Gdine Popoviću, nedavno je u Banjaluci održan skup „ Novinari kao radnička klasa“, kako Vi, kao predsjednik Sindikata u ovoj djelatnosti, kako ocjenjujete trenutni položaj medijskih radnika u Republici Srpskoj?
Materijalni i socijalni položaj zaposlenih u medijima, a to podrazumijeva sve kategorije radnika koji rade u medijima Republike Srpske je jako težak. Ovo nije fraza, ovo je činjenica i gola istina. prema našim istraživanjima, prosječna plata u medijima Republike Srpske ovoga časa je, a ovdje mislimo na one koji primaju platu, znatno manja od prodsječne plate u Republici Srpskoj. Zašto je to tako? Suštinski razlog jeste što u RS, koja broji,recimo, 1,4 miliona građana, prema našoj evidenciji, djeluje preko 90 medija, što štampanih, što elektronskih. Međunarodni standardi koji se bave istraživanjem odnosa medija i ljudi, koji konzumiraju političko-marketinšku informaciju, kažu da na jedan medij u zemljama EU potrebno 60000 konzumenata takve informacije. To praktično znači da bi ovoliko broj medija mogao da informiše zemlju odnosno entitet od 5 miliona ljudi, a što nema ni Bosna i Hercegovina.
Šta to konkretno znači kada govorimo o medijima u RS?
Ovo sve praktično znači da imamo totalnu inflaciju medija posebno na lokalnom nivou, u kojima radi od 2-5 ljudi većinom po porodičnoj liniji. Po kojim standardima, po kojim dokumentima se obračunava status njihovih radnika, ne zna niko. U preko 50 posto takvih medija nije dozvoljeno sindikalno organizavanje, mada vam poslodavac nikada neće reći da je to tako, jer se to događa kroz perfidne načine pritisaka protiv svojih radnika jer se Sindikat u privatnom sektoru u tranzicionim zemljama on tretira kao remetilački faktor a ne kao socijalni partner.
Spomenuli ste da ne postoji istraživanje o tome kakav je kvalitet vrednovanja radnika, pogotovo u lokalnim medijima . U tom smislu, kako se krše prava medijskih radnika?
Što se tiče prava rada, ona se ni po čemu ne razlikuju od prava koja imaju ostali radnici. Ona su za novinare ista. I to je sve regulisano zakonima. Problem je što poslodavci krše te zakone, a kreše i kolektivne ugovore kao podzakonske akte koji potpunjuju ide detaljnije razrađuju postojeća zakonska rješenja, kao što je prosječna plata i kao što je najniža cijena rada. To praktično znači da oni ne poštuju ništa. Oni zabranjuju sindikalno organizovanje, i direktno krše konvencije MOR –a ( Međunarodne organizacije rada, op. E.P. ) o slobodi sindikalnog organizovanja…
Kada govorimo zabranjuje, možemo li govoriti konkretno, imate li informaciju da je neko zabranjivao sindikalna organizovanja konkretno?
Ja sam već rekao da poslodavac nikada javno neće reći da zabranjuje sindikat, međutim učiniće sve da napravi sindikat po svojoj volji, tzv. „žuti sindikat“. Ima ih koliko hoćete, i sa njima poslodavci sarađuju kako žele. I u takvim medijima se krše prava radnika, i nama dolaze. Dakle, oni krše zakone o radno-pravnim odnosima , krše kolektivne ugovore i krše konvencije MOR-a a to su bazični principi na kojima su bazirani i Ustav BiH i Ustav RS i Ustav Federacije BiH i zakoni. Zašto ih ne poštuju, e to treba pitati državu. Ja smatram da ne postoji politička volja da se ovi zakoni poštuju, jer imamo sistem sive ekonomije i tajkunizacije odnosno najbezočnije plajčke ne samo radnika u medijima već i radnika u ostalim djelatnostima. Za mene zakon nije ništa drugo nego civilizacija.
Najveći poslodavac u medijima u RS je javni servis. Kakva je situacija tamo po pitanju kršenja prava radnika?
Što se tiče javnog servisa, mi smo imali sindikalnu organizaciju tamo, koja je voljom poslodavaca odnosno menadžmenta, i koja je marginalizovana. Tamo je formiran nezavisni sindikat, njihov sindikat. Sva prava koja radnici konzumiraju su prava za koja smo se mi izborili, dakle kao granski i kao Savez sindikata. Koliko ja imam informaciju, tamo se poštuju zakoni i kolektivni ugovori ali je pitanje koliko ima radnika koji rade na crno i pitanje koje ne mogu otkriti ni inspektori koji su nesposobni jer ih zakon ograničava, a to je koliko tamo ima radnika koji su na ugovoru o privremenim poslovima. Postoji slučajevi iz prošlosti da su se ugovori potpisivali na po dva sata sedmično, recimo, iako se radimo po 8-10 sati dnevno. To je skandalozno. Ovdje na sceni imate spregu političara koji ne žele da naprave red u državi, poslodavaca kojima nije u interesu da poštuju zakone i imate sa treće strane Inspektorat rada koji funkcioniše kao kontrolni organ i koji ne može raditi jer mu zakonodavac nije odriješio ruke.Ako ovako rade, onda bolje da ne rade nikako.
Šta nam je činiti, čini se da se i javnost uzburka samo kada se dogode, medijski „zanimljivi“ slučajevi kao što su štrajkovi u Dnevnom listu „Fokus“, ili BEL Televiziji…
Moje dugogodišnje iskustvo mi govori, da tamo gdje postoji sindikalno organizovanje, ne može se dogoditi „Fokus“ i da se ne može dogoditi BEL, jer bi sindikat tražio poslije dva mjeseca tražio isplatu plata i uplatu doprinosa. Tamo gdje postoje sindikati, ovako drastični primjeri kršenja radničkih prava se ne mogu desiti. Stoga je moja poruka novinarima, da ukoliko oni sami sebi ne odluče pomoći, neće im pomoći ni niko sa strane. Ukoliko to odluče, moraju se organizovati u sindikate, u sindikalne organizacije, svaki od od medija bi trebao imati svoj sindikat i da budu organizovani u granu. Moraju postojati i strukovna udruženja i da preko te dvije asocijacije štite svoja prava. Sve dok su oni ovakvi indolentni i nezainteresovani, njihova prava će biti gažena sve više. Tim više što nam treba dvadeset ili dvadeset pet medija umjesto njih devedeset, dakle doći će do redukcije medija, do smanjenja broja medija, ukoliko se ova ekonomska situacija nastavi jer nema ne postoje izvori finansiranja koji mogu da izdrže te medija, i pored Vladine podrške javnim servisima i privatnim medijima, to je posebna priča jer i tamo se krše radnička i sindikalna prava..
U kom smislu , zar nije jedan od kriterijuma Vlade RS za dodjelu sredstava da se u periodu implementacije projekata recimo neće otpuštati radnici i slično…
Ja bi volio da sjednemo sa predstavnicima tih radnika i medija. Prava radnika su veoma egzaktna. Volio bi da sravnamo ta zagarantovana prava i da pariramo sa pravima koja imaju radnici tamo. Ja garantujem da se niti u jednom od tih medija, čast izuzecima, dosljedno ne poštuju radnička i sindikalna prava. Kod nas je to moguće i kod nas je to činjenica.
Razgovarao Elvir Padalović