– A šta na primjer primjera da se Jugoslavija nedajbože
sutra raspadne, Hrvatska postane nezavisna država, a ti saborski
zastupnik, pa te dopadne biti promatrač u Europskom parlamentu?! –
trijumfalno bi završio bijesni otac. – Hoćeš li se onda pitati što će ti
u životu engleski simple tense futur?!
Realno, Ingrid Antičević, učenica jezične gimnazije iz
Zadra, nije bezbrižnih sedamdesetih imala razloga da se raspada
Jugoslavije iz strašne očeve priče plaši ni više ni manje od bilo koga
od nas, koji smo iz kontrolnog sa simple tense futurom imali jednako
čvrstu jedinicu. Tko u tim ludim godinama razmišlja – ali zaista
razmišlja – o takvim stvarima?
I onda, jebiga, kako već život piše humoreske, i to na
oxfordskom engleskom, Jugoslavija se zaista raspala, Hrvatska postala
nezavisna država, a mala Ingrid saborska zastupnica SDP-a. I prije nego
se snašla, već je stajala u simple tense futuru, pred televizijskom
kamerom, kao jedna od jedanaest kolega zastupnika, hrvatskih promatrača u
Europskom parlamentu.
– Gospođo Antičević – obratio joj se tada prepredeni
novinar RTL-a na čistom engleskom. – Koji će biti vaši glavni ciljevi
kao promatrača u Europskom parlamentu?
– Jes, tenkju veri mač! – razvukla je na to Ingrid
širok, samopouzdan osmijeh, sve u sebi zahvaljujući strogom ocu i staroj
profesorici engleskog, koji su s njom imali onoliko strpljenja. Ali,
valja pošteno priznati, i ludoj sreći da je novinar postavio jedno tako
srazmjerno lagano pitanje.
Do sad je, eto, pojava znala biti i simpatičnom, ponekad
baš i smiješnom, ali odavno više nije ni simpatična ni smiješna. Je li
dakle u ovoj zemlji itko ikada učio fakin engleski?!? U odnosu na naše
moderne političare s Twittovima i Facebook statusima, bogami je i
štapski ćato Franjo Tuđman sa svojim engleskim iz škole rezervnih vojnih
starješina u Bileći zvučao kao sir Alec Guinness. U čemu je točno
problem Hrvata s engleskim jezikom, sam Bog zna. Osobno, ne bih se nakon
svega iznenadio ni da se u britanskim arhivima otkrije kako je ta
neobična inhibicija kumovala i samoj bleiburškoj tragediji.
– Gospodine generale – započeo je, veli legenda,
britanski brigadir Patrick Scott na svom aristokratskom engleskom. –
Želite li da za vas i pripadnike ustaške vojske uredimo politički azil,
britansko državljanstvo i kakav pristojan civilni posao u Londonu, dok
se ne snađete, ili biste radije da vas odmah predamo partizanskoj vojsci
Josipa Broza?
– Jes, tenkju veri mač! – razvukao je na to ustaški
general Ivo Herenčić širok, samopouzdan osmijeh, pa pomalo
nediplomatski, a svakako vrlo nevojnički, stao grliti i ljubiti visokog
savezničkog oficira, sve u sebi blagosiljajući i slavni britanski
imperij, i staru gospođu Kseniju, profesoricu engleskog, koja je s njim
imala onoliko strpljenja.
Čulo se za tu priču još osamdesetih, kad se o Bleiburgu
tek počelo govoriti, i dugo je smatrana samo zlonamjernim vicem srpske
historiografije. Danas, s iskustvom naših “Broken Engleza”, od Bandića i
Mesića do Kosorice, Milinovića ili Ingrid, nisam više tako siguran.
Jebemti, da nas ovoga časa poredaju u četverorede, s našim bismo
pregovaračima i njihovim znanjem engleskog jednako lijepo najebali.
Poslušajte, uostalom, još jednom naše mlade, prozapadne
političare kako bleje na engleskom: smijete li se i dalje zakleti da
znaju što su pregovarali i potpisali? Svakako, ja neću biti taj koji će
se Bog zna kako iznenaditi kad 1. srpnja 2013. u nekom austrijskom
dvorcu, na svečanom domjenku povodom prijema Hrvatske u Europsku uniju,
naš državni vrh dočeka samo neki stariji britanski oficir s ađutantom.
– Ladies and gentlemen, u skladu s rezultatima
pregovora, proglašavam apsolutnu i bezuvjetnu kapitulaciju Republike
Hrvatske – reći će na svom aristokratskom engleskom, vraćajući skupo
naliv pero u kožnu futrolu. – Sad kad smo to riješili, recite: želite li
da vam uredimo neki politički azil, ili biste radije da vas odmah
predamo Srbima?
– Jes, tenkju veri mač! – široko će se i samopouzdano
nasmiješiti visoko hrvatsko izaslanstvo, do dugo u noć orit će se
Hrvatskom pjesma zagrljenih HDZ-ovaca i SDP-ovaca.
Da, draga djeco, tako je to bilo. Zato nikad više ne
pitajte – “što će mi u životu engleski futur simple tense?”. Engleski
odavno više nije strani jezik, čovjek je bez znanja engleskog danas
praktički nepismen. Dočim se s engleskim možeš snaći sve da te sad
poplava izbaci negdje na Filipine ili u Urugvaj. Ili u Jugoslaviju.