Proteklog vikenda, u Banjaluci je slavljen Dan grada koji je obilježen nizom manifestacija i kulturnih i sportskih događaja. Mnogi ljudi iz političkog i kulturnog života ovog grada rekli su nešto o Banjaluci, jer to je vrijeme da se grad predstavi boljim, uspješnijim i ljepšim, što je specifično za proslave ovog tipa.
Povod obilježavanja Dana grada iskoristili smo da Banjalučane i one koji žive u ovom gradu pitamo šta je za njih Banjaluka. Razgovarali smo sa političarima, kulturnim radnicima, univerzitetskim profesorima, analitičarima, onima koje niste mogli čuti u drugim medijima, a odgovori se kreću od krajnje kritike grada do umjerenog optimizma u kojem se očitava nada u bolju budućnost.
Damir Miljević, ekonomista, rekao je da mu Banjaluka danas liči na umišljenog, malog, i nekulturnog balavca koji pokušava da se proda kao velki i ozbiljan.
„Poseljačena, bez gradske atmosfere, sa lažnim veličinama i kvalitetima, primitivna i okrenuta sama sebi sa filozofijom najgore palanke. Grad koji promoviše samo lažne vrijednosti i prodaje maglu sam sebi. To je, nažalost, moj grad koji su upropastili ljudi bez morala i stava, ljudi koji ne cijene ništa i nikoga i koji misle da istorija počinje i završava sa njima“, rekao je za BUKU Miljević.
Nenad Novaković, direktor Narodnog pozorišta RS, rekao nam je kako svi mi koji živimo ovdje imamo obavezu i potrebu da nastavimo profilisati Banjaluku kao ozbiljan srednjeevropski grad, sa ozbiljnim civilizacijskim tekovinama slavenskih naroda koji imaju svoje bitisanje na ovim prostorima.
„Ne smijemo dozvoliti da se svi negativni uticaji koji dolaze sa strane, koji dolaze iz tzv. ruralnih područja, ukorijene i da postaju kriteriji vrijednosti u ovom gradu. Banjaluka je dosad u dobroj mjeri svaki put sagnula glavu i povinovala se kulturama, stavovima i standardima koji su dolazili sa strane. To znači da nismo profilisali šta mi od grada hoćemo, šta je Banjaluka kao grad. Sad imamo priliku, a ne znamo, sad imamo mogućnost, a ne koristimo je. Banjaluka mora da ima svoju unutrašnju strukturu, svoje kriterijume, i svoje unutrašnje potrebe. Mi nikad nismo ustvrdili šta su kulturne, intelektualne potrebe jednog ovakvog grada i normalno je ovo što nam se događa“, rekao je za BUKU Novaković
Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International-a, kaže da, rizikujući da bude pogrešno shvaćen, obzirom da nije Banjalučanin, uzima za pravo da komentariše stanje u gradu tako značajnim povodom kao što je Dan grada, iako ima daleko više pozvanijih i relevantnijih komentatora.
„Mislim da je Banjaluka bila i, nažalost, ostala grad ogromnih potencijala, zahvaljujući nesposobnom gradskom rukovodstvu, da te potencijale razvije i omogući bolji i kvalitetniji život svojim stanovnicima. Iako dobar dio problema koje Banjaluka ima danas prevazilazi nadležnosti gradske uprave, kao što je rješavanje krupne saobraćajne infrastrukture prema Gradišci i rješavanje pitanja aerodroma. Ipak, čini mi se da je Kastel najveći spomenik aroganciji i bahatosti onih koji vode Banjaluku danas. Dopustiti da se sa Kastelom dešava ovo što se dešava je najbolji dokaz odnosa prema kulturi i tradiciji Banjaluke. Mislim da podatak o iznosu budžeta grada Banjaluke od oko 70 miliona eura, u poređenju sa budžetom npr. Graca, koji je veličine Banjaluke, a ima budžet od 870 miliona eura, govori dosta o tome koliko je Banjaluka daleko od evropskih gradova“, rekao je za BUKU Blagovčanin.
Slađana Zrnić, glumica, rekla je da bi voljela da Banjaluka nastavi sa razvojem u urbanističkom smislu, ali sa malo više maštovitosti ljudi koji rade na tome.
„Voljela bih više sportskih terena, trgova, parkova i igrališta za djecu. Žao mi je što su nestale fontane i spomenici koji su bili dio mog djetinjstva. Naravno, voljela bih više radnih mjesta i pokretanje fabrika. Voljela bih više osjećaja za okolinu kod građana Banjaluke.Voljela bih da Banjaluka, pored svega, ne podlegne uniformisanosti svih ostalih gradova u okruženju, danas gdje god da odete svuda je isto. Treba raditi na tome da budemo drugačiji, bolji i srećniji. Ako sam navela šta bih željela, onda možete da zaključite šta danas mislim o životu u Banjaluci. Možemo bolje!“, rekla je Zrnićeva za BUKU.
Tanja Topić, analitičarka, rekla je da Banjaluka, kao i mnogi gradovi u bivšoj Jugoslaviji, danas ni izdaleka ne nalikuje na prijeratne gradove i da njoj lično nedostaje multietnički štih koji je ovaj grad imao i da se loše osjeća kad se vrati u devedesete i pomislim na „one ružne stvari koje smo učinili velikom dijelu naših sugrađana, koji više ne stanuju ovdje.
„Uništili smo i kulturna obilježja, kao prepoznatljive građevine Banjaluke, pri tom mislim na brojne džamije, među njima svakako na prvom mjestu na Ferhadiju. Nisam ni mogla sanjati da će Banjaluka postati grad u kojem je u XX vijeku čovjek kamenovan zbog vjerske pripadnosti. To je onaj križ koji ćemo, ukoliko smo pošteni prema sebi, pa to priznamo, morati nositi na sebi. Danas je, naravno, svjetlija i normalnija nego što je to bila neposredno po završetku rata, kada je bila mračan grad mračnih ljudi, koji rijetko da su se smijali. Kad govorimo o duhu ovog grada, on je duboko provincijalan i Banjaluka nije uspjela da se oslobodi palanačkog provincijalnog duha, unatoč tome što je postala jedan od ekonomskih, kulturnih i političkih centara u BiH. Sitne duše, grad bez intelektualnih veličina, jakih osoba koje su prevazišle njene granice, hermetički zatvorena, uskogruda. Kada to govorim, mislim na ovdašnji mentalitet. On je uzak, uniforman, ne dopušta da iskačete iz čvrsto zadanih okvira, jer ste odmah jeretik, kojeg treba ‘prognati’ i sa kojim se treba obračunati. Koliko god se trudili prikazati je boljom i ljepšom, mislim da je u osnovi u svom mentalitetu provincijalna i kao takva ima svoja stroga pravila, kojima sprečava sopstevni razvitak u smislu o kojem sam govorila“, rekla je za BUKU Topićeva.
Danijela Majstorović, profesorka sa Filološkog fakulteta, rekla je da Banjaluku vidi kao grad koji briše svoju antifašističku prošlost, a afirmiše i izmišlja tradiciju.
„Vidim grad bez bunta, želje za promjenom, bez želje da se suočimo s prošlošću i osmislimo budućnost. Vidim grad gdje ne vidim radnike/ce, studente/kinje, seljake i seljanke da pozivaju na odgovornost i traže svoja prava. Ponekad vidim prirodu, Vrbas, sunčan dan na Buku ili predvečerje puno iščekivanja nekog smijeha, prijatelja i dobre muzike… i ta ljepota mi zamagli oči baš kao mogućnost da se može misliti i živjeti jedna drugačija i sretnija Banjaluka“, rekla je Majstorovićeva za BUKU.
Berislav Blagojević, pisac, rekao je da je za njega Banjaluka danas istinski multifunkcionalni centar sa izuzetnim gravitacionim (privlačnim) dejstvom, a pored političkih, administrativnih, sportskih, obrazovnih i drugih aspekata, njemu je najznačajnija kulturna funkcija grada.
„Dimenzija kulturnog života u Banjaluci je na zavidnom nivou i uglavnom pruža različite sadržaje za raznoliku publiku, međutim, smatram da bi kulturni sadržaji mogli biti još kvalitetniji, a poseban problem predstavlja njihova sezonska koncentracija, jer ljeti se dešava da u jednom danu imamo po 4-5 manifestacija, a onda se zna desiti da mjesec dana nemamo važnijeg kulturnog događaja. Sa druge strane, pretjerana i neprimjerena urbanizacija dovela je do brojnih infrastrukturnih problema, do degradacije zelenih površina i do velikog broja avetinjski praznih stanova i poslovnih prostora. Banjaluka je bila i jeste lijep grad, ali je danas preskup grad, što je, valjda, nešto što neminovno prati jedan centar u pravom smislu te riječi. Kao posljedica toga, čini mi se da je u Banjaluci na djelu svojevrsna zonalnost, da ne kažem urbano-klasna segregacija, koja se ogleda u tome da u pojedinim naseljima/kvartovima mogu da žive samo imućniji, dok se ‘obični’ ljudi naseljavaju u drugim, po pravilu, rubnim naseljima“, rekao je za BUKU Blagojević.
Razgovor sa ljudima različitih profesija i različitih generacija pokazuje nam određene sličnosti, ali i razlike u promišljanju o Banjaluci. U nekim odgovorima osjeća se sjeta pri sjećanju na neka druga vremena kad nismo bili pod uticajem etno-nacionalnog razmišljanja o drugom i drugačijem, dok se u nekim odgovorima, i pored problema, očitava nada u bolje sutra, ako ništa drugo, bar ona sreća koju nosimo u sebi i svom malom mikrosvijetu koji nam daje pokretač za život, bilo u ovom ili nekom drugom gradu.