Amer Tikveša profesor je književnosti naroda BiH i bosanskog jezika. Magistrirao je na Odsjeku za rodne studije, pri Centru za interdsiciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu. Objavljivao je u magazinu Dani, Književnom žurnalu, na Radiju Federacije, te učestvovao u realizaciji niza projekata. Izvršni je direktor Fondacije Mirovna akademija, a sa njim smo za portal BUKA razgovarali o Priručniku za stratešku izgradnju mira, teoriji mira, situaciji u BiH i drugim temama.
U Beogradu, Zagrebu i Banjaluci, promovisan je Priručnik za stratešku izgradnju mira – vizija i okvir za pravedan mir, autorke Lise Schirch, u izdanju Fondacije Mirovna akademija. O kakvoj knjizi je riječ i koliko će ova publikacija biti od pomoći svim mirovnim aktivistima?
Kao što joj već i sam naziv govori, ali i nazivi pojedinih poglavlja unutar knjige, kakvi su: Definiranje strateške izgradnje mira; Vrijednosti potrebne za izgradnju mira; Pregled procesa izgradnje mira, itd., riječ je o svojevrsnoj početnici. U njoj su dati osnovni pojmovi u vezi s izgradnjom mira i njihova obrazloženja, demontirani su neki mitovi kojima neupućeni robuju kada je u pitanju izgradnja mira, a to je da se to polje zasniva isključivo na zapadnim vrijednostima ili, pak, da se radi o apolitičnom aktivističkom i znanstvenom polju. Koristi su višestruke. Na našem govornom području malo je literature koja se bavi izgradnjom mira, a još je manje one koja je tako eksplicitno određena, a i to što je ima nije u dovoljnoj mjeri predstavljeno i popularizirano. S obzirom na to, knjige ove vrste su uvijek pun pogodak. Ono što se već pokazalo kao korisno jeste da je ova knjiga u stanju osvijestiti djelatnike na polju izgradnje mira da su to što jesu. Mnogi ljudi rade nešto što ulazi u polje izgradnje mira, a da to uopšte ne određuju tako. Jedan od promotora ove knjige na beogradskoj promociji bio je književnik Saša Ilić. Na moju molbu da bude promotor, pitao je u kakvoj je on vezi s tim. Rekao sam mu da je on radio pjesničku antologiju Iz Beograda s ljubavlju, a s kosovske strane antologiju je sastavljao Jeton Neziraj pod nazivom Iz Prištine s ljubavlju i da taj rad ima i te kakve veze s izgradnjom mira, rekonsilijacijom i slično, te da bih upravo volio da svoj dosadašnji rad sagleda kroz teoretski okvir koji daje Lisa Shirch i da, između ostalog, i o tome nešto kaže. On je to i učinio, s naglaskom da mu do tada nije padalo na pamet da svoj angažman samjerava kroz prizmu polja izgradnje mira. Hoću reći, svako ko je bilo šta uradio na dekontaminaciji društva od necivilizacijskih i anticivilizacijskih tekovina i naplavina, uradio je nešto i na polju izgradnje mira, ali svako nije toga svjestan. Ova knjiga graditelje mira osvještava da su upravo, ili između ostalog, i to i tako je u stanju pomoći i njihovom međusobnom prepoznavanju i umrežavanju, što će opet utjecati da njihovi napori budu efikasniji. Ova knjiga uvod je i u izdanja koja FMA planira, a koja će činiti našu biblioteku pod nazivom PAX, što je latinski naziv za mir. Ove godine ušla je i u obaveznu literaturu za kurs Strategic Peacebuilding, koji će ove godine voditi Jayne Docherty s Mennonite Central Universityja iz SAD-a na Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji koju Fondacija Mirovna akademija organizuje ove godine peti put.
Koliko ste zadovoljni prijemom u ovim gradovima i kako su promocije protekle? Imate li u planu prezentaciju ove knjige u nekim drugim gradovima?
S obzirom da se Fondacija pojavljuje prvi put s ovom knjigom kao izdavač, i znajući za skepsu koju šira javnost, u mnogim slučajevima opravdano, ima prema NVO sektoru, te za slab interes i nepoznavanje polja izgradnje mira, više sam nego zadovoljan. Vodili smo evidenciju o posjetama i s obzirom na radna okruženja i poslovna zaduženja prisutnih na tim promocijama, ukazan nam je izuzetan respekt, i nama kao organizaciji i našem izdanju. Također, kada pogledamo govornike na promocijama i suorganizatore, osjećamo se uistinu počašćenima. Suorganizator promocije u Beogradu bile su Žene u crnom, a, osim spomenutog Saše Ilića, na promociji su govorili Goran Lazin i Marijana Stojčić iz Žena u crnom, iz perspektive bivših polaznika Postjugoslavenske mirovne akademije. U Zagrebu je suorganizator bio Centar za mirovne studije, a govorili su Iva Zenzerović i Ana Matan, te Tamara Šmidling iz Upravnog odbora Fondacije koju predstavljam. U Banjaluci, suorganizator je bio vaš portal Buka, a govorio je Aleksandar Trifunović iz Buke, te Randall Puljek-Shank iz UO FMA, koji je inače zaposlen u Mennonite Central Committee, a oni su donatori ove knjige. Na svim promocijama sam bio i ja prisutan kao promotor. Sva ta imena i organizacije spadaju među najrelevantnije faktore regionalnog peacebuildinga i sama činjenica što su promocije pokazale da se uvažavamo učinila ih je uspješnima. Što se tiče daljnjih promocija, ostaje još Sarajevo, što će biti skoro.
Koliko su ljudi, ne samo u BiH, nego i u regionu zainteresovani za temu mira?
Zainteresovani su, ali iz različitih, često neproduktivnih, a ponekad i štetnih perspektiva. No, čini se da su za ovaj aspekt priče o miru kakvim se bavi FMA zainteresovani u jednoj manjoj mjeri, čemu nisu krivi ni oni, ni organizacije koje se time bave, već sistem koji ne želi ili nije sposoban da prepozna važnost toga i edukacije na tom polju. Taj slab interes uzrokovan je prije svega zahvaljujući slaboj ili nepostojećoj svijesti o tome da je mir nešto na čemu se radi i što se gradi. Sve naše aktivnosti jednim dijelom posvećene su i tome da koliko možemo više osvijestimo ljude za mir kao takvu kategoriju.
Fokusirajući se na BiH, možemo li reći da živimo u stanju mira ili je ipak prisutna situacija konstantnog ne-mira?
Bh. društvo je i danas, i ko zna koliko dugo će biti zatočenik rata i određenje ovog shizofrenog stanja kao ne-mir dobro stoji, s tim što mu možda još i bolje stoji ono što je profesor s FPN-a u Sarajevu Nerzuk Ćurak odredio kao ne-rat, vodeći se činjenicom da su političke elite u BiH i regionu zaustavile nasilje legalizirajući i legitimizirajući ga. Takvo stanje mirotvorce ovdje po defaultu postavlja kao „neprijatelje“ političkih elita, što za izgradnju mira nije nimalo produktivno jer ona podrazumijeva dijalog sa državnim institucijama, političkim funkcionerima i slično. Moglo bi se reći, kada je sama BiH u pitanju, da smo u ćorsokaku, jer tom je društvu potrebna kulturna i svaka druga dekontaminacija, pa i denacifikacija ako ćemo pravo. To je, međutim, nemoguće izvesti jer političke elite nisu na to spremne, a civilni, nevladin sektor, onaj njegov aktivni i istinski nezavisni dio nema tu moć. Eto, Buka se npr. bavi medijskom dekontaminacijom, a na tom polju djeluju i brojna druga udruženja koja se bave medijima, ali sam ubijeđen da sredstva kojima raspolažu sva ta udruženja nisu ni blizu onih koja se ulažu za proizvodnju samo centralnih informativnih emisija na RTRS-u ili FTV-u, a koje služe obrnutom procesu. Da ne govorimo da je stanje u RS-u tim gore što vlada subvencionira medije u skladu sa njihovom podobnosti. I tako je na svakom polju. Šta znači izdati jednu knjigu, što smo mi uradili, ako dosta studenata humanistike i društvenih nauka uče iz ratnohuškačkih pseudonaučnih pamfleta pojedinih njihovih profesora? Ili ako od malih nogu kroz pojedine predmete djeci usađuju predrasude i stereotipe prema drugima i drugačijima. Da ih neko istraži, usuđujem se reći da bi se porodične naracije pokazale gorima od obrazovnog sistema po tom pitanju. Ilustracija za ovo stanje je plazmatična masa koja se netom što je po njoj zagrebano sama obnavlja. Ali, ne smijemo pasti u defetizam, treba „grebati“ jer ako ništa drugo, time utječemo na slabljenje njene obnoviteljske energije. No, pitanje je podrazumijevalo fokus samo na BiH i sreća je u tome što se BiH ne može posmatrati izolovano od svjetskih, evropskih i regionalnih procesa, pa se nadati da će s neke od tih strana dunuti neki vjetar u leđa progresivnim snagama kojih i te kako ima.
Gledajući političku scenu u BiH, izgleda da su političkim elitama ne-mir i konflikt draži, jer na taj način čuvaju svoje ustaljene pozicije koje ne poznaju toleranciju. Može li se takvo stanje prevazići i kako?
Politika je kao djelatnost odavno proskribirana kao ona kojoj nije cilj društveni progres, već što brže osvajanje vlasti i što duže ostajanje na njoj, i to je tako ne samo kod nas. To se postiže raznolikim vidovima manipulacija onim do čega je potencijalnim biračima stalo. Kod nas je, zahvaljujući ratu i legitimizaciji ratom zatečenog stanja, većini potencijalnih birača prilično mnogo stalo do onih kategorija kojima je najlakše manipulisati jer su dobrim dijelom apstraktne i jer su korištene kao izgovor za njihovo stradanje i stradanje njihovih najbližih: daleka prošlost, nacionalni i vjerski identitet i sl. Najčešća manipulacija time su egzistencijalne i emotivne ucjene. Pričajte u Banjaluci o agresiji reći će vam idite u Sarajevo, a to znači da ste izrod, da to nije samo promjena lokacije ili političkog uvjerenja, već i nacije i vjere. Isto tako je ako u Sarajevu pričate o građanskom ratu, a za priču i o jednom i o drugom itekako ima elemenata. Dakle, to je paradigmatski primjer kako svaka potraga za istinom završava jer do nje politici nije u dovoljnoj mjeri stalo, cilj su poluistine ili laži, a da bi se one zadržale kao temelji društva pribjegava se spomenutim ucjenama. Kako to prevazići? Pa tako što potencijalne birače treba osvještavati za to da politika ovdje u skorije vrijeme nema namjeru postati faktorom društvenog progresa, te da im je potrebno međusobno udruživanje i djelovanje utemeljeno na zajedničkim što konkretnijim interesima. Također, potrebno je otvarati druga konfliktna polja, pri čemu se ne misli na konflikt u vidu fizičkog nasilja. Na primjer, investirati u javni diskurs što više priču o klasnoj nejednakosti, deprivilegiranosti pojedinih seksualnih identiteta, gender problematiku i time otimati prostor priči o nacionalnom ili vjerskom sukobu i prokazivati ga kao lažnog.
Kako u svim slojevima bh. društva graditi prostor za dijalog i međusobno razumijevanje? Ljudi na ovom prostoru pričaju istim jezikom, ali mogu li se zaista razumjeti?
Široke su kategorije koje bih trebao uključiti u odgovor, ali dijelom prethodno pitanje odgovara na to. Uglavnom, radi se o konstantnom stvaranju pritiska s ciljem promjene dominantnog političkog, medijskog, religijskog, naučnog i inih drugih diskursa. To bi uslovilo promjenu percipiranja stvarnosti i hijerarhiju vrijednosti njenih konstitutivnih elemenata kod većine, te uzrokovalo drugačija očekivanja i interese puka od onih koji njima upravljaju, od onih koji ih informišu, od onih koji ih obrazuju, i tako dalje.
Koliko je područje teorije izgradnje mira značajno i kakvo je poimanje te oblasti u bh. javnom diskursu?
Kao i svaka teorija, i teorija izgradnje mira je važna jer nam daje okvir, sumira i analizira iskustva prakse, daje smjernice, uočava propuste, ukratko teorija i praksa međusobnu se nadopunjuju na konstruktivan i koristan način za sve aktere i konzumente proizvoda jedne oblasti ljudskog djelovanja. Kad je u pitanju izgradnja mira, njen „proizvod“ je mir, to kvalitetniji što je dugotrajniji i održiviji. Ako je mir ono što je preduslov da bi sve drugo bilo efikasnije, onda zaista moramo reći da su svi aspekti izgradnje mira kao polja djelovanja, pa i njena teorija, od neprocjenjive važnosti. Što se tiče poimanja teorije izgradnje mira, mislim da ono u nekim natruhama postoji, mi jedva da imamo nekoliko ljudi koji se izgradnjom mira bave na akademskom nivou, a teorija ipak podrazumijeva u najmanju ruku taj nivo.
Kakvi su Vam planovi za budući rad kad je izdavaštvo u pitanju?
Planovi su jedno, a mogućnosti koje uvijek zavise od sluha i procjene donatora su drugo. Međutim, svjesni smo svih ograničavajućih okolnosti te nismo ni planirali ništa megalomansko, niti preko noći postati neki super izdavači. Tako da ćemo pratiti prilike za izdavaštvo i iskorištavati ih kada god za to bude postojala šansa, a ono što bi bio neki minimum koji bismo morali osigurati da bismo uopće na nekoj izdavačkoj mapi postojali jesu barem dvije knjige u sljedećoj godini, koje bi također na neki način pratile ono o čemu se predaje na Postjugoslovenskoj mirovnoj akademiji, kao što je to s ovom knjigom slučaj.
Citati iz Priručnika za stratešku izgradnju mira – vizija i okvir za pravedan mir, autorke Lise Schirch:
– Ovaj priručnik je pokušaj zbližavanja različitih polja i aktivnosti izgradnje mira kako bi se integrirali u jedinstveni okvir. Suština ovog okvira je ideja o strateškoj izgradnji mira, interdisciplinarni i usklađeni pristup izgradnje održivog i pravednog mira – mir koji uključuje pravdu.
– Mir se ne dešava tek tako. On se gradi kada osobe preduzimaju promišljene korake prilikom donošenja odluka o dugoročnim planovima i očekivanim problemima, sudjelujući u stalnoj analizi konflikta i lokalnog konteksta, te koordinirajući različite aktere i aktivnosti tokom svih faza konflikta i na svim društvenim nivoima. Strateška izgradnja mira prepoznaje kompleksnost ovih zadataka koji su potrebni za izgradnju mira. Izgradnja mira je strateška onda kada su resursi, akteri i pristupi usklađeni u nastojanju da se postignu višestruki ciljevi i potegnu različita pitanja na dugoročnom nivou.
– Cilj izgradnje mira je ne samo zaustavljanje konflikta već i kreiranje kapaciteta za kulturu pravednog mira. Društva koja se bave potrebama i pravima svih svojih građana/ki i koja su u potpunosti sposobna kroz demokratske procese rješavati konflikte, reflektiraju kulturu mira i pravde. Izgradnja kapaciteta za pravedan mir podrazumijeva da ljudi ne smatraju kulturu kao statičnu stvar, već da znaju kako preuzeti odgovornost za njeno oblikovanje, kao i stvaranje pratećih infrastruktura kao što su institucije, organizacije i javne politike koje je mogu podržati.
– Bez koordinacije, različiti pristupi izgradnji mira se mogu sudarati ili prosto doživjeti neuspjeh. Međutim, koordinacija predstavlja značajne izazove mirovnim aktivistima/cama. Uspostavljanje koordinacije nije puko usmjeravanje ili delegiranje poslova nekome drugom. Ideološke razlike, ego-tripovi, nastojanja držanja monopola u programima izgradnje mira i nadmetanje u obezbjeđivanju finansijskih sredstava predstavljaju kamen spoticanja na putu izgradnje mira. Mirovni aktivisti/ce moraju raditi skupa kako bi kreirali koordinacione mreže koje oblikuju, prakticiraju i pozivaju na odgovornost u zajednički definiranim vrijednostima, vještinama, analitičkim instrumentima i procesima izgradnje mira.
Razgovarala Maja Isović