Odlukom Vlade RS otvoreno je predstavništvo Republike Srpske u Beču. Iako otvoreno da bude javno, funkcionisanje i finansiranje predstavništva je tajno, opet odlukom Vlade RS.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik za bečki Die Presse otkriva da on namjerava otvoriti “onoliko predstavništava u Evropi koliko ima država”, a na opasku da to mnogo košta, odgovorio je da “dostojanstvo nema cijenu”.
Ako je vjerovati Predsjedniku, razlog otvaranja predstavništava u Evropi i svijetu je dostojanstvo.
Na čije dostojanstvo je Predsjednik mislio, ako znamo za podatak da danas rođena beba u entitetu čija su predstavništva otvorena u Beču, Jerusalimu, Moskvi, Študgartu i Briselu, duguje 3227 KM stranim bankama. Isto toliko duguju bebini baka i deda, te bebin mali brat, otac i majka, ujaci, stričevi te ostala mnogobrojna rodbina i komšije.
Trenutno u Republici Srpskoj jedna zaposlena osoba izdržava minimum dvije nezaposlene osobe. Blizu 160 000 ljudi je zvanično nezaposleno.
Istovremeno, u javnim službama radi 28,5% zaposlenih, što je među najvećim procentima u Evropi.
Sa banjalučkog aerodroma redovno leti jedino avion u kom se vozi Predsjednik. Ponekad poleti avion BHairlines za Cirih, ali to se, valjda, zbog prefiksa BiH u nazivu, ne pika.
Najviše radnih mjesta ove godine u RS, pored javnih institucija, otvara lanac brze hrane američkog McDonalds-a, tačno 70. Kako stvari sada stoje, 62% mladih iz RS će svoj Big Mac, a ako im se ostvare želje, jesti negdje drugo, jer, prema najsvježijem istraživanju, toliko ih, u uzrastu od 14 do 25 godina, želi da ode iz RS, u potrazi za boljim životom.
Rusima je data 100-godišnja koncesija na eksploataciju zemlje, bez nadoknade. Traga se i za novim vlasnicima i eksploatatorima rijeka, pod istim, složićete se, nevjerovatno, dostojanstvenim uslovima.
Držeći se za rešetke ograda bivših preduzeća, gdje je za njih počela i završila privatizacija, plaču i kukaju nekadašnji udarnici, nadajući se milostinji i nekoj od minimalno 90-ak zaostalih plata, bilo čemu što bi im vratilo bar minimum dostojanstva u očima ukućana. Džaba im, u unutrašnjosti preduzeća, sakriveni kapijom i privatnim obezbjeđenjem, ono što je godinama stvarano po kratkom postupku razvaljuje i rasprodaje neka nova, politički osigurana i materijalno ušuškana vlastela.
Osim prisutnosti u najprostijem, onom matematičkom, tumačenju demokratije, demonstriranom u stalnom ponavljanju činjenice da je većina glasala za sadašnju vlast, građani su u ovoj zemlji potpuni višak.
I jasno je svakom ko ne vjeruje dirigovanim medijima nego svojim očima da Predsjednik ne priča bečkom Die Presse o dostojanstvu ljudi koji žive ovdje, jer je njima to dostojanstvo davno uzeto.
Jedini koji u ovoj zemlji imaju dostojanstven život jesu domaći vlastodršci, svake godine sa sve debljim imovinskim kartonon, sa stanovima i vilama van zemlje, redovnim putovanjima i šopingom po evropskim i svjetskim gradovima i sigurnim štekom u bankama.
Ovako otvorena predstavništva u inostranstvu samo su još jedan simbol njihovog načina vladavine, skupi i nerazumni hir o našem trošku, manifestacija sile bahate i arogantne vlasti, potpuno odvojene od onih koji su je izabrali i potpuno nesposobne da se realnim problemima bavi drugačije nego nerealno.