U okviru onoga što se naziva liberalna, građanska ili Druga Srbija (iako svi odreda tvrde da ista više ne postoji) vodi se žustra rasprava o bijelim listićima. Polemika se vodi oko dileme koja nije ni približno dramatična kao ona hamletovska, jer ona zvuči smiješno kada se formuliše njena suština: biti bijeli listić ili biti bijeli glasač. Poklonici prvog mišljenja ističu kako im je dosta da biraju između manjeg i većeg zla, da je manje zlo opet zlo, da im se stalno prevarantski prijeti većim zlom (radikali, koštunjavi, bivši radikali), da je izbor obesmišljen, da je granica između manjeg i većeg zla odavno izbrisana. Sumnja se na onaj svečani trenutak kada su si ruke pružili Boris Tadić i Ivica Dačić.
Pripadnici druge škole predlažu izlazak na izbore, priznajući biračima da je svaka vlast u Srbiji neizbježno korumpirana, neodgovorna i aljkava, ali da veće zlo zaista postoji i neće nestati sa bijelim listićima, dočim će se bijelim glasačima valjda kontrolisati manje zlo. Manje zlo je u njihovoj vizuri Preokret u liku Čedomira Jovanovića, što je udružen sa prekaljenim Vukom Draškovićem (za kog se ne objašnjava kom zlu pripada), sa dobrim šansama da postane dio mnogo goreg manjeg zla okupljenog oko Tadića. Ova škola priznaje da je naivan i bijel ko glasa, ali da je bolje glasati, nego dopustiti povratak devedesetih, koje su navodno prošle jer kalendar tako kaže i koje ne postoje u Preokretu, iako je dio istoga Vuk Drašković bez promijenjene dlake i ćudi.
Najlucidniji prijedlog dala je Vesna Pešić, koja je priznala kako joj je bliži pokret bijelih listića, ali je potom sa nekoliko javnih mjesta isticala kako je bitno da se aktuelna vlast kazni i da poriv za kažnjavanjem opravdano budi inat da se glasa čak i za Tomu (najveće zlo, veće od preostalih radikala jer se oni ne pikaju), kojim Demokratska stranka straši bijele glasače/bijele listiće. Ovaj stav aludira na potrebu da se oživi jedan od osnovnih demokratskih principa – smjenjivost vlasti, ali i da se napokon ukaže Veliko Zlo u čistom obliku, pa da se na nekom boljem megdanu onda stvarno porazi svekoliko Zlo koje prijeti i uslovljava.
Ipak, Pešićeva priznaje da je sasvim moguće da se sadašnje vladajuće zlo, koje je u izbornoj ponudi manje zlo, udruži sa projektovanim Velikim Zlom u liku bivših radikala i da se tako završi pripovijest o zlu u kojoj nema dobra, a da dobro ne dobije ni najmanju priliku da se konačno ukaže u političkoj ponudi Srbije.
Dok traje rasprava u javnosti, u suvoj stvarnosti, koja je sasvim odijeljena od svake rasprave, osjeti se samo umor i depresija bijelih glasača i bijelih listića. Umorena Srbija na posjetioca ostavlja mračniji utisak nego u vrijeme devedesetih, mada Stevan Filipović sa potpunim pravom sikće na jadikovku da je gore nego u najcrnjim godinama neslavne decenije, prijeteći da će izumiti vremensku kapsulu za sve koji to tvrde. Ali posmatrač sa strane ne može se oteti utisku da zemljom kola apatija i beznađe i da nikog zaista nije briga hoće li biti bijeli glasač ili bijeli listić.
Kao da su davno prošla vremena kada je neko građanstvo mogao ubijediti u izbor ili otpor, u priklanjanje institucijama predstavničke demokratije ili njihovom organizovanom sabotiranju. Kao da su ljudi poslije borbi protiv Miloševićevog režima i svih potonjih nadanja sada shvatili ono što je u Bosni odavno prihvaćeno kao shvatanje. Postoji jedno Zlo koje se čini kao nepobjedivo i koje niko ne zna opisati i objasniti do srži koja pokreće na borbu. Baš kao u mističnim romanima gdje je otkriće na dohvat ruke, ali dovoljno daleko da čitalac okrene novu stranicu. Srpski umoreni bijeli glasač/bijeli listić okreće novi dan, ali bez čitalačke znatiželje.
Zemlja u kojoj je zlo samo zlo.
Srpski izbori ukazuju na poražavajući rezultat po kojem postoji samo zlo koje je neuništivo predstavničkom demokratijom, a šta nam govore predstojeći lokalni izbori u Bosni i Hercegovini? Da li je kod nas bolje biti bijeli glasač ili bijeli listić? Da li će iko tematizirati tu hamletovsku dilemu bez dramske napetosti u građanskoj, liberalnoj ili drugoj Bosni i Hercegovini, koja ne postoji čak ni u domenu praznih imenovanja, za razliku od Druge Srbije, koja još uvijek postoji, barem u nazivu? Da li je uopšte moguća slična rasprava u bh. okolnostima?
Kako bi kod nas npr. izgledalo strašenje većim zlom od strane manjeg zla? Ko bi igrao ulogu manje zloće, a ko nesumnjivog, potentnog i prokazanog zla?
Može li SNSD prijetiti glasačima SDS-om? I čime? Represalijama prema Bošnjacima i Hrvatima, kojih više nema u Srpskoj i koji sigurno nisu njihova glasačka meta? Federacijom i njenim strankama sa kojima je na vlasti? Pravo pitanje je ima li SNSD uopšte potrebu da ikoga ovdje plaši. Da li se uopšte razmišlja u kategorijama zala? Ili zlo ovdje nema potrebu da se perfidno iznijansira?
Bh. društvo je dodatno osakaćeno u odnosu na srpsko i hrvatsko glasačako tijelo, jer kod nas je svaka politička tekma obesmišljena samim državnim ustrojstvom, na kojem svi insistiraju tako što povremeno problematiziraju njegovu problematičnost, koju na koncu svi moraju shvatiti kao temeljnu nepromjenjivost. Ovako je u svom skorašnjem intervjuu imenovao Dragan Čavić aktuelno ustavno uređenje.
U sadašnjoj konstelaciji u Bosni, ne postoji vlast i opozicija, čak ni formalno, površinski, što znači da ne postoje manje i veće zlo ni kao predstava, jer sve su političke stranke vlast, u nekom od postojećih oblika, a njih je podosta (lokalni, entiteski, kantonalni, državni nivo) i svi su isto zlo. Jedno. Udruženo. Nepromjenjivo?
Eniteti su toliko nezavisni jedan od drugog, iako su njihove vladajuće klike pretvorile politiku u igru stalnog medijskog napada i odbrane od onoga ko je preko entitetskog plota. Unutar eniteta, sve stranke vode istu politiku na terenu proklamacija, a to je zaštita interesa naroda i/ili eniteta spram onog drugog naroda/eniteta.
Građaninu je tako davno poručeno da ovakva predstavnička demokratija nema smisla, pa ni njeno evenutalno sabotiranje bijelim listićima. Smisao bi se ukazao možda samo pritiskom posredstvom neposrednog, odnosno iskustvom neposredne demokratije. I pravo je čudo, s obzirom na prozirnost zla, kako to da Bosna i Hercegovina još nije proključala od zahtjeva u formi neposredne demokratije. Jer sve je tako prosto i jasno u našoj priči o zlu, toliko prostije i zaoštrenije nego u okruženju, tako temeljno nepromjenjivo za nečije interese.
Pružena nam je mogućnost (i ona se dobrano koristi) da raspravljamo na temu opstanka Republike Srpske i entitetskog uređenja, onako kako to čini prvak tzv. opozicije Dragan Čavić, dok uvjereva svoje potencijalne bijele glasače da je prisutan na izmišljenom frontu borbe za Srpsku, pardon, za temeljnu nepromjenjivost, koja je, kako on dovitiljivo reče, za jedne međunarodno stečena nepravda, a za druge međunarodno stečeno pravo. Iza te namjerne binarne konstatacije slijedi citat koji govori više nego što bi govornik htio: „Proći će mnogo vremena dok se svi ne pomire sa temeljnim nepromjenljivostima u ovoj zemlji, a do tada treba nekulturu sukoba transformisati u kulturu dijaloga“.
To je to. Tačka. Patos. The end. Kao utjeha nam ostaje kultura dijaloga koju spominje dobrohotni Čavić.
Pitam se samo kako izgleda ta kultura dijaloga kada se moramo pomiriti sa nečim što je od nekoga zanavijek određeno kao nepromjenjivo. Kao prijateljsko prepucavanje Dodika i Lagumdžije, tj. RTRS-a i Federalne. Kultura je u nas gadna šimera, jednako gadna kao i izbori koji nam se besramno nude, i isključivo je u službi političke podobnosti.
Koncepcija o kulturi dijaloga me podsjeća na uvredljivu tezu o toleranciji. Čim neko progovori o toleranciji i suživotu u Bosni, ne vjerujte mu, jer upravo je to dogma koja najvatrenije i najefikasnije proizvodi sukobe. Suživot kojih različitosti u ovoj smiješnoj istosti treba gajiti? Tolerancija i kultura dijaloga stvaraju smisao koji je sasvim obrnut od onoga na koji tobože pretenduju, jer podrazumijevaju da neko ko je jedan treba trpjeti nekoga ko je drugi i drugačiji. Ja jednog i drugog drugačijeg ovdje zaista ne vidim. Drugosti, posebno u zemljama smiješne istosti kao što je Bosna, proizvodi milozvučna mantra o toleranciji i dijalogu, i to jednako uspješno kao i najbolje huškačke propovijedi vjerskih ili političkih radikala.
Ja ovdje vidim njih i nas. Između nas su izbori koji nemaju smisla. Kultura koja nas ubjeđuje da izbori ipak imaju smisao i da smo mi veoma različiti, da je to veoma bitno, da treba voditi dijalog. O svemu, osim o temeljnim nepromjenjivostima. Onako kako to čine vjerske zajednice, o čemu nas redovno izvještavaju naši nesekularni mediji, iako bi nas političko mišljenje reisa ili episkopa trebalo zanimati jednako kao i mišljenje kasirke.
Politička dogma je u nas prosta i zla. Nema nijansi kao u susjednoj Srbiji. Bosna je usijana slika teške naive. Boje su jake. Ljudi žive teška osjećanja. Lica nisi svijetla ili mračna. Lica su najsvjetlija ili najmračnija. Riječ nije lijepa ili ružna. Riječ je najljepša ili najružnija. Osjećanje je ovdje ekstreman pol. Misao je negdje daleko. Smisao traži misao. Osjećanja nude samo strast.
Smisao može nastati samo ako nastane misao o nužnom iskustvu neposredne demokratije što neće prezati od preispitivanja temeljnih nepromjenjivosti u vidu entiteta i kantona, koji sprečavaju svaku drugu politiku od one koja se trenutno vodi i koja je očigledno neuspješna sa stanovišta opštih interesa.
Dakle, neko mora da povjeruje da sve teče i da se sve mijenja, bez obzira šta misle familije SDS, SDA, HDZ, SNSD, PDP, SDP o entitetima.
Ko? Građanin. Naivac sa lijepe slike što mora postati opora.
Ali šta vrijedi kad građanin ovdje postoji još samo u rječniku Harisa Silajdžića, sa značenjskim smislom koji izaziva jezu.