Vukovar – grad izmučen mržnjom

„Jel’ ti ovaj vlak izgleda kao da te vodi u neko dobro mjesto?“, pita me gotovo  osorno jedini suputnik u jedinom vagonu starog „Šveda“ kojim se vozimo od Vinkovaca do Vukovara. Zovu ga Šved jer je početkom osamdesetih proizveden u Švedskoj i nakon što je tamo odslužio svoje, sredinom devedesetih je došao u Hrvatsku. Ove su mu tračnice na samom istoku Hrvatske vjerojatno zadnja postaja prije mirovine. Sjedišta su rasklimana i posve istrošena, putniku nije baš ugodno glavu tu nasloniti. Prozori djeluju kao da ih nitko nije otvorio još otkako je mimo njih protjecao švedski pejzaž. Ovog prosinačkog jutra nema ni potrebe. Vani je hladno i magla se nisko spustila na slavonsku ravnicu.

„U Vukovaru moraš svijećom tražiti meke duše, one koji se nisu stvrdnuli od mržnje i tuge. Ljudi se još uvijek gledaju kao preko nišana. Ovim vlakom poželiš samo otići, a ne doći“, zaključuje ogorčeno moj suputnik na upit: kako je u Vukovaru?

S tim naizgled jednostavnim pitanjem sam došla. Kako je u Vukovaru dvadeset godina nakon pada grada i 14 nakon završetka mirne reintegracije tog područja u sastav Republike Hrvatske, čime je konačno okončan rat u Hrvatskoj i omogućeno da se Hrvati počnu vraćati u grad.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

 

 

 Sat vremena nakon dolaska u moj prvi dogovoreni razgovor u Vukovaru umiješao se, slučajem, političar iz lokalne vlasti. Nakon što je dobrih sat vremena objašnjavao situaciju u gradu, prvenstveno međuetničke odnose, mislila sam kako je moj suputnik imao pravo. Htjela sam otići prvim „Švedom“ iz Vukovara. Neću navesti političarevo ime ni citirati ga, jer nisam došla razgovarati s političarima. Ako se nečiji glas iz ovoga grada čuje, to su onda ionako političari. Kada dva dana kasnije budem odlazila iz grada, nakon intenzivnih razgovora s petnaestak ljudi, ispostavit će se da je njegova duša bila najmanje meka.

„Nacionalistima u lokalnoj vlasti ne odgovara pomirenje. Oni žive od etničkih podjela i diktiraju što je društveno prihvatljivo. Sve bi bilo bolje kada se ljudi ne bi ponašali kao Srbi i Hrvati, nego kao ljudi i kada bi takvi poslušali jedni druge“, kaže mi Srđan Antić iz udruge Nansen dijalog centar. Srđan je rođeni Vukovarac, ali živi  u obližnjem Osijeku. Nije htio da mu dijete odrasta u podijeljenoj sredini. Suprugu su mu na porodu, još prije rođenja sina, pitali što je dijete po nacionalnosti.  

Vukovarski gradonačelnik Željko Sabo naziva današnji Vukovar gradom mira i tolerancije. No mnogi će reći da je miran samo prema policijskoj statistici, a tolerantan tek u smislu da se Hrvati i Srbi međusobno podnose jer moraju, ali ne i puno više od toga.

Iako je Vukovar u dobroj mjeri obnovljen, svakom prolazniku bit će na prvi pogled jasno da se na tim ulicama nešto strašno događalo – zgrada razorenih granatama i probušenih mecima ima još i u centru grada – ali podijeljenost nije vidljiva. Stanovnici Vukovara pak kažu da ruševine više uopće ne zamjećuju, ali podijeljenost itekako osjećaju.

 „Kada bi pogledi mogli ubijati, bilo bi svakog dana puno mrtvih u Vukovaru. To je još uvijek duboko podijeljen grad,“ tvrdi Ljiljana Gehrecke. Razgovaramo u skromnom uredu civilne udruge Europski dom, koju vodi u Vukovaru od 2000. godine i dobro poznaje njegove stanovnike. Kaže da joj je posebno žao mladih, koji su opterećeni prošlošću za koju ne mogu biti odgovorni. Te mlade ljude, kaže, koji idu u odvojene škole i nemaju previše međusobnih kontakata, jedino spaja želja da odu iz grada. Prepričava iskustvo s radionice s vukovarskim maturantima. Kada ih je pitala što žele postići u životu, nisu se ničeg mogli sjetiti, kao da nemaju nikakvih želja. Onda se oglasio prvi među njima i rekao da bi htio što prije i što dalje otići iz Vukovara. Čim završi školu. Svi su se odmah s njim složili.

„Oni žele sredinu koja nudi normalan život, a ne tužnu prošlost. Ovdje imaju osjećaj da stalno moraju plakati zbog nečega“, zaključuje.

To me podsjetilo na pismo čitateljice u lokalnim novinama. Ženi je poginuo sin u Vukovaru i ima dovoljno razloga za tugu, ali joj je svejedno smetalo što se i na Novu godinu, baš u ponoć, kod spomen-križa u centru grada organiziralo paljenje svijeća za žrtve. Kada se cijeli svijet veseli i opušta, nama ne daju da se i mi tu jednu noć veselimo, protestirala je.

„Vukovar boluje od srednje teške depresije koja je izlječiva ako bude postojala egzistencijalna perspektiva“, postavlja „dijagnozu“ psihijatar Nikola Drobnjak, donedavni šef psihijatrijskog odjela Opće bolnice Vukovar. Drobnjak je iz obližnjih Vinkovaca, a u Vukovar je izlazio prije rata i radio godinama poslije rata.

„Vukovar prije i poslije rata se uopće ne može uspoređivati. To je drugi grad. Ovdje su svi traumatizirani, čak i djeca.“

Drobnjak kaže da se već dvadeset godina od Vukovara pravi grad-žrtva, što se onda prenosi i na njegove stanovnike.

„Za vrijeme obljetnice pada Vukovara raste pritisak na psihijatrijske ustanove,  jer ljude sve ponovno podsjeća na rat i na ono što su prošli. Onda se sljedećih 11 mjeseci pokušavaju iščupati iz prošlosti i normalizirati svoje živote. Do sljedeće obljetnice. I tako su u krugu iz kojeg ne mogu izaći. Ljudi ovdje još uvijek vode svoje unutarnje ratove.“

 

Drobnjak smatra da bi povećanje zaposlenosti bio početak oporavka grada.    

„Dovoljno se spomenika diglo u Vukovaru. Neka sljedeći spomenik gradu bude nova tvornica“, kaže.

No tvornice se u Vukovaru ne otvaraju, već zatvaraju. Nezaposlenost je iznad hrvatskog prosjeka i često ćete čuti da je nedostatak posla glavni problem, a ne međuetnički odnosi.

Lijljana Gehrecke se kao i mnogi slaže da je Vukovar zaglavljen u prošlost, ali ne i da bi poboljšanje ekonomske situacije bio glavni ključ rješenja.

„Pogotovo ne bi bilo dobro da se Vukovar tretira kao jadnika kojem treba stalno pomagati, kao da mu je cijeli svijet dužan zbog njegove žrtve,“ kaže.

„Potreban nam je prije svega signal da život teče dalje. Vjerujem da u svima nama tinja želja za psihičkim rasterećenjem, ali ne znamo kako prevladati negativne emocije. Na tome se gotovo ništa ne radi. Čak i da svi Srbi ili svi Hrvati odu iz grada, mržnja bi i dalje ostala.“

Ljiljanu Gehrecke srela sam i u studenom prošle godine, kada se u Vukovaru obilježavala dvadeseta obljetnica od pada grada. Dan nakon što se 18. studenog u koloni sjećanja kroz grad okupilo 50 tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, u dvorištu nekadašnjeg srpskog logora Veleprometa održana je manja komemoracija. Kroz taj je logor prošlo oko 10.000 branitelja i civila, po podacima Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Jedan od govora tog hladnog dana održao je i fratar Vjenceslav Janjić. Govorio je vrlo pomirljivo i pozivao na dijalog, ukazujući da bez dijaloga nema pomirenja ni istine, a bez istine se stvaraju mitovi, od čega je rat tek na korak. Pitam Gehrecke čini li mi se ili riječi koje pozivaju na pomirenje nisu baš do sada dolazile s komemoracija u Vukovaru. Kaže da su postignuti napredci, da je prije bilo više tmurnoga, što dijeli ljude. Kako to da je baš na 20., veliku obljetnicu, kada se moglo očekivati puno nacionalnoga patosa u govorima, došlo do pomaka u retorici?

 „Vrijeme je učinilo svoje. Ništa drugo“, odgovara.

S tim se slaže i Srđan Antić i tvrdi da u Vukovaru po pitanju rada na ratnoj traumi nije postojao ni jedan promišljen i kvalitetan program, nego su većinom to bile ad hoc akcije nevladinih udruga.

 „Svi pozitivni pomaci u Vukovaru, kojih je malo, ali ih ipak ima, nisu rezultat dugoročnih programa institucija i političkog vodstva, nego samo protoka vremena i činjenice da su ljudi prisiljeni živjeti zajedno.“  

Grad u koji su utrošene milijarde u obnovu, ali ne i u programe suočavanja s prošlošću, pomirenja, suradnje svih stanovnika, živi životom bolesnika kojemu trauma ne blijedi, nego se samo vremenom potiskuje.   

Jedan od glavni uzroka produbljivanja podijeljenosti je odvojeno školstvo. Od reintegracije u Vukovaru hrvatska i srpska djeca idu u odvojene škole i vrtiće. Koga god da pitate – bilo Hrvate ili Srbe – reći će vam da je to loše. No tako je: Srbi imaju zakonsko pravo mogućnosti školovanja na vlastitom jeziku i pismu.

 „To je institucionalizirana segregacija kojom se predodređuje i život i ponašanje djece u Vukovaru. Djeca su od vrtića u getu i ne kontaktiraju s djecom u drugom getu, a izvan institucija nema interakcija usprkos svemu što tvrde političari. Škola je najvažniji element socijalizacije i možete se vi htjeti družiti s kim god hoćete, ali nećete imati s kim ako od malena poznajete samo pripadnike vlastite etničke skupine. To rezultira time da mladi žive u uvjerenju da je zajednički život nemoguć,“ kaže Srđan Antić.

Njegova je udruga Nansen dijalog centar još 2000. pokrenula projekt Nove škole koja bi bila otvorena za sve koji ne žele odvajati djecu. Verificirali su program, imaju više nego dovoljno zainteresiranih roditelja i nastavnika, ali još se ne zna kada će škola zaživjeti jer nemaju podršku političara.

„Želimo da škola bude državna, a ne privatna, jer bi se i time pokazalo da je Vukovar spreman za promjene. Očito to još uvijek nije tako jer nadležne institucije ne žele pokrenuti osnivanje škole.“

Kakav je utjecaj odvojenih škola na djecu, pokazuju znanstvena istraživanja koja su u Vukovaru provodili psiholozi Dinka Čorkalo Biruški i Dean Ajduković. Djeca su manje od njihovih roditelja spremna na kontakte s pripadnicima druge etničke skupine. Iako ta djeca nisu osobno proživjela rat, ona, za razliku od njihovih roditelja, nemaju iskustvo življenja u nepodijeljenoj zajednici. Podijeljenost je za njih prirodno stanje grada.
Istraživanja su pokazala i da velika većina i Hrvata i Srba smatra da je odvojenost djece u školama prepreka uspostavi boljih odnosa u Vukovaru. No, svejedno, svake nove školske godine djecu ipak upisuju u odvojene razrede.

„Oni koji prekrše nepisana pravila grupe pod velikim su pritiskom okoline“, komentira Srđan Antić.

Maja Tanasić i Jelena Stajin imaju 16 godina i idu u srednju školu na srpskom jeziku. U istoj toj zgradi održava se i nastava na hrvatskom jeziku. Svi učenici odmor provode pred školom, ali se međusobno izbjegavaju. Svatko stoji na „svom“ dijelu dvorišta. Maja i Jelena nemaju prijatelje Hrvate. Subota je i našli smo se u kafiću u centru grada, u koji, kažu mi, zalaze Srbi. Navečer će izaći također na mjesta gdje idu njihovi sunarodnjaci. Nemaju gdje ni upoznati svoje vršnjake Hrvate. No zato kažu da odlično surađuju s mladim Bošnjacima i Srbima iz Srebrenice i dive im se kako oni uspijevaju nadići ono što se dogodilo u tom gradu. Za njih je rat, kažu, „bilo pa prošlo“ i ne zanima ih ta tema. Za obilježavanja pada Vukovara ostaju u kućama, kao i većina njihovih sugrađana Srba.  Nemaju ni neko posebno mišljenje o tome što se dogodilo u Vukovaru. O budućnosti pak razmišljaju, ali – izvan Vukovara.

„U Vukovaru ne može biti bolje dokle god se djeca odvajaju od malena i dokle god se mržnja prenosi s koljena na koljeno“, kaže Maja. Obje će, kada završe školu, nastaviti školovanje. Kao i mnogi mladi Srbi iz Vukovara, ići će najvjerojatnije na fakultet u Srbiju. Govore srpski, svi su njihovi dokumenti na ćirilici, a kao pripadnici dijaspore imaju i prednost pri upisu na fakultete u Srbiji. Srđan Antić to naziva „demokratskim etničkim čišćenjem“ koje je blagoslovila politika.

Koliko mladih ode svake godine iz Vukovara i više se ne vrati, teško je provjeriti. Uredi državne uprave nemaju takve podatke. Mnogi će u Vukovaru reći da oni Srbi koji ne žele da im djeca napuste Hrvatsku, šalju ih u hrvatske škole. Među takve se ubraja i Mile Ivković. Njegov je pogled na Vukovar optimističniji, možda i zbog toga što nije Vukovarac niti je tu bio za vrijeme rata. U Vukovar se doselio 1999. godine, jer mu je žena Vukovarka. No, rat ga ipak nije zaobišao. Kada je počeo rat u njegovom gradu, Sisku, odlučio je braniti svoju kuću. U ratu je ranjen i ima status hrvatskog branitelja. Mile je Srbin. I takve priče nisu rijetke. Procjenjuje se da je među braniteljima Vukovara bilo oko šest posto onih srpske nacionalnosti. Jednostavno su, kao i Mile, branili svoje kuće. Jedan je od rijetkih koji za sebe kaže da živi neko predratno vrijeme; druži se sa svima, slavi i katolički i pravoslavni Božić.
 
„Zbog onog što se dogodilo ne treba bacati ljagu na cijeli narod. Mi smo se borili protiv srpske politike, a ne protiv srpskih građana. Tko hoće ovdje živjeti, mora prihvatiti realnost da je Vukovar multinacionalna sredina“, kaže Stanko Zadro. Sreli smo se na promociji knjige posvećene njegovom bratu Blagi Zadri, simbolu obrane Vukovara, koji je, kao i njegov sin Robert, poginuo u ratu. Nakon pada Vukovara Stanko i njegov otac su zarobljeni i odvedeni u Srbiju u logore. No, u Stanku nema ni netrpeljivosti, a kamoli mržnje.

Iz progonstva se vratio u Vukovar 2001. godine. Dočekao ga je blatnjav, mračan i razrušen grad. Kaže da grad napreduje, ne samo izvana – zato što je obnovljen – nego su i tenzije manje.

Sudeći prema statistici Ministarstva unutarnjih poslova Vukovar nije problematičan grad. U prošloj je godini u Vukovaru bilo, na primjer, 3,5 puta manje kaznenih djela nego u Zadru. U zadnjih pet godina registrirano je ukupno sedam kažnjivih djela motiviranih zločinom iz mržnje. U istom periodu u Zadru ih je bilo četiri više. U MUP-u kažu da se uglavnom radi o grafitama, a oni se u Vukovaru brzo brišu. Takva je naredba gradonačelnika, kažu Vukovarci.

Kako to da u gradu u kojem je gotovo svi imaju neke gubitke, gdje je osjećaj iznevjerenosti od dojučerašnjih bliskih prijatelja još uvijek jak, a nisu rijetke ni priče o tome da zločinci nekažnjeno šeću gradom, nema više međunacionalnih incidenata?

Odgovori na to pitanje su različiti. U frizerskom salonu u centru grada, u koji, kažu, dolaze „i jedni i drugi“ jer je kriza pa je važno tko je jeftiniji, a ne tko je Hrvat, a tko Srbin, jedna mušterija tvrdi da svakog vikenda ima incidenata, ali da policija to zataškava, a druga da ima toliko policije na ulicama grada da ni ne može ništa biti.

„U tri ujutro se osjećam sigurnije na ulicama Vukovara, nego Zagreba“, kaže novinar Zoran Pehar. Kao dijete je u ljeto 1991. s roditeljima otišao na more. Ljetovanje je završilo, a rat je u Vukovaru počeo i više nisu mogli ući u okupirani grad. Prije četiri mjeseca je počeo ponovno živjeti u Vukovaru jer ga je Nova TV, za koju radi, poslala za dopisnika. Zoran je zadovoljan životom u Vukovaru, ima posao i ima prijatelje. Ni jedan među njima nije Srbin, ne zato što to ne bi htio, kaže, nego nije nikog upoznao. Zoran smatra da će se ljudi u Vukovaru okrenuti budućnosti tek kada prošlost dobije svoj epilog.

„Što bi bio epilog?“, pitam ga.

„Da se sazna gdje su svi nestali koji se već dvadeset godina traže. Da se sazna cijela istina. Ovdje još uvijek postoje dvije verzije onog što se dogodilo – hrvatska i srpska.“
Tijekom godina je u ekshumacijama masovnih i pojedinačnih grobnica identificirano oko 1280 žrtava iz Vukovara. Još se traži 345 nestalih Vukovaraca.
„Onda možda na vidjelo ne bi izašla samo istina koja Hrvatima odgovara“, kažem mu, misleći na to što Srbi često spominju da su prije otvorenog oružanog sukoba neki njihovi sugrađani također nestali, da su se minirale srpske kuće i poslovni prostori.

„Pa neka izađe“, odgovara Zoran. „Neka saznamo sve pa da konačno možemo na to staviti točku.“  
Prije nego što smo se rastali, pitam ga tek tako, iz znatiželje, kako to da smo se sastali u kafiću u koji zalaze Srbi. Bio je to isti kafić u kojem su me tog jutra  dočekale Maja i Jelena. Rekle su da je „srpski“. Zoran sliježe ramenima, mislio je da je „hrvatski“. I dodaje da mu to nije bitno. Pitamo konobara čije je to mjesto. U Vukovaru to nije neuobičajeno pitanje.

„Vlasnici su jedan Hrvat i jedan Srbin“, odgovara konobar. Zoran i ja se smijemo.
Sunčan je dan. „Švedom“ odlazim iz Vukovara.     

Ovaj tekst je nastao u sklopu programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE te Balkanske istraživačke novinarske mreže.

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije