Gđo Topić, Vaša fondacija je nedavno prezentovala javnosti u Banjaluci i Sarajevu projekat Balkanski medijski barometar, svojevrsnu alatku za ocjenu stanja u medijima. Šta je barometar pokazao kada je riječ o situaciji u bh. medijima?
Riječ je o prvoj domaćoj analizi. Mi smo kao fondacija ponudili jedan metodološki koncept, jednu alatku koja je već postojala i koja se primjenjivala u zemljama Afrike i Azije, a koju smo samo prilagodili ovom prostoru BiH i Balkana, pri tome se oslanjajući na dokumente Savjeta Evrope. Sve ostalo što je nastalo i što se može vidjeti u Balkanskom medijskom barometru jeste rezultat analize 12 ljudi koji su se sastali na jednom panelu i koji su diskutovali o četiri različita sektora i koji su bili utemeljeni na određenim indikatorima.Samo ocjenjivanje je bilo potpuno anonimno, pismeno, tako da su se na kraju sabrale određene ocjene, da bi na kraju dobili neku generalnu ocjenu za stanje u bh. medijima– dobra dvojka – slaba trojka, što znači da stanje u medijima u BiH – barem prema mišljenju panelista koji ne dolaze svi iz medija, koji imaju distancu i otklon da mogu otvoreno razgovarati o medijima- nije dobro.
Ono zbog čega ta ocjena naginje ka trojci jeste zakonski okvir, odnosno sektor u barometru nazvan „sloboda izražavanja skupa sa slobodom medija“. Dakle, taj zakonski okvir je relativno dobro ocijenjen od strane panelista. Kako to tumačite?
Tako je. Panelisti su i najveće ocjene dali tom sektoru koji se bavi medijskom legislativom. Imate maltene savršene zakone na papiru, ali onda dolazimo do jednog zida, i to je onaj problem na koji su i panelisti ukazali, a to je sama primjenjivost, odnosno provođenje zakona. Ipak, mislim da u pojedinim zakonima postoje i tzv. rupe u kojima nemate rješenje jer ga zakon zapravo ne predviđa. Takvu smo situaciju imali kod izbora generalnog direktora RAK-a, pa kod izbora Savjeta RAK-a, jer znamo da su oba tijela u tehničkom mandatu od četiri godine, Savjet nešto kraće. Slijedeći problem vidim u primjenjivosti Zakona o javnim emiterima, koji nikad nije doživio svoje krunisanje u vidu formiranja korporacije. Pri tome moram napomenuti da je reforma javnog sistema bila jedan od 16 uslova za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Rekla bih da je jedan dio panelista gledao tu formalnu stranu, jer je zakon standardizovan prema zapadnim zemljama, ali u diskusiji su ukazali na probleme u samom provođenju tih zakona.
Barometar je prepoznao da postoje ogromni problemi kada se radi govoru mržnje, o pojačanom pritisku politike na medije. Kako Vi vidite trenutnu medijsku situaciju u našoj zemlji? Kako biste ju Vi ocijenili da ste panelist Barometra?
Ja sam lično zaprepaštena pojačanim govorom mržnje. Možda ga ne moramo nazvati govor mržnje, ali postoji jedan jako prljav jezik u medijima. Rekla bih da je medijski prostor, kao i kompletan javni prostor, prilično zatrovan. Jako je zaprljan. Način komuniciranja koji svakodnevno doživljavamo u medijima je nešto što zaista ide silaznom putanjom. Imali smo jedan sjajan period u kojem je djelovala upravo Regulatorna agencija za komunikacije, koja je uvela red u elektronske medije, gdje se sankcionisao govor mržnje, koji je poticao netrpeljivost prema različitim vjerskim, nacionalnim zajednicama i slično. Ono što je drugi zabrinjavajući trend u posljednjih nekoliko godina jeste neskriveni politički uticaj koji pojedine političke partije imaju na određene medije.
Pogotovo kada je riječ o javnom servisu…
Da, imamo dvije javne televizije koje su potpuno stavljene pod kontrolu, odnosno nadzor, i to se više ni ne skriva. Vidimo da su bliske, da su naklonjene i da propagiraju tu politiku, dakle politiku SDP-a i SNSD-a. Mislim da sama misija javnih televizija mora biti drugačija i, ma koliko izlizano zvučalo, one moraju biti u službi javnosti. Svi smo mi obavezni plaćati TV pretplatu, ali to ne znači da tu pretplatu plaćamo da te televizije budu u službi političkih partija koje su na vlasti. Na kraju, mediji u Bosni i Hercegovini su podijeljeni, po etničkom i entitetskom principu, i publika je već zauzela takvu poziciju gdje se jasno zna koji su to „naši mediji“, jer se samo njima vjeruje. Onaj medij koji nije na tom nacionalnom „fonu“ automatski je etiketiran kao plaćenički, izdajnički, kao onaj medij kojem se ne vjeruje jer ne zastupa „naše nacionalne interese“. I ne mogu a da ne dodam uticaj ekonomske krize koji se odrazio na djelovanje medija. Neki su mediji, silom prilika, već od ranije u dilovima sa određenim političkim strukturama koje im omogućavaju lijep izvor finansiranja – iz budžeta, kroz oglašavanja i sl. Dakle, pored političkog pritiska, mediji se suočavaju sa ekonomskom krizom i na ivici su pukog preživljavanja.
Dotičemo se ključnih aktera medijske scene u BiH – javnih servisa, te njihove potpune naklonosti vladajućim strukturama. Imate li osjećaj da se javni servisi obraćaju isključivo glasačima vladajućih partija i da su interesi javnih servisa i vladajućih politika potpuno izjednačeni. Kako to promijeniti?
Teško je u ovim okolnostima bilo šta promijeniti i to je ono što je zabrinjavajuće, iz prostog razloga što se te promjene moraju pokrenuti iz same medijske zajednice. Ja ću to ilustrovati na jednom primjeru – imali smo bezbroj slučajeva kada političari i visoki funkcioneri javno vrijeđaju pojedine novinare. Znate kakva je reakcija njihovih kolega koji sjede tu? Smiju se. Oni se smiju. Ja mislim da kada bi se tu počele dešavati određene promjene, u slučaju kada se desi da političar izvrijeđa novinara koji mu se ne dopada jer radi u medijskoj kući koja nije po njegovoj volji, da novinari napuste jednu takvu konferenciju. Ali, priznaćete, to je skoro nemoguća misija.
Pa, kod nas su novinarska udruženja podijeljena, šta očekivati…
Upravo to. Po nekim procjenama, u BiH imamo 1700 novinara. Problemi novinara su isti, interes je isti, a novinari su razjedinjeni u šest profesionalnih udruženja. Često se i ta udruženja stavljaju u jednu paradoksalnu situaciju da kao novinarska udruženja brane stavove političkih partija, što je zaista vrhunac cinizma. Ne služe profesiji, i ne služe interesima asocijacije za koju se zalažu. Drugi problem jeste ono što dominira u kompletnoj medijskoj zajednici i što dominira u cijelom društu, a to je strah. Novinari su u strahu da će izgubiti posao, koji je ionako loše plaćen. Mnogi novinari rade u lošim uslovima, a sami pribjegavaju autocenzuri. Dakle, ne objavljuju nešto što će ih dovesti u sukob sa politikom, vlasnikom ili urednikom. To je jedan začarani krug koji se ne može lako promijeniti, dok se ne promijeni matrica u društvu u kojem funkcionišemo.
Vratimo se na Barometar. On je prepoznao čitav niz negativnih elemenata u medijskoj sferi, ali je zabilježio i neke pozitivne elemente. Znači li to da ipak ima nade?
Tako je. Bilo je nekih stvari koje su prepoznate kao pozitivne. Jedna se ticala, po ocjeni panelista, većeg prisustva civilnog sektora u medijima, iako se i to može staviti pod znak pitanja, jer se moraju praviti razlike između vladinih organizacija i nevladinih organizacija i na koji su to način one prisutne u medijima. Druga pozitivna stvar jeste pojava sve većeg broja informativnih portala, što predstavlja taj najdemokratičniji medijski prostor, uz činjenicu da se raspravljalo o tome kako uspostaviti određenu regulaciju, jer smo svjesni pojave brojnih portala koji su postali forumi za širenje najgore mržnje i netrpeljivosti, koji se ispoljavaju na doista brutalan način, da običnom čitaocu postane muka od pojedinih komentatora. Činjenica je da je sve veći broj informativnih internetskih medija, da postoji izvjestan broj novinara koji istražuju i tamne priče o kriminalu i korupciji. Dakle, pozitivnih stvari ima, ali očito je da preovladavaju ove negativne.
Razgovarao Elvir Padalović