Bio nam je – ukućan.To je bilo u ona vremena kada smo kao djeca pred TV ekranom i statičnim znakom tornja na Avali odbrojavali; 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3…pa ponovo, neće li konačno krenuti “Vrući vjetar” (Šurda), “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, da ne pominjemo reprize filmova “Valter brani Sarajevo”, “Kozara”, “Specijalno vaspitanje””Bitka na Neretvi” ili serije sa Rokom u “Kuda idu divlje svinje”.
Čita ovaj prvi dio moga pisma i javlja mi : “Uključujem se u prijatan ton tvojih komentara”!
“… to nije bila samo trenutna sreća,već susret dva razbarušena, raskalašna mlada glumca, koji su se prvi put sreli na snimanju ‘Prekobrojne’ 61. godine u kultnom filmu Branka Bauera i naše prijateljstvo je trajalo svih ovih godina! Od tog dana, započeli smo svoje drugovanje koje je bez mrlja trajalo sve do njegovog nenadanog odlaska pre nekoliko godina. Sa osobitim poštovanjem, ispratio smo ga na Splitskom groblju uz njegovu Dijanu, decu, unuke i osam hiljada njegovih poklonika! Uz suze,njegov Dino mi je tada rekao da mu je i pas cvilio svu noć!”
Potom nastavlja:
Ko što vidiš,ništa nije vrednije u životu od – ČOVEKA! I veruj mi, bolja je i samoća nego pogrešan čovek!!! Na sreću, mi imamo zajedničkog prijatelja koji zrači, Seju iz Mokošice kraj Dubrovnika koji sa svojom Zejinom znaju da se obraduju od srca svakom našem susretu!
I na Balkanu kiša miriše
Ja ne znam Ljubišu dovoljno kao filozofičnog, ali mu ljudskost i poruka sigurno ne manjka.
“Od kada sam počeo da se intezivnije bavim stvaralačkim, autorskim radom, u mom fokusu je ČOVEK razapet između lakomosti i pohlepe, istine i laži, dobra i zla, ljubavi i mržnje, patnje i nemira,poroka i zablude, uklješten između sudbonosnih datuma naše novije istorije! U romanu i ličnoj ispovesti Gordane Kuić “Miris kiše na Balkanu” o sefardi Jevreja u Sarajevu od 1914 do 1965, najraskošnijoj sredini prošlog veka, naišao sam na brojne porodice Salom, našao smo tu nešto osobeno, danas retko, izgubljeno, plemenito, različito i privlačno kao životni moto, afirmaciju porodice. Nepisani zakon njihovog doma bio je da svih devetoro članova porodice moraju biti za stolom, jer je za oca i majku ručak bio svetinja! Svejedno šta je bilo na trpezi! Ali, ono što je za mene ipak bilo presudno u odluci da se latimo kamere u ekranizaciji ovog dela, jesu ponos i jecaj oca na osudu i prezir jevrejske sredine, koja ne prihvata rušenje njihovih okoštalih kanona, da Jevreji moraju da se venčavaju isključivo sa Jevrejima! Ceneći lični izbor i ljubavnu sreću svoje kćeri, koja se vezuje za inoverca, otac Leon svom dušom i srcem staje uz nju i uzvikuje: “Za mene nema veće Božje zapovesti od ljubavi! Za mene je moja crkva, u ova četiri zida! Zato ćemo se večeras ovdje veseliti i pjevati!” Ovim činom želeo sam da u prvi plan izvučem ono „večno pitanje“ – prožimanje vera i kultura na ovim prostorima i da čestito progovorim o čoveku i njegovim životnim dilemama i zabludama! E te male, ljudske stvari, bile su presudne da se kao stvaralac uhvatim u koštac sa ekranizacijom ovog romana u odbranu porodice koja je ulaskom kapitalizma danas ozbiljno poljuljana, angažovanjem žene van kuće i njezinom brigom da sačuva svoje radno mesto! Trpeza danas nije više mesto gde se porodica okuplja, sreće, razmenjuje misli i rešava sve dileme! S kim onda podeliti radost I tugu?! A svestan sam,da za mržnju nije bitno poreklo,već vera koja pospešuje netrpeljivost I isključivost prema drugim verskim zajednicama. E, to je ono što danas nedostaje ljudima: ljubav,brižnost,vaspitanje i saosećanje za svojim najbližim!”
I kako to onda izgleda u Ljubišinom životu mimo platna:
“Kao što je ljubav presudna u životu junaka “Miris kiše na Balkanu”, tako je i za mene ljubav bila presudna u izboru životnog saputnika, iako je moja majka ’zagovarala’ drugu! Zavoleo sam prelepu, šarmantu, pametnu i premladu Miru, iz čestite građanske porodice. Vodio sam, dakle, računa s kim počinjem zajednički život. Osvajao sam je danima stihovima Salinasa :’Ljudska česmo lepa, izvore zadovoljstvo dražeg od sviju, okrugla vodo, ženo naga, zar ću jednoga dana prestati da te gledam…’! Osećao sam da je ona žena mog života. I nisam se prevario. Mira je rasla u porodici koja poštuje dom, knjigu, muziku, pozorište, ali ponajmanje film! Venčanjem, unela je u moj razbarušeni život unutrašnji red i mir, neophodan za mirnu karijeru glumca. Divio sam se njenom odnosu prema deci, meni, prijateljima, smislu za lepim, a osobito komunikaciji s ljudima! Bila je i ostala ponosna. Ćutala je i kada smo i kada nismo imali, znala je da drugima podari radost i pomoć, i sve je uvek činila srcem, iskrenošću. I, eto nas četrdeset pet godina zajedno! I sve ove vrline unela je i u naš zajednički posao!”
Zaćutao sam nad ovom ljepotom. Prevrćem ovdje u Londonu ovih stotinjak što kablovskih što satelitskih kanala i ne vidim da sam sretniji nego u vrijeme Šurde.
“Moj Šurda je, piše mi, malopalanački luzer, fantasta bolje reći zanešenjak, čija zivotna ‘filozofija’ seže do malih ljudskih radosti, da uz pesmu, igru, domine i kafanski dert, odsanja svoje snove o životu i grčkom moru! A kada slučajno sretne u birtiji punoj dima i žamora zanosnu lepoticu, baciće šareni šešir iz daljine na ofinger, zamoliće za mesto, sesti i početi da je uz srceparajuću muziku osvaja osmesima i stihovima.
Čitam ovog Šurdu iz prve ruke a do ušiju mi dopiru glasovi čuvara naših novih balkanskih jezika što nam rodbinu dole tobože hoće spasiti od neprijatelja, to jest srpskih filmova i serija koje titluju, pritom niko da barne američki šund, ludo kidanje filmova reklamama o deterdžentima ili “Talk show” Jerry Springer vrste koji nisu ni za kafane, ni mahale, ni za “udvoje”.
Takvog gosta nikad dosta
Ljubiši Samardžiću pišem pisma iz daljine odnedavno, mada nismo toliko ni daleki. Šta nam treba; dva sata avionom pa da se sretnemo u Beogradu ili dubrovačkoj Mokošici kod mog i naročito njegovog Seje, pod neprskanim limunima i narančama. Ja sve nešto mislim da MI svi, od tih “godišta”, imamo prirodno pravo da nam Ljubiša bude familija, zahvaljujući filmovima i serijama sa kojima smo odrastali.
Njegovo ime je u preko 180 špica, filmova i serija što se ponegdje i danas vrte. On je bio moje kućno lice. I moja familija. Moj “rođak” sa kojim se nikad nisam imao prilike svađati. Jer šta on zna o meni. Ona kutija iz dnevnog boravka je bila kulturno čeljade sa kojim nema prepirke. Sa njim smo se samo voljeli, sa rodbinom svako od nas ima barem po jednu – ako ništa drugo – nezgodnu ratnu epizodu.
Pišem mu: “Postoji li nešto, Ljubiša, što si silno želio u karijeri glumca, a nisi dobio?”
“Ne žalim ni za čim. Ali,one glumačke zalogaje koje sam dobijao, trudio sam se da valjano uradim, na svoj način, da uloga odiše srcem, iskrenošću, šarmom i da na krilima njihovih uspeha trajem duže i skrenem pažnju drugih reditelja na moj dar i mogućnosti. Zato danas mogu da kažem da nema reditelja sa kojim nisam radio! Ali, ponosan sam što nisam prihvatio ponudu najveće producentske kuće iz Engleske, braće Roberta i Rejmonda Hakima 1967 godine, posle dobijenog Zlatnog lava u Veneciji, da nastavim karijeru u Engleskoj i Americi!
Dva su presudna razloga postojala: prvi i najznačajniji je ljubav prema ženi sa kojom sam eto, četrdeset i pet godina i koja mi je u te dane, na svet donela sina Gagu a ljubav i poštovanje ni do danas nisu presahli! A, drugi, volim ovu zemlju, kakva je takva je moja je! U njoj sam rastao, zrio, skrasio se i verovao da je Jugoslavija iz 67 godine obećana zemlja.“
Mada je Ljubiša zaljubljenik u Sarajevo i rado dolazi u BiH ne pretenduje da zna šta su neki od nas sve prošli i kuda se potucali dok nisu stigli na sigurno tlo kraljica i zapadnih demokratija. On nije morao ići nigdje na duže iz svoje kuće u Beogradu. Odnedavno je i stanovnik Hrvatske.
Poneki problem se danas njemu desi samo na “granicama”. Naročito je “tvrda” ona između Dubrovnika i Trebinja, gdje ga poneki čuvar Domovine upita kako stoji sa boravišnom vizom i turističkom taksom; je li prijavljen, pa nam pomame prijatelja Seju da mora po dubrovačkoj općini štititi djelo i lik svog poratnog prijatelja. Sve je to urijetko. Ja sam svjedočio kad servilno mašu da on prođe uz galamu – “ovo je naš Ljubiša…legenda”. Eto desi se da je i hrvatski taj Samardzić, netitlovan.
Ljubiša je od majke Radmile domaćice i Samardžić je od oca Dragoljuba – rudara. Osnovnu školu je završio u rudniku Jelašnica kod Niške Banje a gimnaziju Stevan Sremac u Nišu. A sve je krenulo glumački vrtoglavo nakon Akademije dramskih umetnosti u Beogradu.
U zrelim je godinama svoga života i stvaralaštva:
“Sve ono što sam poslednjih godina radio bavio sam se sudbinom pojedinaca, onih ’malih ljudi’ na ovim prostorima koji su postali ’lajt motivi’ mojih dela! Bar za mene, sve u životu počinje iz kuće, dvorišta, ognjišta, porodice, komšiluka, svojih! Odrastao sam u rudarskoj porodici, tata nas je prerano napustio, ostala su deca i samohrana majka sa penzijom, čiji iznos ne želim ni da spominjem.
Kao najstarije dete gledao sam kako se majka dovija, a ne kuka, divio se njenoj veštini kako nam je ukusno spremala poparu, kačamak s mlekom, mazala hleb mašću i alevom paprikom, i nismo očajavali zbog toga! Već tada sam shvatio da se jedino životnim saznanjima, radom i poštovanjem hleba i ljudi, možeš izmaknuti od bede, čemera i siromaštva. I tom životnom filozofijom sam opstao kao čovek!”
On je većinu svojih međunarodnih nagrada osvojio u Italiji, i to: “Coppa Volpi”/”Zlatni lav/ za ulogu u filmu Puriše Đorđevića “Jutro” u Veneciji 1967. i Medaglia d'Oro u Sorentu 1975. Ali je tu bilo i sest Zlatnih arena za uloge u filmovima “Hamlet u Mrduši Donjoj”,”Savamala”, “Kuća pored pruge”,”Rad na određeno vreme”, “Specijalno vaspitanje”,”Ljubavni život Budimira Trajkovića”,Gran prix u Nišu za “Bitka na Neretvi”.
Sa sinom Draganom i Mirom osniva nazavisnu produkcijsku kuću Cinema Design 1990. godine, usred priprema za rat koji će Bosni biti nametnut, političkog i ekonomskog haosa koji je potresao Balkan u to vrijeme. Ideja mu je bila da se stvori okruženje gdje će mladi filmski stvaraoci uvek moći da dobiju svoju šansu.
Često igra epizodne uloge u svojim produkcijama, kao što su “Noć u kući moje majke”, “Policajac sa Petlovog brda”, “Bulevar revolucije”, “Kaži zašto me ostavi”, “Ubistvo s predumišljajem”, “Stršljen”, “Točkovi”.
Nije glumio u svom prvom filmskom rediteljskom prvencu “Nebeska udica”, kojim je otvorio sa Vim Vendersom takmičarski program 50-og festivala u Berlinu. Film je odgovor na NATO bombardovanje 1999. i pokušaj da se uradi nešto novo, što Samardžiću nikad nije bilo strano.
Nagrade
Godine 2000. film “Nebeska udica” (1999) je osvojio Grand Prix na filmskom festivalu u Montpeljeu, nagradu publike na festivalu u Palm Springsu, Opera Prima na Milanskom filmskom festivalu i prikazan je na otvaranju Freedom Film Festival u Los Anđelesu. Takođe je emitovan na francusko-njemačkoj TV stanici ARTE 2001. godine.
“Za tolike godine rada na filmu, igrajući na svim prostorima velike Jugoslavije, nisam sedeo skrštenih ruku, već sam gutao svaki detalj, sve sugestije reditelja i uspeo da osvojim, zanatsku veštinu režije koja mi je donela već prvim filmom ’Nebeska udica’, ličnu satisfakciju i velika priznanja u svetu. Ako mi je iz uloge u ulogu, gluma bila moć, režija je prikriveno postajala moja nesanica i ambicija, strast i želja! Sve tajne koje sam morao da odgonetam vodile su ka tematskoj aktuelnosti i emocionalnoj iskrenosti.
Nemili događaj u mojoj porodici, sudbinski su odredili dan mom novom stvaralačkom putu! Recidiv bolesti sina o kojoj ne mogu da govorim/akutna leukemija/ nisam mogao da prebolim. Iz besa, odlučio sam da prvi put, kao reditelj ispričam priču o stanju haosa u Beogradu 1999. između bombi i sirena. U mom fokusu je čovek, razapet između straha i pitanja ’zar je do ovoga moralo doći’? Grupa sportskih zaljubljenika, košarkaša, nastoji da razrušeno igralište obnovi da bi sebe i porodicu sačuvali od novih nesreća, ali i da bi metaforičkom odmerenošću, suptilno, iskazali prkos i prezir prema nasilju.
Dobijajući nebrojene pohvale mom debiju u poznim godina, ’Nebeskom udicom’ posle 26 godina otvaram velika vrata jubilarnog Berlinskog filmskog festivala februara 2000. Film ulazi u takmičarski program, divi mu se predsednik žirija Anžej Vajda, publika na Postamer placu dočekuje autora na nogama, ali tako ne misli zvanični vladin službenik, ministar kulture Bundes republike, koji stavlja veto na bilo koju nagradu mom filmu. Za to vreme ja s ponosom razgovaram sa TV ARTE nemačko/fancuskim kanalom i BBC-ijem 4 o otkupu filma za ove dve velike evroske televizije, jer će ga videti milionsko gledalište još uvek u blokadi zemlje! I dok moj sin leži u Londonu, američki “Verajeti“ iz pera Edi Krokela piše o filmu,da je to: ’ …Uzbudljiva saga o ratu, sportu, pivu i ljubavi….,sjajan debi poznatog glumca Samardžića“.
Poslije svega ovoga, dolazi ćutanje. Filmovi su rekli ili će reći što riječ ne umije.
Tekst je preuzet sa sajta Balkans Aljazeera