Besciljno lutam Internetom, i naiđem na neki prastari članak u kojem se, na veoma satiričan način, onako pedagoški, izvrgava ruglu knjiga nekog Esmira Bašića, profesora i direktora Opće biblioteke Tešanj, po nazivom „Kriza morala mladih“ čiji se pak autor pisanom riječju, studiozno i neumoljivo, obračunava ni manje ni više nego sa masturbacijom. Kaže, tako, vrli ekspert da od pretjeranog masturbiranja slabi vid, opada potencija, i ozbiljno se dovodi u pitanje mogućnost ženidbe. Nije bitno što je Esmir Bašić u sukobu sa medicinskom naukom. I što se masturbiranje preporučuje kao efikasan metod pojačavanja potencije i prolongiranje seksualnog odnosa. Njegovi zaključci u sinergiji su sa Božijom riječju, i sa apstraktnim religijskim odredbama koje, jelte, ne govore decidno o drkanju, ali se iz svega priloženog može zaključiti da su takve bezbožne aktivnosti pogubne po tijelo i duh. Potrebno je, stoga, kaže profesor Bašić, na najmanju naznaku poriva za pribjegavanjem samozadovoljavanju, sjesti i napisati pismo. Ili, ako je želja za šamaranjem majmuna baš jaka, sjesti i napisati knjigu. I nazvati je, recimo, „Kriza morala mladih“.
Naravno da niko nije kriv za to što Esmir Bašić ima problema sa masturbiranjem. Niko nije kriv, pa ni on sam, što se u njegovom umu onanija etablirala kao neka utjelovljena jeres, kao čin po kojem se tijelo čovjekovo raspada, krv ključa, a mozak se gasi i tako nesretnog, od redovne masturbacije iscrpljenog insana izopćava iz zajednice normalnih i živih. Životna načela koja je Bašić usvojio, i koje dijeli sa mnogima, naprosto su doprinijeli takvom njegovom intelektualnom razvoju i takvom poimanju posve ugodnog i savršeno normalnog seksualnog čina.
Niko nije kriv za nedozrelost duhovnog razvoja, za ustručavanje pred idejom preispitivanja dogme, za odsustvo ili, bolje, potiskivanje prirodne radoznalosti koja se ustručava vjerovati kada sumnja, i koja želi ispitati i shvatiti prije nego odluči vjerovati i određene stavove javno, otvoreno propagirati.
Niko nije kriv za to što se mladi ljudi pod šapama reakcionarnih roditelja lako uvjere u to da se dobra djeca ne igraju, ne druže, ne izlaze, ne spavaju i ne vežu sa „anamo onima“, pa bili ti „anamo oni“ Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Kirgistanci, Jevreji, Romi, Rusi, Amerikanci, Englezi, crnci, bijelci, žuti, crni, crveni, gay, bi, trans, iz dobre ili loše kuće, od roditelja ministara ili kriminalaca, siromašni, bogati, ludi, prisebni ili napola takvi. Nedozrelost njihovog sopstvenog duhovnog razvoja, potiskivanje prirodne radoznalosti koja dijete ili omladinca vuče da upozna, ispita, shvati, iskusi druge i drugačije naprosto je odsutna. Mladi se ljudi, u današnje vrijeme, ne suočavaju sa krizom morala. Dobro bi bilo, i daj Bože da se naš mladi svijet sastoji od bistrih, intelektualno nadarenih, svjesnih, obrazovanih, duhovno nadmoćnih, superiornih drkadžija; sred te blagodeti i tog obilja, onanija bi bila pravi blagoslov. Nažalost, mladi svijet kakav egzistira u Bosni i Hercegovini dominantno ne odgovara toj idiličnoj slici. Mladi su ljudi današnjice bezvoljni, nezainteresirani i lijeni.
Mladi ljudi ne čitaju klasike i beletristiku, jer imaju filmove rađene po književnim predlošcima, i vizuelni faktor evidentno bolje stimulira omladinu od gomile nesuvislih slova razbacanih po papiru. Između napisanog „zbacila je kućnu haljinu i razotkrila posve nago tijelo“, i plastično oblikovanih sisa na ekranu golemi je jaz sačinjen od mašte.
Prava je istina da je čitanje, gle čuda!, sredstvo pomoću kojeg se postiže daleko više od pukog užitka u audio-vizuelnom stimulansu. Čitanje pospješuje razumijevanje drugih, pisanje koje je nerijetko dio svakodnevnice i radnih obaveza, govor putem kojeg saobraćamo sa ljudima koji nas okružuju, obogaćuje poznavanje jezika, unapređuje vokabular. Mladi ljudi se hihoću nad, recimo, Grabovicom i njegovom obilatom uporabom poštapalice „znači“, ali ti mladi ljudi, obogaćeni audio-vizuelnim stimulansom i vizijom nesretnog direktora kako se sizifovski trudi sročiti koherentnu rečenicu, i dalje pišu „hočemo“, i dalje tipkaju „htjeo“, i dalje „sumljaju“, a ne sumnjaju – u sopstveno štovanje ispravnog pisanja, lijepe riječi i osnova gramatike. Elektronska komunikacija, koja brzinu pretpostavlja korektnosti, eliminirala je suvišne faktore poput pisanja imena velikim slovom i postala izvrsna isprika za nemarno izražavanje.
Mladi ljudi rijetko pohađaju kružoke, sekcije, minijaturne zajednice unutar kojih obitavaju njihovi vršnjaci posvećeni određenim interesima sposobnim doprinijeti unutarnjem razvoju. Mladi ljudi ne žele da znaju više; obrazovni sistem zatrpao ih je nesuvislim detaljima, i ako išta, mladi ljudi nastoje znati što manje. Tako i pjesma kaže: „…što manje, dijete, znaš, to si manje nesretan.“ I oni su, doista, sretni, jer ne znaju i ne žele da znaju, a onaj ko poželi, nalazi da je iznimno teško otkriti nekoga ko dijeli slične interese.
Mladi, recimo, znaju da postoji država, znaju da ta država funkcionira na neki način, da su na vrhu političari koji presipaju iz šupljeg u prazno, slikaju se u dnevnicima, imaju šofere i velike plate, mladi znaju razlikovati stranke, katkada i istaknute pojedince unutar stranaka. Mladi ljudi znaju da negdje postoji nešto što se zove budžet, i nešto što se zove parlament, i da je sve to spregnutom u nekakvu državničku ili državotvornu, vrag bi ga sad znao, aktivnost, ali ne razumiju, neće da razumiju i ne zanima ih da spoznaju – suštinu. Mladi ljudi ne znaju i neće da znaju da svaka karta za kino, svaka kafa koju popiju, svaka dvolitarka pive koju kupe na lokalnoj trafici sadrži uračunat porez, i da samim tim porez ide tim ljudima koji presipaju iz šupljeg u prazno, slikaju se u dnevnicima, i vozaju se u automobilima sa zatamnjenim staklima.
Ti ljudi, te apstraktne individue o kojima niko ništa ne želi da zna, i za koje se prosječnom mladom čovjeku živo fućka, mogu presipati iz šupljeg u prazno upravo stoga što ih niko ne sluša.
Ti se ljudi, ti političari, ta mrtva puhala i do zla Boga dosadni kravataši mogu slikati u dnevnicima, jer znaju da ih niko neće ni gledati prije nego zaokruži njihova imena na biračkom listiću.
Taj budžet se puni i prazni aktivnostima tih političara. Ti političari crpe značajan dio tog budžeta za sopstvene plate. Nije nevažno da postoje poslanici u parlamentu koji su tri puta prisustvovali sjednici i pri tome zaradili 20-30.000,00 KM godišnje.
Studenti prava i studenti ekonomije neka se zamisle zašto ih, već poslovično, po diplomiranju očekuje zavod za zapošljavanje. Političari su saglasni da univerziteti dopuštaju upis ogromnog broja studenata prava i ekonomije, jer se ogroman dio tih sredstava slijeva u budžet i daje mogućnost političarima da manipuliraju sredstvima koja u osnovi vode porijeklo od osiromašenih građana. Ne nastojeći da ograniče proizvodnju suficitarnih, suvišnih kadrova čija je ponuda na tržištu rada daleko veća od potražnje, stvaraju ogroman kadrovski potencijal za kojeg ne postoje objektivne mogućnosti da se isti popune. Ne stvarajući i ne privlačeći proizvodne investicije, smanjuju se privredni potencijali, strana ulaganja, dakle – raspoloživa radna mjesta. Loše i nemarno provedenom privatizacijom propadaju firme koje su zapošljavale veliki broj radnika, i kao posljedica nemara političara, povećava se broj nezaposlenih.
Studenti medicine i studenti elektrotehnike neka se zamisle zašto liječnici i inžinjeri imaju oskudna primanja. Neka se zapitaju zašto stažisti i pripravnici jedva mogu preživjeti na odgovornim i riskantnim poslovima koji su u inozemstvu izuzetno dobro plaćeni. Liječnici koji brinu o ljudskom zdravlju i ljudskim životima, dakle istinskim blagodetima čovječanstva, nisu toliki prioritet u očima državnika, jer zdravlje i životi građana nisu prioritet vladajuće kamarile. Takav skroman status doktora, do kojeg statusa valja dogurati kroz šest godina kompleksne nauke i cjeloživotno učenje, posljedica je nebrige političara za ljude; onog trenutka kada dosegnu basnoslovne i nezaslužene prihode, državnici mare samo za sebe. U svijetu intenzivnog tehničkog napretka, čini se da su telekomunikacijski operateri jedini koji, po stranačkoj, stričevskoj i babovskoj politici, angažiraju inžinjere. Za sve ostalo – inostranstvo otvara svoja vrata, i mnogi su primorani razmatrati odlazak iz države i potragu za mjesto na kojem će biti plaćeni po zasluzi. Sve te pojave nisu posljedica nekih volšebnih sila, nisu posljedica neke kletve, neke magije koja ne dozvoljava Bosni i Hercegovini da kroči naprijed. One su posljedica politike koja je u Bosni i Hercegovini destruktivna i ponižavajuća spram građana koji su – ili mogu biti – jedina vrijedna komponenta ove države. Roditelji bi se o tome trebali zamisliti kada odbiju gledati dnevnik, i proglase apstinenciju od učešća u političkom životu, jer će njihova djeca živjeti i biti besposlena u državi stvorenoj njihovom odbojnošću, neznanjem i neupućenošću. Djeca i mladi bi se trebali zamisliti kada zijevnu nad govorom nekog političara. Taj govor, kojeg nerado gledaju i nerado slušaju jeste slika onoga što će sutra pritisnuti, kao mora, četiri miliona ljudi ili će, pak, što je još nezabilježeno, ta četiri miliona izvući iz bijede i postaviti na put napretka.
Ne treba se, zato, lomiti nad besmislenim i društveno beskorisnim pitanjima poput onih nad kojima se lome razni Esmiri i Bašići. Ne treba se opterećavati suvišnim glupostima o kojima se priča mnogo, a ne postiže ništa, o kojima se raspreda nadugačko i naširoko, a da nikakva produktivna aktivnost ne proiziđe iz te priče. Ostavite nam, vi nazovi profesori i doktori, vi razni mlatioci prazne slame, ostavite nam, dragi naši laprdavci, barem tu nesretnu onaniju.
Ona je još jedino sa čim ova protraćena, neangažirana mladost ima pune ruke posla.