Na stolu kafa, na podu kravlja koža, iz muzičke kutije dopire Betovenova Deveta simfonija. Iznenadni kratki spoj na matičnoj ploči gotovo novog diktafona poveo je razgovor s renomiranim srpskim umetnikom Radovanom Kraguljem u sasvim očekivanom pravcu. Drugačiji početak, uslovljen neplaniranim ostajanjem bez tehničkog pomagala, samo je proizveo izmenjen uvod u poznatu temu. I aparat i čovek danas su za jednokratnu upotrebu.
– To je profil našeg vremena. Sve je planirano i nametnuto da funkcioniše jednostavno. Ako se nešto pokvari, nema druge, već pravo u smeće i kupujte novo.
Reč je o deformaciji društva, koju diktiraju moćni, u čijim su rukama novac i investicije. Tržište je iznad svega. Uslovljeni smo da kupujemo i trošimo robu koja nam i nije baš preko potrebna. Drugim rečima, i sami smo postali potrošna roba.
Otuđeni čovek vezan je lancem proizvodnje, distribucije i potrošnje.
– Toliko radimo, da nemamo vremena da živimo normalan život vezan za nukleus društva, porodicu, da posvetimo pažnju prijateljima, druženju. Čovek je, ipak, socijalno biće i treba mu vremena da komunicira, da nađe sebe kroz druge. Nemamo vremena ni da razmišljamo.
Suptilnim putevima slike očituje se to i na Kraguljevim platnima. Oduvek je, na njemu osoben način, izražavao zabrinutost za očuvanje prirode, i kroz nju, čoveka, uopšte. Klicu opsednutosti ekologijom poneo je iz rodnog Potkozarja, dok sudbina životinja ima naročit tretman. Krava pritom zauzima počasno mesto.
– Sa kravom je kao i sa čovekom: nekad joj tepate, nekad njeno ime nosi pežorativni prizvuk. Nekoga volite, nekoga ne. Krava jeste primarna, ali i druge životinje su tu. Insekti takođe. I konj strada. Krava je samo kontekst, element kojim želim da govorim o čoveku. Dvadeseti vek se završio katastrofom, bolešću krava, zbog čega su u Velikoj Britaniji uništili polovinu stočnog fonda. I to je neka vrsta genocida. Ali nikad se o tome nije govorilo tim rečima, nego samo kako taj događaj utiče na privredu.
Slikarstvo Radovana Kragulja je u početku bilo dosta figurativno, da bi na kraju životinje postale samo simboli. Došlo je do čišćenja i snažnog svođenja formi.
– Činjenica je da sam otišao u apstrakciju, a taj odlazak je vezan za realnost. Okruženi smo apstraktnim stvarima. Živimo u virtuelnom svetu i virtuelnoj realnosti.
Kragulj je ostavio posmatraču priliku da sopstvenom interpretacijom učestvuje u građenju likovnog izraza, onoliko koliko ume, ili želi. Vremenom, objekat se minimalistički koncentrisao u samom epicentru slike, dok su za sav prostor okolo, gledaocu date odrešene ruke.
– Moje delo, po svojoj formi i sadržaju, nema dimenziju da vam govori, već traži da razmišljate o onome što gledate. Kao kad upoznate nekog i počnete da se družite. Postoje uvažavanje, ljubav, odnos, ali ima jedan deo do kojeg ne možete da doprete, iako znate da on negde postoji. I vi onda zamišljate taj prostor. Lepo je što imamo mogućnost da lično gradimo određenu formu, da učestvujemo u spoznanju. Ako ima sadržaj i vrednost, umetničko delo vas navodi na razmišljanje. S jedne strane ste njime impresionirani, a s druge postoji ono što je nepoznato u njemu i što izaziva vaše živo interesovanje. Sve to pomešano, stvara pravu impresiju.
Iako se, po mišljenju Kragulja, slikarstvo ne može objasniti, iako ne može da se definiše ili opiše, on je, ipak, možda, uspeo da slika kako neki pišu, sažeto, krajnje minimalistički, mudro. Reklo bi se – haiku slikarstvo. Veliki uticaj imao je japanski umetnik Jozo Hamaguči. Puno pažnje Kragulj u svojim delima posvećuje i grafitu, i magičnosti njegove crne osnove, koji svojim reljefom slici daje specifičnu svetlost i, tako, trodimenzionalnost.
Koliko god da na njegovoj slici ima „praznog“ prostora, iako je koncentrisana samo na sredini, opet kao da joj je prostor tesan: izlazi na ram, koji tako dobija posebne oblike.
– Imao sam seriju radova s krugom, i uvek bih na nekom mestu malo „pokvario“ tu strogu geometriju. Isto važi i za kvadrat. To je vezano za filozofiju da je nesavršenost pozitivna kategorija. Jer, čovek nije savršen. Postoji želja za savršenošću, nešto što je slično tome, ali nema ničeg što je potpuno savršeno.
Boja takođe ima naročit značaj. Obično je i ona svedena, na krajnje kontraste, crnu ili belu, a kad je prisutna, polihromija ima svoj naročit zadatak, da skrene pažnju.
– Boja je u mom slučaju kao ispružena ruka. Čovek, kad mirno stoji, pa isturi ruku, želi da kaže: „Idite tamo.“ Tako je to i s bojom na mojoj slici.
Dominantno svođenje na monohromatske površine govori i o tome da svi danas postajemo jedan, asimilovani, običan čovek, prosek u današnjoj mašini za mlevenje vremena.
– Na delu je globalizacija, uniformisanost, od garderobe, preko muzike i filma, do industrijskih proizvoda, što čini da ljudi iz celog sveta izgledaju kao da pripadaju jednom bratstvu, s elementima zajedničkih vrednosti.
Igra svetla, različiti tonovi, svedena forma, slikanje kao pisanje, angažovan ekološki pristup – sve su to elementi koji navode da je reč o nekoj vrsti intelektualnog slikarstva, kao refleksije i kontemplacije u odnosu na svet u kojem živimo.
– Slikarstvo, i umetničko delo uopšte, u različitim formama, upravo su to, jer u njima stalno nalazite doživljaj. Taj razvojni deo, elementi koji ga čine, utiču da se sa delom identifikujete i osetite ga tako kao da vam pripada. Predstavljaju neku vrstu identiteta i interaktivnog odnosa s autorom.
Radovan Kragulj je moderan, multimedijalni umetnik, koji prati epohu s kojom živi i ide ispred nje. Videlo se to i na poslednjoj izložbi u pariskoj galeriji Lebenson, gde je izlagao tokom februara.
– Ponekad ne mogu da prihvatim da svoje delo u klasičnom smislu nazovem „slikom“, iako ima njene osnovne elemente. Krug i kvadrat, sastavni su deo našeg prostora. U stanu, na ulici, kud god se okrenemo, okruženi smo geometrijom. Ali, postoje i organske forme, drvo, voda, čovek, koji su sasvim drugačijeg oblika. Obe te strane, specifičnosti kojima sam okružen, prisutne su u mom radu.
Ne stvara samo u ateljeu, već gde stigne: skice radi i u metrou, na ulici, kod prijatelja.
– Radim i kad spavam! Možda sanjam nešto, pa prenesem na sliku. I kad pričam s vama, takođe radim. Druženje je isto rad. I šetnja. I kad se ne radi, rad je. Angažovanim prisustvom sopstvene ličnosti, ponašanjem, kretanjem, vizuelno utičemo jedan na drugoga.
VOLIMO DA BUDEMO VOLjENI
U komunikaciji s ljudima, uvek se trudimo da budemo voljeni, da druga osoba prema nama ima obzira. To može da bude neki mali gest, bilo šta, ali nešto što vam daje određenu vrstu signala, indikacije da ste voljeni, cenjeni, da vas neko uvažava. To se stalno vrti u osnovi našeg bitisanja.