Ništa ratom opsjednute građane ne može toliko iznenaditi kao – loš mir. Dvadeset godina poslije – Sarajevo, glavni grad BiH za jedne, Teheran za druge, Kotlina za treće, polis je koji se još nije definitivno odredio prema miru i do kraja isprofilirao sopstvenu poziciju.
Niti je izrastao u ozbiljan grad, niti je više kasaba. Niti je dorastao dostignućima savremenog urbanog središta, niti je više selendra kakva je često znao biti. Nad glavom (čitaj – po Borijama, Trebeviću, Lapišnici) više mu ne vise hrabre minobacačlije, ali mu ni po ulicama, trgovima i institucijama ne cvjetaju toliko puta obećavane – oprostite na stilskoj figure, mi samo citiramo – “ruže prosperiteta”.
DA LI SMO BILI KVALITETNIJI LJUDI
Nekako se uobičajilo reći i misliti da je rat iz Sarajlija izvlačio ono najbolje što imaju u sebi. Ne baš iz svih Sarajlja, i ne baš uvijek, ali ta ocjena ima jako empirijsko uporište u stvarnom životu. Ljudi su bili solidarni, izdržljivi, u dobroj mjeri tolerantni, požrtvovani. Pa ako je to tako, ako su Sarajlije zaista bili kvalitetniji ljudi tokom ona 44 mjeseca, onda zaista ne možemo a ne konstatirati da istu količinu i razinu dobrote nisu uspjeli zadržati u miru. Sarajevo je danas najgore na nivou moćnih ljudi. Tamo gore, na višim nivoima vlasti, moći i novca, na nivoima koji kreiraju politiku i reguliraju ukupnu atmosferu grada, vlada poprilična anemija. Politika je toliko ogrezla u korupciji da usljed tih skandala ne uspijeva na površinu isplivati njen najdramatičniji nedostatak – skandalozna nekreativnost.
Tamo gdje nema novca, gradovi, kantoni i njihovi čelnici spas i rješenja traže u snalažljivosti, dovitljivosti, u genijalnim idejama koje kompenziraju finansijske minuse. Tačno je da Sarajevo nema novca, ali tek što nema ideja – to je čudo jedno. Ovdje su godinama bila vrlo živa i aktivna dva ideološko-povijesna mita. Po prvom, imali smo hamame dok se Evropa gušila u smradu pazuha i vonju neopranih nogu. Po drugom, prvi evropski tramvaj desio se baš kod nas. Kad bi to zaista bilo tako, ti primjeri trebali bi da nam služe na sramotu, jer danas se u naše arhaične i temeljito destruirane tramvaje ne može ući od pazušnog i drugih vonjeva. Nezgoda s ideološkim samohvalama je što njihova stvarna poruka nikada ne odgovara željenoj.
Postoji već decenijama još jedan vrlo važan i uz to fiktivan stereotip. To je ona odavno izlizana i izanđala ideja o multietničkom Sarajevu kao stjecištu različitih kultura, religija, nacija, običaja. To je možda jedna od najboljih ideja koje je ovo društvo imalo. Problem je što je stvarnost u drastičnom konfliktu s tom vizijom jer ovo stvarno Sarajevo – poklopljeno jednom religijom, unakaženo lošom politikom, premreženo kriminalom i faširano lošim medijima – skoro ni u jednom segmentu nije doraslo takvoj ideji. Ipak Sarajevo je danas jedna od rijetkih sredina u Bosni i Hercegovini, ako ne i jedina, u kojoj je živa i u kojoj se njeguje autokritičnost. Tu se danas preispituje sve, od politike i političara, pa do njihovih preispitivača i kritičara. I to je možda najvažniji intelektualni i demokratski proces u gradu.
NESAVLADIVA ODVRATNOST
Jake političke i njihove slabe medijske snage, pravilno raspoređene po zapadnoj Hercegovini i Banjoj Luci, svih ovih godina brižljivo njeguju nesavladivu odvratnost prema Sarajevu i njegovoj bliskoj prošlosti, izlažući ga najraznovrsnijim napadima i uvredama. Ti napadi po intenzitetu otrova i neukusa nimalo ne zaostaju za sarajevskom medijskom atmosferom, gdje je odvratnost dosegla neke od svojih planetarnih vrhunaca. (Eto, u nečemu zaista jesmo kreativni i originalni.)
Po kvalitetu sopstvenog neuspjeha, sarajevska medijska scena danas diše zavrat političkoj. Nekako nam ne ide da se profiliramo u zajeban grad. Kad smo dobri i vrijedni, kad smo uzor cijelom svijetu, a i šire, onda to traje 44 mjeseca. A kada smo loši, odvratni, primjer neukusa i neprofesionalnosti, onda to traje, i traje, i traje…
Sistematska nemogućnost Sarajeva da izgradi i odnjeguje kvalitetne, vjerodostojne, civilizirane, a pri tome još i uspješne medije – možda je najbolji odraz ukupne atmosfere koja danas dominira glavnim gradom Bosne i Hercegovine. Naoružan slavnom prošlošću i suočen s mizernom sadašnjošću, taj grad nema valjane strategije za godine i decenije koje dolaze, pa bi ga – gluho i daleko bilo – iz ove letargije mogla trgnuti samo kakva nova, kvalitetna opsada. Ali ko to da izvede? Milošević je umro, a ni Mladić se ne osjeća dobro. Karadžić je u zatvoru, a i za Dodika govore da ga kad-tad čeka Sanaderova sudbina.
U takvoj situaciji, Sarajevu je glede potencijalne nove opsade najbolje da se osloni na sopstvene snage: islam, politika, mediji, mafija, ima tu dosta kvalitetnih čimbenika koji nas temeljito drže u stanju unutrašnje opsade poslije opsade. Samo treba biti kreativan, rješenje je uvijek tu negdje, nadohvat ruke.
Tekst preuzet sa portala www..zurnal.info