Vječito gunđanje, samosažalni fatalizam, ali ne i inicijativa, to su prema Marinku Koščecu neke od bitnih odlika »ovih naših prostora« – o tome je govorio i u prošlom antiutopijskom romanu »Centimetar od sreće« u kojemu se bavio projekcijama ekoloških katastrofa, ptičjom gripom i genetskim modificiranjem, a o tome na dosad najizravniji način govori i u novom romanu »Četvrti čovjek« u kojemu prikazuje parazitsko-tajkunsko bogaćenje jednog hrvatskog rodijačkog klana.
Groteskna anti-utopija, smještena u mitski Grintovec, za protagoniste ima Doktora, Ankicu, odmalena sijedu Jadranku i braću joj Gojka, Vladu i Ivu, a u »dvorima od kanalizacije« prosperiraju još i Milan, Željko, Zoki… Kanalizacija kao obiteljski biznis na kojemu protagonisti grade političku moć, učinkovita je metafora cijelog društva, tog gliba u koji polako tonemo.
Kad kaže »za mene je književnost prije svega – umjetnost«, Marinko Koščec to zbilja misli: njegovi su raniji romani (»Otok pod morem«, »Netko drugi«, »Wonderland«, »To malo pijeska na dlanu«) stilski perfektne, pomno građene prozne skulpture. »Četvrti čovjek« predstavlja Koščecov odvažni iskorak u grubost: iz njega provaljuje razorna energija, sladostrasno uživanje u pisanju i lava gađenja prema političkoj eliti, ustvari bagri koja ima samo tri imperativa: u se, na se, poda se.
Koščec je romanom pratio, ustvari, pišući se utrkivao s dinamičnim razvojem događaja koji su obilježili posljednjih dvadesetak godina na hrvatskom društveno-političkom planu – uništenje arhitektonske baštine bjesomučnom izgradnjom bespravnih kičastih dvoraca, basnoslovno bogaćenje određenog broja oltaru bliskih familija, kriminal, korupciju, prostituciju, krivotvorenje. I, u sjeni svega toga – običnog čovjeka, »četvrtog čovjeka«, koji sve to prihvaća pokunjeno, šutke.
To je generacijama s nama, ta ideja da smo mi ovdje da pokorno slušamo što nam se kaže, da pustimo da nam se čini i da više poštujemo snalažljivog lopova nego onoga tko protiv njega diže glas, kaže Koščec s kojim o neuralgijama hrvatskog društva, grandioznoj moći hrvatske šutnje, o piscima, studentima i pobunama u Zemlji znanja razgovaramo u njegovom kabinetu na trećem katu Filozofskog fakulteta, gdje predaje francusku književnost.
Patološke devijacije
Mnogima je ovaj vaš roman veliko iznenađenje. Jednom ste rekli da pišete jako sporo i mukotrpno – je li rad na »Četvrtom čovjeku« bio drugačiji?
Mukotrpnost pisanja i uživanje u pisanju ne isključuju jedno drugo. U svakom slučaju bilo je dinamičnije raditi interaktivno, uživo, s materijalom koji se razvijao pred mojim očima. Bio je to pravi literarni reality-show jer sam uronio u materiju koja se razvijala iz dana u dan, nepredvidljivo, i promjene su mi diktirale tijek priče. Stvarno nisam znao kamo će me odvesti, ali to i nije bilo presudno jer su me nadasve zanimali skriveni mehanizmi, ono što upravlja takozvanom »zbiljom«. A bez užitka pisanje nikad ne ide. Ono pri pisanju nastaje upravo iz muke, iz napora da riječi ožive, da se u njima stvori nešto žustro, iskričavo, žarko.
Za »Otok pod morem« rekli ste da je iskaz gađenja prema političkoj sferi, ali izvrnut u komediju. Ovdje kao da je to gađenje naraslo do te mjere da se više ne može izvrnuti u komediju. Što se to dogodilo s politikom, s društvom u međuvremenu? Odnosno, što se dogodilo s vašim doživljajem društva?
Ne bih htio misliti da je nastupilo ogorčenje koje nije moguće preraditi u humor jer ima smisla pisati sve dok se može zamisliti nešto pozitivnije, dok u našim glavama ima prostora za nešto drukčije od onoga što vidimo. U svojih šest romana često sam se hrvao sa stvarnošću književnijom nego što bi književnost dopuštala, pa ju je katkad trebalo ublažavati da se sačuva vjerodostojnost. Okruženje i vrijeme u kojem živimo naviknuli su nas baš na sve. Lako prihvaćamo sasvim grozne stvari, patološke devijacije koje ne možemo promijeniti, pa ih samo pratimo iz godine u godinu. Oni nešto rade s nama; mi uglavnom pokunjeno, rezignirano konstatiramo rezultate tog rada. Svejedno, ostaje mogućnost da izvrćemo takvo stanje, da mu se otimamo, u vlastitu duhu iskoračujemo iz njega. U »Četvrtom čovjeku«, aktualnost odnosno cijela sfera javnog života bila mi je samo polazište, odskočna daska da se od nje udaljim. U konačnici, bitni događaji su na razini izraza, bitno je kakva književnost od toga nastaje.
Verzije stvarnosti
S jedne strane, pustili ste mašti na volju i tome imamo zahvaliti na pasažima koji su gotovo zaneseni, nadahnuti, puni uzbuđenja. A s druge strane, činjenica je da su događaji oko kojih pletete kralješnicu romana – ustvari – koncentrat političkih vratolomija posljednjih 20 godina. Što se dogodilo s omjerom stvarnosti i fikcije?
Nikad mi nije padalo na pamet pisati fantastiku ili nešto bez kontinuiteta s takozvanom zbiljom, odnosno onime što nam se tumači kao istina, što pratimo kao društvenu pojavnost. Meni se uvijek događa – bez neke posebne strategije – da to uzmem, sažmem, malo dogradim; ali ništa ne izmišljam. Jednostavno, stvaram radikalizirane verzije stvarnosti: izdvojim elemente koji mi se čine krucijalnima pa ih malo pojačam, ne bih li došao do nečega istinitijeg od takozvane istine.
Niste ostavili prostora za katarzu, za iskupljenje, za promjenu. Vidite li vi mogućnost katarze? Čini li vam se da hrvatsko društvo na pragu ulaska u EU ima šanse da se izvuče iz gliba?
Ja ne želim izlaz, ne želim otići odavde, nego i dalje čekam. Nadam se i želim vjerovati da oni koji se prihvaćaju posla da nas nekamo vode, znaju što rade. Dok ima života u nama, zašto bismo se predavali beznađu? Razloga za pesimizam je u izobilju, e pa baš zato, hajdemo tražiti nešto tome suprotno! Književne slike koje donosi ovaj roman ne treba poistovjećivati s mojim intimnim uvjerenjima… Možda bi bilo najtočnije reći da je »Četvrti čovjek« moj pokušaj egzorcizma – prikazanje najgoreg mogućeg scenarija naše skupne priče, a istovremeno nada da će se dogoditi upravo suprotno.
Nema pozitivnih likova
Na nekim mjestima u romanu iživljavali ste se na svojim anti-junacima do mjere da sam, čitajući ih, držala dah. Krije li se u tome vaša osobna poruka – ponašati se prema njima na papiru onako kako se oni ponašaju prema nama – mišlju, riječju, djelom i propustom?
Moj je stav uvijek dvojak, podvojen, pa tako i moj odnos prema likovima. Oni su svi na neki način moja djeca. U ovoj knjizi nema pozitivnih likova, pitanje je samo jesu li veliki ili manji zločinci, kako su duboko zagazili u pokvarenost i u korupciju, sudjeluju li aktivno ili samo pasivno pristaju. Ipak, za sve njih imam razumijevanja i nastojim ih promatrati iznutra, kao osobe. I premda je dominantan ton romana prezir ili zgađenost svijetom, ja sam se s tim likovima dobro zabavljao. Koliko god pesimizma i degradirajućih slika donosi, roman je prožet veseljem. Jednostavno, meni su neophodne obje strane; jedno se s drugim isprepleće, uporno se vraćam klauniranju, izvrtanju u komično bilo kakvog depresivnog, devijantnog, morbidnog sadržaja.
Je li vam bilo teško naći izdavača za ovaj roman?
Izdavač s kojim sam prvobitno imao dogovor odbio je objaviti rukopis, slutim zbog iskazanih stavova, odnosno mogućih komplikacija sa »strukturama«, u slučaju da se one osjete pogođene. Utješno je što književni rad još uvijek može nekoga uznemiriti ili zabrinuti.
»Četvrti čovjek« je, dali ste naslutiti, prozivka svima nama koji šutke promatramo. Koliko dugo četvrti čovjek može šutjeti?
Tolerantni smo prema nedjelu, prema povređivanju i otimanju javnog dobra, a i prema ne-djelovanju, odnosno onima koji iz pozicije moći mirno promatraju sve vrste zloporaba. »Četvrti čovjek« je najviše o nama, a glavni likovi u romanu samo su figure krajnjih devijacija. Ali proizašli su iz nas, iz društva koje im dopušta da se nemilo okorišćuju prilikama koje smo im pružili, pritom ne misleći ni na godine koje dolaze nakon isteka njihova mandata, a kamoli na iduće generacije. U tom smislu, da, ja jesam duboko ogorčen. No to nije stvar uzročno vezana uz hrvatsku samostalnost, zato sam radnju protegnuo i u razdoblje bivše države i bivšeg sistema. Mislim da je bezobzirni egoizam vlasti kao i onih koji su na dnu, svakog pojedinca, vezan za ovo tlo, za ovo podneblje, neovisno o tome kako zovemo svoju naciju i gdje su nam državne granice. To je duboko u našim genima, neokrznuto putuje kroz generacije, baš kao i uvjerenje da moramo pokorno slušati što god stiže odozgo. Nažalost, i onima koje je u vladajućim garniturama moguće smatrati »pozitivcima« često je zajednička crta formalizam, zadovoljavanje vrlo malim, simboličkim, samozadovoljnim koracima koji ne zadiru u bit problema.
Reakcija na prazninu
»Vjerujmo ljudima koje smo izabrali, barem dok nas ne razočaraju«, to ste rekli neposredno nakon izbora u prosincu. Nekako mi je ta izjava zazvučala protivno onom stavu u knjizi, stavu da političari ne zaslužuju povjerenje. Tri mjeseca kasnije, jesu li vas razočarali?
Malo jesu, ali moramo im dati još malo vremena.
Osim vas, još se nekoliko pisaca prošle jeseni okrenulo »književnosti zainteresiranoj za društvo«. Čime vi to objašnjavate?
Činjenica je da se u zadnje vrijeme pojavio određen broj pisaca koji se na izravniji način bave društvom, aktualnošću, politikom. Pretjerano je to zvati pokretom otpora kao što neki kažu. Uzrok je vjerojatno u tome što je u prethodnom razdoblju bilo manje takvih knjiga (na primjer, prijašnjih se godina govorilo o muškim piscima koji su se okrenuli intimi, ljubavnim odnosima) – a zatim se klatno zanjihalo na drugu stranu. Kao da smo se uvelike povukli od društvenih tema i počeli se baviti isključivo sami sobom, izgubili percepciju društvenog okruženja. Određen broj pisaca reagirao je na tu prazninu, na događaje i pojave koje nas na neki način tište.
Promicanje pisanja
U svjetlu glasnije kampanje za pravo pisaca na profesiju, kakav je danas odnos društva prema piscima?
Ideja je da se promiče pisanje kao struka. U dokumentima našeg Nacionalnog vijeća za znanost i umjetnost ne postoji književnost. Ona nije znanost, ali nema je ni među umjetničkim aktivnostima. Spominje se samo u kategorijama kao što su teorija književnosti i komparativna književnost. Što se tu komparira, ako književnost ne postoji? Pregovarajući na raznim instancama, nastojim postići da se pisanje prizna kao umjetnost – to je početni formalni temelj koji bi praktično pomogao da se književnost zaštititi, nadasve u onom dijelu u kojemu ne može tržišno funkcionirati. Književnost zaslužuje da se predaje i izučava, da pisci dobiju zvanja u akademskoj nomenklaturi, baš kao što ih imaju npr. likovni i glazbeni umjetnici za svoj rad.
Oni za svoje discipline odnosno djelatnosti imaju institucije na kojima ih se može izučavati. Pisanje u Hrvata, dakle, ne postoji i logično je da ga se ne može učiti ni razvijati. No ja ipak znam iz iskustva da ga je u najmanju ruku umijeće, ako ne umjetnost, koje se itekako može i mora usavršavati. Šire promatrajući, samim time što ne vrednujemo pisanje, imamo i tako nisku razinu pismenosti. Tko čita portale, zna da je pola tekstova gramatički neispravno. Dakle, nastojeći književnosti osigurati status umjetnosti, ova inicijativa ujedno teži podići opću razinu pismenosti. Nije cilj da se piscima daju državne plaće, kao što to neki interpretiraju, nego da se većim potporama zaštiti dio književne proizvodnje od tržišnih brutalnosti. Zanimljivo je što, na primjer, balet također ne može funkcionirati na tržištu, a opet nikome ne smeta što baletani dobivaju plaću.
Opasno je to: ako je sve tržište, na ovom našem malom prostoru brzo će doći do radikalne distinkcije između onoga što može, što smije, što ima pravo postojati – i onoga što nema. Književnost će u tom scenariju zamrijeti ako je se ne podrži kroz državna tijela, ako se ne podupire s jedne strane pisce, a s druge čitanje. No ovo posljednje je jedna druga, duga i bolna priča.
Rotirajući žiri
Ne čini li vam se da su i pisci skloni tome da se organiziraju kao političari iz Vašeg Grintovca, da grupa njih bolje umreženih dijeli među sobom to malo plijena od državnih potpora?
Bio sam u povjerenstvu za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva. Članovi bliski predsjedništvu Hrvatskog društva pisaca nisu bili nimalo privilegirani pri raspodjeli.
Ipak, predsjednik HDP-a Nikola Petković jedan je od jedina dva autora koji su za zbirku pjesama dobili polugodišnju stipendiju, najviši iznos.
Uvijek će se moći reći, aha, dao si nekom »svome«. To se ne može izbjeći, mala smo sredina – no stekao sam dojam da smo u povjerenstvu odlučivali isključivo na temelju kvalitete projekta. U svakom slučaju, za sebe znam da mi je bilo potpuno svejedno tko je na određenoj funkciji a tko nije dok sam čitao ogledne arke. Sada nastojimo izboriti fond koji bi vrednovao najbolje, već objavljene knjige. O podjeli nagrada za književnu izvrsnost iz tog fonda odlučivao bi žiri koji bi se svake godine rotirao – da se ne stvore nekakve interesne skupine, klanovi. Ako izmjenjujemo ljude koji će odlučivati, veće su šanse da će se rotirati i nagrađeni. No osobno mislim da trebamo omogućiti onim najboljima da se barem djelomično posvete svojem književnom radu. Ako se želimo nositi sa svijetom i biti konkurentni, država bi trebala podupirati sloj proizvodnje koji naginje profesionalizmu.
PROSTOR ZA ZNANOST JE SVE SKUČENIJI
U studentskoj pobuni prije nekoliko godina, vi ste pristali uz studente, rekli ste da su oni održali lekciju građanske svijesti svima onima koji su šutke promatrali, svima koji su, dakle, taj četvrti čovjek. Kako ocjenjujete odnos društva prema studentima?
Vladajući su u to vrijeme, mora im se priznati, vrlo lukavo postupali s pokušajima pobune ili prozivanja – i stvorili sada već tradiciju lakoće ignoriranja, amortiziranja svake prijetnje i kritike. Premda su studentski zahtjevi bili prilično glasni, a dijelom i uspješni, nisu urodili općenitim refleksom obrane vlastitih prava, sprečavanja daljnje degradacije kulturnih i humanističkih stečevina, obrane od buldožera tzv. liberalnog kapitala. Istina je da su studenti nešto postigli, određena svijest se stvorila, to je bio presedan i mislim da možemo biti ponosni na naše studente. Međutim, dugoročna promjena paradigme i obrazaca ponašanja nije postignuta. Danas opet manje-više mirno plutamo, s menadžerima za kormilom, prema tržišno-slobodnom, potpuno funkcionalnom, pragmatičnom svijetu bez milosti. Sveučilište je čvrsto na tom kursu: na svakoj razini vidimo redukcije, sve je izraženija orijentacija prema tržištu, broj novaka na katedrama se smanjuje, i uopće, prostor za znanost je sve skučeniji u Zemlji znanja.
STUDENTI NE ČITAJU
Čitaju li studenti? Kakva je njihova kultura čitanja?
Na studijima jezika i književnosti moramo moliti studente da nešto pročitaju, mnogi si traže zaobilazne putove čak i oko ispitne literature. No, ne krivim ih. Oni nam na studij dolaze kao već izgrađeni ljudi, a problemi počinju puno ranije, u prvim razredima osnovne škole. Ali ne smijemo, čak ni u ovo vrijeme video igrica i Facebooka, odustati od poticanja čitanja. Mislim da su susreti s piscima i književna zbivanja poput festivala i slično dobar način da se učenici zainteresiraju za čitanje, da ih kroz obavezno obrazovanje treba više poticati na stvaralaštvo, da književnost treba aktivirati u školama kroz nastavu, analitičkog, kreativnog čitanja, a i pisanja.