Kada je Irvine Welsh počeo pisati prije 20 godina, nije znao kako da napiše roman. Kako bi se pokrenuo sa mrtve tačke, ispisao je 100 000 riječi, kazavši sebi da je to samo “pista sa koje će se vinuti u ono o čemu treba da piše” – i trik je zaista upalio. Prvih 100 000 riječi je odbacio i one su godinama ležale zaboravljene, dok ga je njegov roman – Trainspotting – pretvorio u književnu zvijezdu.
Šest romana kasnije, Welshu je palo na pamet da ponovo iskopa te stare riječi. One su bile sačuvane na diskovima koje nije mogao ni pročitati, pa je na internetu pronašao stručnjaka za spasavanje podataka, poslao mu diskove i pitao se šta će dobiti nazad. “Plašio sam se da će se izgubiti u pošti. Ali ako je tako suđeno, onda neka tako bude. Samo sam pomislio: Pa dobro, ne mogu se čak ni sjetiti šta je bilo na njima.”
Kada su se riječi bezbjedno vratile, Welsh je pomislio da će sljedeći korak biti jednostavan. “Naivno sam pomislio, imam 100 000 riječi ovdje, to bi trebalo biti lako, i tako sam sjeo da napišem prequel za Trainspotting.” Ali zaranjajući još jednom u nasilni, tragikomični, bezosjećajni, haotični svijet svojih slavnih izmišljenih džankija, Welsh je na kraju napisao roman koji ima takvu težinu da Trainspotting pored njega izgleda kao fusnota. “Jednostavno sam se upustio u to”, Welsh se veselo smješka. “Bilo je zabavno. Kao susret sa gomilom starih drugara.”
Knjiga se vraća glavnim likovima Trainspottinga, Rentonu, Sick Boyu, Begbieu i društvu, prateći njihovo rano flertovanje sa heroinom, prije nego što su polako potonuli u potpunu ovisnost. Knjigu sam čitala sa uživanjem, ali sam sve više bivala frustrirana, jer i pored briljantnih dijaloga, i ubjedljive životne drame likova, zbog nedostatak bilo kakve radnje posustala sam prije nego što sam stigla do kraja.
Welshovim kritičarima, Skagboys će vjerovatno potvrditi da je Welsh imao samo jednu dobru ideju za roman, i da je od tada imao sve manje uspjeha, ohrabren urednicima koje je suviše zaslijepila njegova slava da bi mu nametnuli uređivačku disciplinu. Ljubiteljima Welshovog nepoštovanja prema književnim konvencijama, s druge strane, povratak njihovih omiljenih likova vjerovatno će učiniti da ga još više vole.
Ovaj imidž poludelikventnog književnog uljeza odigrao je veliku ulogu u Welshovoj ranoj popularnosti i mislim da mu se taj identitet i danas sviđa, jer se i danas tako predstavlja. Našli smo se u jednom baru u Edinburgu, i on je bio nasmijan i opušten, ali i zapanjujuće neartikulisan. Zapetljao bi se u rečenice koje su počinjale i završavale kako su htjele, dok ih eksplozija njegovog smijeha ne bi progutala.
“Bio sam jednom u nekoj prodavnici u Edinburgu”, smije se dok priča, “kada mi je prišao neki malecki tip: Ti si Irvine Welsh, je li?’ A ja mu kažem: ‘Taj sam.’ A on kaže: ‘Pročitao sam sve tvoje knjige.’ A ja kažem: ‘Pa to je sjajno.’ A on kaže: ‘Sve sam ih ukrao, nisam ni jednu platio.’ To je briljantno!”
Ljudi koji sebe potajno shvataju ozbiljno ponekad se pretvaraju da to nije tako, glumeći opuštenost. Ali u Welshovom slučaju, mislim da je njegov zločesti humor potpuno autentičan.
Kažem mu da nisam sigurna da li je on reklama za rekreativno uzimanje droge – “Ili upozorenje”, ubacuje se on, smijući se. “Ni ja ponekad nisam siguran.” Uticaj Trainspottinga na obrazovne kampanje protiv droge, priznaje, ga zabavljaju. “Ako pogledate sav obrazovni materijal o drogama, propagandu protiv droge, sve je praktično uzeto iz Trainspottinga. A jesam li ja proglašen vitezom ili nešto slično? Ne!” Ali nije raspoložen da zauzima javni stav o drogama. “Naravno da želite da ljudi brinu o sebi i da budu bezbjedni, ali to je do njih, znate. Stvarno me zaboli šta ljudi rade s drogama.”
Sviđalo mu se to ili ne, roman Skagboys uvlači Welsha na teritoriju morala. Prequel za Trainspotting mora objasniti zašto su mladići iz Leitha zamijenili tradicionalni porodični život škotske radničke klase za užasni očaj ovisnosti o heroinu, a roman implicira sve od tačerizma do unesrećenih porodica. Ali Welsh se jako trudio, kaže, da ne napiše grubu socioekonomsku polemiku.
“Ne ono tipa, ‘Oh, zatvorili su ovu fabriku i sada nemamo šta raditi, hajde da se drogiramo’. Ali tek da pokažem, bez da pravim od toga veliku stvar, da se dinamika u odnosima uopšte, pa i u porodičnim odnosima, počela mijenjati. Ideja o ljudima koji su praktično zaglavili u kući i nemaju šta da rade po cijeli dan, je kao božićni sindrom, kada ste svi zajedno za Božić i mislite kako će vam biti sjajno, a ono bude jebena noćna mora. U suštini, svakom je potrebna neka drama u životu. Možete na to gledati i s druge strane, pa reći a što ne bi ljudi uzimali drogu kad već nemaju ništa drugo.”
U tom smislu, prequel Trainspottinga ima nevjerovatno dobar tajming, jer se nezaposlenost i društveno otuđenje koje opisuje danas ponovo dešavaju. “Nisam to mogao predvidjeti”, Welsh se smije. “Nisam pomislio čim su se konzervativci vratili na vlast, oh, moram objaviti ovu knjigu!”
Sam Welsh je interesantan slučaj za posmatranje, jer uprkos odrastanju u siromaštvu Leitha, nije pretrpio nikakve ozbiljne traume u svom djetinjstvu. “Nisu me zlostavljali mojih pet stričeva, znaš?” Napustivši školu sa 16 godina, radio je niz fizičkih poslova prije nego što se zaputio u London 70-ih godina, gdje će kasnije raditi u opštini Hackney i gdje će se oženiti. A opet je uspio da postane teško ovisan o heroinu.
Zašto ga je ikada uopšte probao? “Glupost, stvarno”, priznaje. “I neznanje. Pošto su mi svi govorili da će me samo jedan džoint ubiti, kada sam otkrio da to nije tačno, odbacio sam i sva druga upozorenja u vezi sa drogom koja sam ikada čuo. Nakon toga, bilo je, linija spida? Da. Heroin? Da.”
Ali za razliku od mnogih savremenika, imao je dosta toga u životu pored ovisnosti za šta se vrijedilo boriti. Odlučio je da prestane, riješio se ovisnosti, i sa suprugom se vratio u Edinburg, gdje je radio za opštinu i studirao na master studiju iz poslovne administracije. Poslije ovisnosti o heroinu, plašio se droga – do ranih devedesetih kada su ga rave scena i ekstazi zaveli i inspirisali da piše.
Welshov slavni entuzijazam kada je u pitanju rekreativno uzimanje droge, polako je opao posljednjih godina, ali samo zato što smatra da to više ne može fizički podnijeti. “Nekada sam mogao izaći, ušlagirati se, ustati sljedeći dan i biti dobro. Sada samo želim da se vratim u krevet i da se samosažaljevam i izležavam znojeći se i stenjući.” Nevolja je u tome što mu fanovi stalno pokušavaju dati drogu.
“Kada imam javno čitanje ili kada potpisujem knjige, ljudi mi priđu i …” Mimikom dočarava kako mu guraju drogu u ruku. “To je kao: ‘jebiga, ima nekoliko grama kokaina i gomila dopa. Neki mi čak daju i heroin. Žele da mogu reći da su mi dali nešto. Ali to je bacanje, jer to završi u slivniku svaki put. A ja stvarno moram paziti,” dodaje i počinje da se smije. “Ako imam promocije knjige po Americi, na primjer, pošto su to velike udaljenosti, stalno si u avionu. Bilo je situacija kada bih jednostavno zaboravio da sam u avionu, stavim ruku u džep i nađem paketić. Toga se stvarno moram paziti.”
Welshov život danas je potpuno drugačiji od onog koji opisuje u romanima Skagboys i Trainspotting. Živi na relaciji Chicago, Miami i LA, a nedavno se oženio po drugi put, ženom koja je mlađa od njega 22 godine i koja se bavi dresurom konja. Par je nedavno kupio konja i Welsh priznaje: “Sramota me reći, ali ja stvarno volim tog konja. Ne jašem ga i ne tražim od njega da išta radi, samo pričam s njim i hranim ga svakojakim poslasticama, tako da me voli i uvijek hoće da me poljubi kad dođem u štalu. Postali smo prijatelji. Stalno izlazim da ga vidim.”
Sa 53 godine, nema djece – na njegovo veliko olakšanje jer kada je imao 20 i 30 godina osjećao se suviše mlad da bi bio roditelj, a onda je, kako kaže, propustio pravi trenutak i sada se osjeća suviše star. “Ja sam vjerovatno rođen da budem stric. Ja mogu izvesti djecu i zezati se s njima i brinuti o njima, i oni će me voljeti. Ali da moram da ih odgajam? To mi jednostavno nije privlačno.” Ako 31-godišnja gospođa Welsh odluči da želi djecu, on će pristati. “Pa moraš se pomiriti s tim. Ali i dalje se plašim. Živim u strahu.”
Djeca bi mu pomogla da riješi problem izolacije, koja je neminovna kada si pisac. Welshovo rješenje za to je bilo da bude DJ u noćnim klubovim. “U protivnom sjediš sam sa ljudima koji ne postoje, a to nije dobro za mene. Ja izludim. Postanem čudan i asocijalan.” Ovih dana, njegov lijek za to je film. “Idem u Hollywood, upoznajem ljude i zabavno mi je. Malo sam pisao scenario i producirao, čak sam malo i režirao.” Film po drugom Welshovom romanu, Filth, izlazi krajem ove godine, sa James McAvoy u glavnoj ulozi, i pisac misli da će biti uspješniji od Trainspottinga. “Već dugo nisam vidio ništa dobro da je došlo iz Britanije. Ovo je nešto potpuno drugačije. Skroz je originalno.”
Welsh čini se nema straha i ne sumnja u sebe, što je sastavni dio njegovog ogromnog šarma. Možda to i ne treba da čudi, jer kako sam kaže: “Pisanje mi je servirano na tanjiru.” Nikada nije ni morao da traži agenta; prvi veliki londonski izdavač kojem je poslao Trainspotting ga je zgrabio, i njegovi izdavači od tada štampaju gotovo sve što napiše. “Ja na početku opišem ukratko knjigu, ali kada je završim to je nešto sasvim drugo. Oni kažu: ‘A gdje je knjiga koju si rekao da ćeš napisati?’ A ja kažem, zaboravite na nju, ona ne postoji.”
Naizgled, ovo je san svakog pisca, ali zapravo ni jedan Welshov roman nije bio ni blizu uspješan kao prvi, i ja ga pitam da li mu je takav senzacionalan rani uspjeh u neku ruku i naštetio. “Oh da,” šali se on, “od tada je sve krenulo nizbrdo.” Nešto ozbiljniji, nastavlja: “Moraš na to gledati kao na ličnu kartu, a ne kao na teret, i moraš zauzeti takav stav. Mislim da sam napisao mnogo bolje knjige od Trainspottinga. Doduše, dodaje smijući se, napisao i neka sranja.” Koje su koje? “Neću ti reći! Još uvijek ih moram pokušati prodati, pobogu!”
Bilo kakav pokušaj da se nametne disciplina njegovoj kreativnosti, čini se, bio bi bezuspješan. “To je jedan veliki nered”, Welsh opisuje svoj pristup pisanju. “Mislim, svo to sranje u tvojoj glavi mora se dovesti u neki red. Kao u policiji, imam bijele table na zidovima i sve fotografije koje sam negdje uslikao i stvari koje sam skinuo sa neta, i ceduljice na kojima sam nešto nažvrljao zalijepljene po zidu. I onda ja to sve premiještam, skidam sa zida, vraćam.” Sam proces pisanja je jednako haotičan.
“Isti sam i kad pijem i kada pišem. Ja sam ovisnik. Apstinencija praćena… pa kao kod svakog ovisnika, sjedim i oči mi ispadaju iz glave, pet dana kasnije, neobrijan, nisam se presvlačio, stvarno grozno. Na kraju mi neko kaže: ‘Ti odvratno kopile, idi se istuširaj, za ime boga.’ Onda se ja istuširam i pomislim, ovo je dobro, idem da prošetam. Odoh u pab.”
Za ovakvu neopterećenu dušu, ono što mnoge čitaoce zbunjuje jeste zašto uvijek piše o devijantnom ponašanju i mračnoj strani. Groteskne seksualne ili nasilne izopačenosti su gotovo sveprisutne u njegovim romanima, a kritičari su ga optužili da voli da šokira, ali Welsh na to kaže: “Pa svaki pisac ima vlastitu oblast propitivanja. Moja je uvijek bila to zašto kada je život već tako težak, mi ga dodatno komplikujemo sabotirajući sami sebe, radeći grozne stvari. To je uvijek bila moja glavna preokupacija, a to vas vodi na mračna mjesta.”
Ali uspjeh ga je, naravno, izbavio iz siromaštva u kojem je odrastao, i odveo u suncem obasjan život sa sportskim konjima i holivudskim zabavama. Sumnja u njegovu autentičnosti – ili, još gore, da se okoristio o nečiju nesreću – prate ga od kada je napisao Trainspotting. Pitam ga da li je ikada osjećao krivicu što je izbjegao tragediju svojih starih prijatelja iz Leitha, uglavnom zahvaljujući tome što je pisao o njima.
“Ne, to mi je ogromno olakšanje, da budem iskren. Možeš se upustiti u to takmičenje u uzimanju droge i uvijek se nađe neko ko je uzeo više od tebe i ko je više sjeban. Ali morate napisati knjigu o tome. Niko vam neće napisati ček za autorski honorar zato što ste uzeli više droge od mene, shvatate šta hoću da kažem?”
Kada je njegov prvi roman izašao i prodao se u 10 000 primjeraka, “bio sam poput heroja. ‘Ti pričaš našu priču, jebote, dobro je to, pričaš onako kako jeste. Samo naprijed, sine.’ Ali kada se prodala u 100 000 primjeraka rekli su: ‘Koji k.?’ Za istu knjigu! Mislim, svaki psihopata u Leithu misli da je Begbie. I kad god izađe neka knjiga, svi me čudno gledaju kad se vratim, kao da žele da vide jesam li se promijenio.” Provjeravaju jesam li postao drkadžija? “Ali malo je kasno za to, smije se. “Jer ja sam oduvijek i bio drkadžija.”
Preuzeto sa The Guardian. Za BUKU prevela Milica Plavšić.