Pogled izvana na neku traumu može biti i točan i pogrešan, može biti i između, a može biti i potreban i ljekovit. Rata u bivšoj Jugoslaviji, te velike teme velike traume, poduhvatili su se mnogi ovoprostorni pisci, kako oni starije generacije, sa svim kompleksima (ne)učinjenog, tako i oni mlađi, koji u to doba nisu morali nositi puške pa onda ni kasnije teret (ne)učinjenog na plećima. Ali uz te domaće, ima ponešto i stranih pisaca kojima se ta tema učinila dovoljno važnom.
Pa dok Holywood sve češće uzima kao pozadinu za svoje akcijske papazjanije taj posljednji rat u civiliziranoj Europi, dovoljno blizu a dovoljno barbarski za produkciju američkog kompleksa svjetskog policajca, jedan cijenjeni austrijski pisac piše već drugi roman na tu temu. Radi se o Norbertu Gstreinu, kojem je nakon »Zanata ubijanja«, objavljenog 2007. godine, nedavno objavljen novi roman »Zima na jugu«, oba u »Frakturi«, koja ga je i dovela na hrvatsko predstavljanje romana.
Gstrein, koji nikako nije hrvatski Peter Handke, smiješni glorifikator »naše« stvari, vrlo se suvereno probija kroz povijesno-geografsku šumu na ex jugoslavenskom prostoru. No opet, on je Austrijanac, a u toj šumi puno je mina.
Dva romana za redom napisali ste o ratu na ovim prostorima. Mora da ste prilično fascinirani njime?
Ne bih rekao oba romana. Prvi je o ratu u bivšoj Jugoslaviji, ili o pisanju o tom ratu, a tamo je direktan povod bila smrt mog prijatelja na Kosovu.
Radi se o Gabrielu Grüneru?
Da, bio je moj dobar prijatelj koji je tada pisao za tjednik »Stern« i ja sam razgovarao s njim možda pola sata prije nego što je poginuo te 1999. godine, i to je bilo to. Nazvao sam ga taman prije nego što je kretao za Kosovo. Onda sam počeo razmišljati o tome kakav mu je bio život u proteklih 10 godina koliko je proboravio u bivšoj Jugoslaviji, u toj ludoj situaciji gdje na jednoj strani imate rat, a već nekoliko kilometara dalje ga nema. Najnormalnije je odletjeti tamo avionom i vratiti se, a to zapravo nije normalno.
Živi mrtvaci
Ali i roman »Zima na jugu«, koji dolazi nakon njega, u jednom svom vrlo bitnom sloju ima taj isti rat?
Da, svakako! Kad sam radio istraživanje za prvi roman, zainteresirao sam se i za te druge priče, posebno za taj hrvatski, moglo bi se reći fašistički egzil u Južnu Ameriku. Pa onda imate tog starca s problematičnom prošlošću, koji živi tamo 40-ak godina, i čeka da se njegov život nastavi. Na neki način on je živi mrtvac koji čeka da se dogode promjene pa da se može vratiti u zemlju iz koje je otišao i nastaviti život koji je završio 1945. Luda ideja. A drugi glavni karakter je njegova kći, koja se udala za austrijskog novinara, antifašista, koji je onda uvijek zove fašistom, zbog oca. To naravno nije njena krivnja, ali taj ljevičarski novinar voli upirati prstom u nju i njenog oca. Tako sam pokušao imati dvije linije, pomiriti tri centralne godine prošlog stoljeća: 1945., 1968. i 1991. s početkom rata. Kći koja živi u Beču misli da je otac mrtav, jer je otišao u Argentinu, a da njoj i majci nije rekao da je živ.
Jeste li nervozni oko toga kako će Hrvati prihvatiti ovaj roman? Možda ste se s time suočili već s prethodnim romanom, koji ste također predstavljali u Hrvatskoj, ali ipak, radi se o osjetljivoj temi i o nekim ranama koje ovdje još uvijek nisu zacijelile, a koje vi otvarate?
Bio sam nervozan, da, u Njemačkoj, jer taj lik u Argentini nikome se ne bi sviđao. Svakako se može njemačkom ili austrijskom piscu postaviti pitanje zašto pokušava ispričati tu priču koja nije njegova. Nije isto ovdje, jer ovdje je to vaša povijest. Ali nije moja. I sad je pitanje zašto to radi, pa su tu literarni razlozi, ali ima li možda i političkih razloga? Ako ima, koji su? Svjestan sam da se sve može krivo shvatiti.
Hrvatska realnost
Neki kritičari ovdje su za vaš prethodni roman rekli da izjednačava krivnju između Hrvata i Srba, a u »Zimi na jugu« nema Hrvata koji bi bili simpatični na bilo koji način. Gdje su dobri momci?
Nema dobrih momaka u ratu! Ali opet bih rekao da je najnesimpatičniji lik u romanu ipak austrijski novinar. Pa čak i fašisti u Argentini su simpatičniji od tog novinara u Beču koji piše i za lijeve i za desne.
Tko je po vama opasniji: salonski ljevičari poput njega ili desničari poput starca u Argentini?
Uvijek su opasniji nacionalistički desničari, jer ovaj ljevičar kao svoje oružje ima papir i olovku, a okorjeli nacionalistički desničar može ipak napraviti više štete. Iako i ideje mogu biti prilično opasne, naravno.
No taj starac, ustaša i nacionalist, ipak ispada prilično benigan.
On nema previše mogućnosti vratiti se u realnost. On dolazi natrag u Zagreb i vidi da to više nije njegov svijet. On ima ideju da bi mogao otići u rat, ali nitko nije zainteresiran za njega, tek za novac koji on može eventualno donijeti, ali kad u tome ne uspije, oni se za njega više uopće ne zanimaju. Zanimao me on jer ne bi bilo zanimljivo imati njemačkog ili austrijskog nacista koji čeka da se situacija u Njemačkoj ili Austriji promijeni, jer to je besmislica. A situacija ovdje bila je totalno drugačija, pa je i taj starac mogao imati svoju agendu kao antikomunist. Može vam se to sviđati ili ne, ali to je realnost, a to nije realnost u Njemačkoj i Austriji. Nitko ne bi povjerovao u priču o ostarjelom nacistu s političkom agendom; njega eventuano možete dovesti pred sud, ali ovaj moj tip u romanu mogao je imati agendu i zato je literarno zanimljiv.
Vezane ruke
Što vam je bila temeljna briga dok ste pisali roman, odnosno na kakve ste probleme nailazili pišući o toj temi?
Bio sam previše uplašen onoga što sam mogao napisati. Kao Austrijanac, sa svojom austrijskom, nacističkom prošlošću nisam slobodan kako je to bio Mathias Enard kad je pisao »Zonu«. I on piše iz perspektive hrvatskog ratnika, koji je kriv, ali on nije imao strah o tome pisati jer nema tu njemačku i austrijsku povijest. Naravno, tako i treba biti, moraš biti oprezan oko toga, jer ta povijest je tu. Kao Nijemac i Austrijanac uvijek pišeš vezanih ruku kad su u pitanju takve teme.
Možda je onda i to bio razlog što ste tako temeljito istražili hrvatsku povijest, ali i zemljopis, prije pisanja? Kako ste istraživali, za oba svoja romana?
Prvo sam pročitao sve što sam mogao o toj temi, a imam i djevojku Hrvaticu pa sam naravno slušao nju. Putovali smo ovom zemljom, a ja sam pokušavao vidjeti i razumjeti stvari. A kad počne pisanje onda tu ima i malo krađe. Puno je tu drugih, ali naravno to se ne primijeti jer se ponekad radi o pola rečenice, nečemu što zvuči dobro pa si kažeš ok, to mogu uzeti. Ali većinu stvari ipak treba zaboraviti. Ono što ostane, možeš napisati.
Kako su ta dva romana prošla u Austriji i Njemačkoj? Jesu li ih razumjeli?
Ne. Prvi roman je prošao mnogo bolje, ali mislim da je to zato što su u njemu vidjeli veću litearnu ambiciju. Iako se ja s tim ne bih složio. Nisu vjerovali, stvarno, u svijet koji sam pokušao prikazati. A onda nisu mogli zamisliti ni tog čovjek u Argentini, iako sam ja prilično siguran da je poprilično točan. Bio sam tamo, puno istraživao i mnoge stvari koje sam kasnije čitao potvrdile su atmosferu romana. Ma on je čak dosta dobro prošao kod kritičara, ali rodila se neka sumnja da ja kao stranac nisam mogao znati sve te stvari o kojima pišem.
Tirolsko odrastanje
Pored činjenice da vam je prijatelj poginuo u tom ratu i da je to bio okidač za zanimanje oko teme, ima li s tim možda veze i vaše tirolsko porijeklo, dakle odrastanje na također turbulentnom, podijeljenom prostoru?
Kad sam prvi put putovao Dalmacijom i vidio sva ta uništena sela, bio tamo i razgovarao s ljudima, puno me stvari podsjetilo na moje odrastanje u 60-ima i 70-ima u malom selu u Tirolu. To su bili ti mirisi, taj snažan katolicizam, siromaštvo. Također i ljudi, momci koje sam vidio, taj specifičan, mačo tip muškarca s kakvima sam odrastao. Luđaci, mogao bih reći (smijeh).
Kad smo kod luđaka, kad vaš starac dođe u Zagreb 1991. čini se kao da su svi ovdje ludi, pomaknuti, kao da nema normalne osobe.
Doista? Nije mi to baš bila namjera, ali na kraju to dolazi iz situacije: imao sam tu šačicu likova; da sam priču širio bilo bi naravno i drugačijih karaktera.
Recite vašim riječima o čemu je ovaj roman?
Ima moto na početku: »It's war baby, it's war«. Sama ta ideja o ženi, Mariji, koja dolazi između dvaju ratova, Drugog svjetskog i novog rata, u Zagreb.
Jeste li imali neku živu osobu na pameti kad ste portretirali Ludwiga, starčevog tjelohranitelja i bivšeg policajca?
Razgovarao sam s jednim austrijskim policajcem, ali nisam imao nikog posebnog za tog lika koji je trebao postati blizak starcu u Argentini, za nekog kome starac mora vjerovati. Ne mora biti simpatizer, ali mora biti blizak idejama.
Iz egzilantske perspektive
Ali on je toliko pronicljiv, osjetljiv i emocionalan. Je li to kompatibilno s njegovim zanimanjem?
Može se to tako gledati, ali kad pišete roman morate imati barem nešto od svega toga. Bez toga nemate roman.
Čini se da vas intrigira kompleks političkih emigranata, budući da ste napisali i »Engleske godine«, roman u kojem Židov bježi u Englesku prije Drugog rata. A i vi ste neko vrijeme živjeli u Londonu.
Istina je, zanima me egzil. Mnogi likovi u mojim romanima ili su pravi egzilanti ili se tako osjećaju.
Što vam je najinteresantnije u tim biografijama?
Često je to ta slika koju oni vide, ne cijela, nego ona neka sa strane, ali iz koje se još uvijek može vidjeti cjelina. U »Engleskim godinama« to je taj židovski emigrant nastanjen na otoku Manu, dakle malom prostoru. Pokušao sam ispričati priču o Drugom ratu, ali iz te skučene situacije. A to je i vrlo prikladno za romanopisca. Opet, ako uzmete ovog hrvatskog fašista, on živi u situaciji u kojoj je vrijeme stalo, živi u 1945. iz koje skače u 1991. godinu. A onda opet ima tu i stvari iz moje biografije o kojima ne želim pričati, a koje me tjeraju u te teme (smijeh).
Što mislite o Hrvatskoj i Hrvatima danas? Kako izvana gledate na promjene i tranziciju?
Huh, imao sam prilično jasno mišljenje tijekom, odnosno taman nakon rata, prilično čistu sliku kako je to moglo biti, što je sve moglo biti napravljeno i zašto nešto nije napravljeno. Uvijek je to bila tužna priča za mene, a zbog moje djevojke to je postala i moja priča. I moja kći govori hrvatski jezik pa i zbog nje, kad je čujem pričati hrvatski, te su mi priče bliske. I to što nitko nije ništa učinio u pogledu mnogih stvari, Vukovara naprimjer, i dalje me ljuti i rastužuje. Ali naravno, to ipak nije moja priča, i kad se desila bila je prilično daleko od mene. To je ono zanimljivo: živiš samo 100 kilometara dalje, a to nije tvoja priča i ne brineš o tome. Moglo se sve događati i u Africi, bilo gdje. Tek nakon rata, zbog te privatne situacije i istraživanja, ta priča mi je postala bliska.
Veza s Hrvatskom
Sada sam opet daleko. Vidim zemlju u koju dođem jednom/dvaput godišnje pa ne znam o ovome sada. Znam dosta o periodu između 1990. do kraja rata, ali o sadašnjosti ne. Imam i neke hrvatske prijatelje u Hamburgu, drugu generaciju doseljenika. I zanimljivo mi je kako oni reagiraju na sve, jer neki od njih su prilični nacionalisti. A dio tog nacionalizma, iako mu se protivim, mogu razumjeti zato što znam povijest njihovih obitelji.
Jeste li naučili štogod hrvatskog jezika?
Vrlo malo, i sramim se zbog toga. Počeo sam učiti jer mogu nekako iskoristiti kćer, koja ima šest godina, a ona mi onda služi kao rječnik.
Ona dobro govori?
Vrlo dobro. Ima baku i djeda, a i ide jednom tjedno na hrvatski u Hamburgu gdje živimo. I sviđa joj se, pa je mogu pitati što nešto znači.
Ima li ta velika tema rata, koja još nije završena, zbog suđenja koja još traju, povijesti koja se piše uvijek i sličnog, u sebi još neki kompleks o kojem biste pisali?
Trenutno ne mogu to zamisliti. Barem ne za cijeli roman. Bilo bi i malo ludo od mene da se opet bavim tom temom. Ali na najvažnije stvari ponekad treba dugo čekati. Nije neuobičajeno da se najvažnije knjige o nekom događaju pojave godinama nakon, čak dekadama. Kao na primjer knjige o koncentracijskim logorima nakon Drugog rata. Na njih smo dugo trebali čekati. I vjerujem da za razumijevanje cijele slike treba distanca. Kad si usred toga vidiš stvari, ali ne sve. Vjerujem u distancu
Aktivizam i literatura
Kako vidite vezu između političkog aktivizma i literature? Gdje je granica?
Danas bi većina pisaca koje znam rekla da nemaju nikakav utjecaj na realnost, da oni samo pišu knjige i da eventualno mogu tek minimalno promijeniti individualno mišljenje. Ja mislim da to nije točno pa se i u svom novom romanu bavim upravo time.
Tu je učitelj koji želi ispričati priču o jednom njegovom bivšem učeniku kojeg je prilično volio, a koji je možda upetljan u neke bombaške napade. On vidi njegovu sliku u novinama i priča njegovu priču razmišljajući o tome da mu je upravo on dao neke knjige iz kojih je ovaj onda mogao izvući pogrešne zaključke. Možda je baš on bio okidač za sve. I naravno, to može biti moguće, pogotovo kad je netko jako mlad.
Zašto vaš starac, hrvatski ustaša u Argentini, nema ime?
Uvijek imam problema s imenima u romanima…
Zato ste elegantno riješili imena njegovih kćeri koje je on, sve tri, nazvao Maria?
Da (smijeh). Obično puno vremena provodim u traganju za imenima u romanima i nikad nisam dokraja zadovoljan. Recimo francuski pisac, nobelovac Claude Simon uopće nema imena. On svoje likove obično naziva prema zanimanjima ili slično. I mogu to razumjeti. Pa kad čitate Faulknera, on ponekad ima imena, ali ipak nisu česta. Drugog razloga nema.