Tako jednostavno i gorko ironično sročila je misao koju bi prema mojoj
slobodnoj procjeni moglo potpisati najmanje tri milijuna Hrvata. Ili su u
kapitalizmu ostali bez posla, ili su ostali na poslu ali bez plaće, ili
im je plaća ispod minimuma životnih troškova a ni život na minimumu
nije baš neki život… ‘Nisu se snašli u kapitalizmu’, tako bi to
lakonski prokomentirao netko od domaćih ekonomskih darwinista koji su se
u kapitalizmu baš našli.
Ne marširam u antikapitalističkim
kolonama, u suštini tržišno natjecanje je dokazano najučinkovitiji
ekonomski model a socijalizam i planska privreda su dokazano propala
stvar. Ali mi se čini da je razlika između današnje i ondašnje (ne)sreće
u tome što smo nekada živjeli u najboljoj mogućoj varijanti socijalizma
a danas živimo u najgoroj mogućoj varijanti kapitalizma. Bili smo u
idealnoj prilici da prijelaz iz socijalizma u kapitalizam napravimo na
najbezbolniji mogući način ali umjesto da su socijalistički
samoupravljači postali kapitalistički suvlasnici, u velikoj ratnoj
privatizaciji postali su gologuzi proleteri. Ali za to nije kriv Adam
Smith i kapitalizam nego Ali Baba i njegovih 200 hajduka koji su
hrvatski kapitalizam shvatili isključivo kao golemu pećinu s blagom.
Ali
to je već stoput ispričana i analizirana priča, vraćam joj se samo zato
jer vidim da stare, izlizane privatizacijske sirene ponovno trube o
privatnom vlasništvu kao jedinom rješenju za sva naša (preostala)
državna poduzeća i probleme. Pri tom će se svaki otpor privatizaciji
slamati tezom o ‘antipoduzetničkom raspoloženju Hrvata’ , kako to
primjerice čini kolega Mladen Pleše u Jutarnjem listu vješto brkajući
poduzetništvo koje stvara nove vrijednosti sa postupkom kupoprodaje
državnih poduzeća.
Pa evo što o ciljevima privatizacije kaže čl 1. još uvijek važećeg Zakona o privatizaciji iz 1991.:
– brži gospodarski rast
– očuvanje produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta
– tehnološka modernizacija hrvatskog gospodarstva
– dokidanje subvencija
– smanjenje javnog duga
Iz današnje perspektive zvuči kao neka zajebancija, zar ne?
Ali
ajmo iz isto takve zajebancije s kojom je netko pisao hrvatski Zakon o
privatizaciji na trenutak zamisliti da je sa istim takvim ciljevima
netko negdje napisao nekakav Zakon o nacionalizaciji. Kakav bi bio
rezultat?
Gospodarski rast od 5,4 posto, stopa nezaposlenosti od
4 posto, siromašnih manje za 50 posto, smanjen vanjski dug, povećane
devizne rezerve. Došlo je i do rasta plaća kao i povećanja izravnih
socijalnih davanja.
Sad vi već mislite da sam ja taj koji piše
zajebancije, ali to je rezultat nacionalizacije naftnih, energetskih i
telekomunikacijskih tvrtki koju je prije pet godina u Boliviji počeo
predsjednik Evo Morales. Pri tome je zabranio uvoz proizvoda koji su
strateški važni za bolivijsku proizvodnju, uveo ekspanzivnu fiskalnu
politiku i promijenio uvjete za strana ulaganja. Morales nije ukinuo
kapitalizam i uveo socijalizam. Samo se pobrinuo da kapitalizam i
tržišno natjecanje budu u funkciji, a ne na štetu općeg dobra.
Bolivijska ekonomska i životna filozofija ‘Suma Quamana’ zapisana u
ustavu, bazira se na harmoniji ljudi i okoliša a ne na ekonomskoj
profitabilnosti.
Na drugoj strani kugle zemaljske u međuvremenu
stasava najjača gospodarska sila svijeta – Kina. Ondje za privatizaciju
nikad nisu ni čuli. Ali itekako znaju što je poduzetništvo. Da li
državno ili privatno, svejedno. Usred globalne recesije gospodarski rast
im je na 7 posto.
Da me ne biste proglasili bolivijskim
Indijancem ili sljedbenikom Mao Ce Tunga skočimo do naših europskih
prijatelja koji su nam i prodali tu foru o privatnom vlasništvu koje je
dominatno uspješnije od državnog. Znate li koji je najprodavaniji
automobil u Hrvatskoj? Renault. Dakle, tržišno izuzetno uspješan
proizvod. Znate li u čijem je vlasništvu Renault? U vlasništvu francuske
države.
Ali da bismo otvorili oči ne moramo zapravo ići nigdje
odavde. Čak ne moramo ići niti s ovoga portala. U vlasništvu je
Hrvatskog telekoma koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma koji je u
vlasništvu Deutsche Bank koja je u vlasništvu – njemačke države. I
država i banka i telekom i portal izuzetno su uspješni.
Ali,
eto, Mađarima baš nisu uspjeli prodati tu tranzicijsku foru o
privatizaciji. Bar ne kad su u pitanju strateške industrije. No u
Hrvatskoj je drugi slučaj. Mi kupujemo fore a prodajemo strateške
industrije. Ali nije strašno. I nakon privatizacije Ina je ostala
državna kompanija. Jer je Mol u vlasništvu mađarske države.
No,
krivo je iz svega zaključiti da se Hrvati u privatizaciji nisu snašli.
Eto, čak i u dalekoj Boliviji jedini politički protivnik Evu Moralesu je
neki tamošnji hrvatski tajkun Branko Marinković. Za razliku od ostalih
tri milijuna Hrvata u domovini on se u kapitalizmu snašao. Pa se sad
boji socijalizma.
Preuzeto sa Tportala