Od kako razmišljam o društvu i državi, a bit će tome pedesetak godina, prate me dvije parole, sugestije, floskule, što li su, da je za “riješavanje nagomilanih problema”, “za napredak i bolji život” neophodno, nužno, neizbježno, učiniti sljedeće:
Postaviti prave, sposobne i pametne ljude na prava mjesta, i
smanjiti višak administracije u korist proizvodnih zaposlenika.
Ljutili se ili ne…
Danas mi je jasno da se točka pod 1) nikada nije ni mogla provesti, čak i da je bilo volje. Stari su Grci vrijedne, inventivne, sposobne i pametne jednostavno zvali aristokratima, a sistem u kojemu oni vladaju – aristokracijom! Zamislite da se netko u vrijeme izgradnje socijalizma, samoupravljanja, možda jednoga dana i komunizma, usudio predložiti da bi socijalističkom Jugoslavijom trebala upravljati aristokracija!? Komunisti su, pogrešno, doživljavali aristokrate kao plemiće koji isključivo genetskim podrijetlom, a ne znanjem i umijećem, zauzimaju vodeća mjesta u društvu i prenose ih na praunuke. A zapravo, aristokracija je prirodno suprotstavljena plemstvu, ona smatra monarhe, grofove i vojvode društvenim parazitima, osim u slučajevima kada ih carev rizničar ne uvjeri u suprotno izdašnim darovima. Nažalost, aristokracija je bila neprihvatljiva i onima koji su smatrali da ništa ne može zamijeniti Partiju koja je ” jedina avangarda radničke klase, seljaka i poštene inteligencije”. Kako bi u te poštene mogla upasti neka aristokracija, neki prepametni, nadobudni koji bi nas mogli skrenuti s našega puta?
Nakon odlaska komunizma iz zemlje u kojoj sam živio, aristokracija (u onom grčkom značenju riječi – sposobni i pametni) opet nije imala šansi da upravlja društvenim resursima na dobrobit sviju. Jer, kako spojiti demokraciju i aristokraciju? Valjda je važnije tko je pobijedio na izborima nego onaj tko je pametan, vrijedan i moralan! Pa izbori su temelj demokratskog sistema. Koji nije savršen, govore njegovi tvorci i protagonisti , ali od kojega bolji nije izmišljen. A eventualne deformacije? Pa to ćemo ispravljati djelovanjem tzv. civilnog društva u koje se može ugurati i pokoji aristokrat. Kojega ćemo, kao što je svojedobno činilo plemstvo, nešto izdašnije nagraditi, ali ga uvijek držati daleko od glavnih poluga vlasti. I tako, do dana današnjega…
Kad je riječ o realizaciji točke 2), tu je podignut još viši i tvrđi betonski zid od onoga kojim se priječi vladavina najsposobnijih. Džaba je bilo beogradskom “Ježu” pisati aforizme još krajem 50-ih godina, u olovnim vremenima real-socializma, poput npr. – “ teško državi u kojoj jedan kopa, drugi šrafi, a četvorica pišu što ovi rade…” Bilo je džaba jer je na kraju balkanskog komunizma nestao “Jež”, a na dvojicu koji rade, pisalo ih je umjesto četvero, čak šestero! Trend rasta administracije se neumoljivo nastavio i u godinama postkomunizma, unatoč masovnim protestima ekonomista, novobogatih poduzetnika, proizvodnih radnika i gotovo svih medija. I uprkos obećanjima političara da će taj malaise izliječiti, da će se riješiti viška državnih službenika, broj je stalno rastao (baš današnji zagrebački dnevnik piše o 60. 000 novih zaposlenika na državnoj plaći u posljednjih pet godina, dok je ukupan broj nezaposlenh porastao u tom razdoblju također za 60. 000).
Bili mi ljuti ili ne, ljudi se kao pojedinci ponašaju racionalno. Ako je prosječna plaća radnika u proizvodnji u BiH oko 600 KM, a u državnoj službi 1.200 KM, gdje biste se radije zaposlili? Ako u privatnom sektoru dobra trećina radnika prima plaću sa zakašnjenjem, strahuje da zdravstveni i mirovinski doprinosi nisu uplaćeni, a u državnoj službi je to sve riješeno, uz dodatke za prijevoz, topli obrok, ponekad i regres za godišnji, zašto bi netko po zimi kopao u privatnoj firmi za malu plaću kad može pisati u toploj kancelariji za veće novce?
Bez pritisaka
Ako netko želi da smanji državnu administraciju, recept je najjednostavniji na svijetu. Osigurajte zakonima i porezima da ovi na državnoj košti primaju prosječno 600 KM a ovi u proizvodnji 1.200. I sve će se dogoditi samo od sebe, bez ičijeg pritiska.
A možda ni tada neće! Prije tri godine, bio sam u Kuvajtu kada se nafta spustila na 60 dolara po barelu. Tada je vlast, u želji da smanji troškove administracije, ponudila svakom Kuvajćaninu 20. 000 dolara u kešu ako iz državnog pređe u privatni sektor. Nije, zamislite, zabilježeno da je itko prešao! Dakle, premalo su ponudili, i tamo je bolje na državnim (emirovim) jaslama neko kod privatnog gazde.
Tekst preuzet sa portala Al Džazire