Dugometražni igrani film Igor Mirković nikad nije doživljavao kao neki svoj konačni cilj pa se, kaže, vjerojatno zato nije ni žurio. U međuvremenu je, prije “Noćnih brodova”, radio puno dokumentaraca i kratkih filmova, ponešto posla za televiziju. Taj ga je angažman također ispunjavao, stoga mu je posvetio puno vremena.
Film smo kuhali pune tri godine. I teško mi je reći zašto nije išlo brže. Scenarij je jednostavno sporo dozrijevao. Kao što vino stoji u bačvama, tako i sve te priče moraju neko vrijeme stajati u našim glavama i to ne možeš na silu ubrzati − otkriva Mirković.
Priznali ste nam da su “Noćni brodovi“ neka vaša intimna reakcija na previše sivih i depresivnih filmova koje ste gledali u posljednje vrijeme, a naratorica u “offu“ spominje svijet koji se bliži kraju, zadnje dane, zemlju koja se trese i oluje što haraju.
Uvijek sam se pitao – otkud meni “Noćni brodovi”? Nikad u životu ne bih mislio da ću imati potrebe snimiti čisti ljubavni film. Onda sam zaključio da je sve u tom filmu moja nesvjesna reakcija na vrijeme u kojem živim. Na vrijeme bez ideala, bez entuzijazma, vrijeme crnila i nihilizma.
Očito je da to ne osjećam samo ja, jer čitava je poplava filmova koji se bave “posljednjim danima na zemlji”, od veličanstvene “Melankolije” do mojeg skromnog doprinosa. Valjda kolektivno osjećamo da smo došli do zida i nemamo više kamo. Upravo zbog svega toga, trebao mi je film s čistim i jasnim emocijama, film koji slavi ljubav i u kojem su ljudi dobri.
Film bez filozofiranja, koji svatko može gledati, u kojem nitko nije ovisan o narkoticima i nitko ne povraća. Htio sam snimiti film koji se ne srami sentimentalnosti i ne pravi se pametan. Ukratko, film za publiku. Imam dojam da se današnji film nekako udaljio od svoje publike, pa je i ta odluka da snimim jako običan film za svačije oči valjda isto reakcija na vrijeme i okruženje.
Je li film možda i vaša intimna reakcija na sivu i depresivnu politiku kojom ste se bavili kao novinar i dokumentarist?
Ne baš. Moja reakcija na taj dio moje karijere jest da danas vrlo slabo pratim politiku.
Kolika je razlika u režiji igranog i dokumentarnog filma? Koji su vam bili najveći izazovi osim financijske konstrukcije itd.?
To je golema razlika. U dokumentarcu hvataš komadiće stvarnosti, u igranom filmu proizvodiš privid stvarnosti. Pravljenje dokumentarca nalikuje lovu, a igrani film kuhanju. A najveći izazov i najveći rizik tog uzbudljivog procesa bio je odabir glavnih glumaca. “Noćni brodovi” su film koji u potpunosti leže na leđima dvoje protagonista i bilo je jasno da, ako tu pogriješim u odabiru, filmu nema spasa.
Zato mi je i trebalo puno vremena da odlučim. Prve reakcije kažu da nisam pogriješio.
“Snimanje ljudskosti – to je uzbuđenje zbog kojeg volim raditi dokumentarce“, rekli ste nam. Što biste tako zaneseno mogli reći za igrani film?
Na početku si potpuno sam: sjediš u kuhinji u gluho doba noći i smišljaš rečenice svojim likovima. Na kraju si dirigent golemog orkestra: oko tvoje se ideje okupe deseci fantastičnih profesionalaca, glumaca, snimatelja, glazbenika… cijela armija ljudi gura s tobom da bi ono što si zamislio za kuhinjskim stolom stvarno postao film. Taj proces u kojem mala gruda koju si gurnuo niz padinu postaje sve veća i veća fantastično je uzbudljiv. Zadovoljstvo gradnje fiktivnog svijeta od nule i užitak zajedničkog rada s fantastičnim suradnicima – to je razlog zašto je stvaranje filma istinska svečanost, a ne samo posao.
Zašto ste baš odlučili da vam ljubavni akteri budu stariji ljudi? Mislite da u ova turbulentna vremena iskrena ljubav ne pogađa mlađe generacije kao nekoć?
U vrijeme snimanja na filmu je statirao nemali broj ljudi koji su doista stanari raznih domova. Tu je bio i jedan prekrasan par, gospodin i gospođa od 80-i-nešto godina, sve vrijeme držali su se za ruke i nisu se razdvajali. Tek poslije sam doznao da su se vjenčali prije nekoliko mjeseci. Ljubav doista nije ekskluzivno pravo mlađih. Ipak, na trenutke mi se čini da bi se ljudi manje čudili da sam snimio film o ljubavi hrčaka nego o ljubavi starijih, i upravo zato mislim da smo dobro pogodili, jer smo načeli jednu glupu predrasudu.
Protagoniste ste u jednoj sceni stavili s tinejdžerima u ekskurzijski bus, a trenutak poslije jedan mladić im kaže: “Jebe se vama, imate 100 godina.“
Mladi su često vrlo grubi prema starima. Ta scena govori o tome.
Kako bilo, Radka Poliča i Anu Karić uspjeli ste pomladiti duhom, ako ne i tijelom, u ulogama Helene i Jakova.
Nisam ih ja pomladio, upravo suprotno: moj je problem bio kako ih postarati! Oboje privatno izgledaju fantastično i moj je glavni strah bio da su premladoliki za uloge koje tumače! A što se tiče mladosti duha, to vjerojatno proizlazi iz odluke da se u svojem pristupu ulogama prije svega moraju koncentrirati na to da su zaljubljeni, a ne na to da su stari.
Ana nam je kazala da su sve rečenice u filmu vaše, čak i rečenica o ljubljenju preko bombona. Nije vas, dakle, bilo strah (raz)otkriti svoju romantičnu stranu?
Premda sam scenarij pisao s puno suradnika – tu je ponajprije Elvis Bošnjak, koji je koscenarist i najvećim je dijelom kreirao priču, suradnik na scenariju bio je Ognjen Sviličić, a prijateljsku pomoć dali su i Zvonimir Jurić i Rajko Grlić i mnogi drugi − ipak mogu reći da je na kraju svaka rečenica moja. Što se tiče emotivnosti pristupa, ne sramim se osjećaja, sramio bih se da ih nemam. Valjda sam zato filmaš, a ne bankar. A ljubljenje preko bombona… Moram s punom odgovornošću reći da to nikada nisam probao, ne znam nikoga tko to radi i uopće – nemam pojma kako mi je to palo na pamet. Svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajna je.
Jeste li se i vi ikad ponašali “kao da sutra nikad neće svanuti“, poput vaših likova?
O, da. Volim život, volim ljude i volim se prepuštati čarolijama trenutka. Premda sam vrlo racionalan tip, mislim da je zdravo ponekad isključiti mozak i pustiti se da te nosi rijeka. Dosadno je uvijek voziti s rukom na ručnoj.
Malo drukčiji film
Kako se, po vašem mišljenju, “Noćni brodovi“ uklapaju u aktualni hrvatski film?
Netko će drugi to morati procijeniti. Mogu samo reći da mi ljudi koji su do sada vidjeli film često govore da im se čini “drukčiji”, vjerojatno zbog odabira teme, a možda i zbog toga što u njemu nema rata, nema socijale, nema sivila.
Kad Helena pita Jakova zašto muškarci vole žene, on veli: “Kad je žena prava, zaboraviš sve…“ Kako bi glasio vaš odgovor?
Složio bih se s Jakovom. On je veći šarmer od mene, on svakako zna.