Zanimljivo, upravo je Disneyeve uratke, unatoč kapitalističkom
porijeklu, socijalistički sustav doživljavao kao oličenje umjetnosti i
idealno odgojno sredstvo.
U dramatičnoj završnici Drugog svjetskog rata SAD-om se ubrzano
širila paranoja izazvana pobjedničkim maršom Crvene armije postavljajući
scenu za nadirući hladnoratovski sukob. U sentiment vremena uklopili su
se i hollywoodski kreativci od 1944. godine okupljeni u Motion Picture Alliance for the Preservation of American Ideals.
John Wayne, Ronald Reagan, Victor Fleming (…) samo su neka od
uglednih lica koja su pokrenula prokazivanje ‘boljševika’ među
dojučerašnjim prijateljima i poslovnim suradnicima. Istaknutijim
pokretačima ‘lova na crvene’ pripadao je Walt Disney,
neprikosnoveni vladar animacije, koji je bez puno emocija među komuniste
svrstao i dva bivša zaposlenika svoje kompanije, upravo i otpuštene
zbog pokušaja organiziranja sindikata i traženja većih radničkih prava.
Opisano pripada dobro evidentiranoj i poznatoj epizodi hollywoodskog ‘lova na vještice’.
Znatno je intrigantnije da se drama oko Disneya s manje svjetla
reflektora, ali s još više ideoloških kontradikcija odvijala i u
novonastaloj komunističkoj Jugoslaviji.
Kapitalizam je čudovište, ali ne i Disney
Dnevne novine ‘Borba’, proklamirane kao službeno
glasilo Partije, u broju od 5. siječnja 1946. godine punom žestinom
napadaju strip stvaralaštvo etiketirano kao izvor nemorala, nasilja i
pohlepe. Slijedio je petogodišnji nestanak stripa iz svih
jugoslavenskih publikacija. Unatoč svom zlu sadržanom u stripu autor
pamfleta Jovan Popović retorički je blagonaklon jedino prema Disneyu:
‘Pravi umjetnik Volt Dizni, na primjer dao je čitav niz sličica s
figurama iz oblasti bajke, koje su ušle u sjećanje svih i stekle
simpatije ne samo djece nego i odraslih. U ovom vidu strip nije za
odbacivanje, no kapitalistička industrija je čudovište, i strip na
tekućoj traci profita ždere sve.’ Ukoliko slučajno Popoviću u trenutku
pisanja teksta eventualno nije bila poznata Disneyeva antikomunistička
djelatnost za očekivati je da će se budući intelektualci i teoretičari
zainteresirani za kreativne industrije drugačije postaviti.
No, ni za njih nije bilo problema – časopis ‘Žena danas’
1952. godine objavljuje odgovor na pisanja roditelja, uplašenih zbog
naklonosti koju mlada generacija pokazuje prema stripu i očito
aludirajući na pozitivnost Disneya tvrdi: ‘Nema razloga za zabrinutost,
jer kod nas nema izrazito rđavih stripova, poput onih u kojima se veliča
kriminal i pornografija. Ako deca s nestrpljenjem iščekuju nove
doživljaje Mikija i Šilje na Ostrvu dinosaurusa, čitat će i Žila Verna i
Artur Konan Dojla.’ I mladi Radovan Ivančević, kasnije
poznat po školskim udžbenicima povijesti umjetnosti i televizijskim
emisijama o likovnom stvaralaštvu, u svojim publicističkim prvijencima
1953. godine u VUS-u pokušava preko Disneyevog ‘umjetnički vrijednog
primjera’ pokazati da se ostalim kriminalnim i ljubavnim stripovima mora
odreći svaka vrijednost.
Snežana i sedam patuljaka za Dan dječje radosti
Ovakvo divljenje Disneyu rezultiralo je da obnovom strip izdavaštva
ranih pedesetih u svaku novonastalu i najčešće kratkoživuću strip reviju
uđe bar jedan uradak iz Burbanka – sa stranica
Omladinskog borca, Pionirske zastave, Petka, Miki stripa (!)
uveseljavali su Šilja, Miki, Paja Patak, Švrća, Snežana i sedam
patuljaka… ‘Petko’ je objavljivao sličice Mickey
Mousa koje je trebalo na ispravan način izrezati i zalijepiti, te tako
dobiti vlastiti crtić Mikija koji žonglira! Paralelno sa stripom, u kino
dvorane od ranih pedesetih, pa do kraja SFRJ redovito su stizali
animirani i igrani Disney uraci o čijim projekcijama danas svjedoče samo
novinski natpisi u dnevnim vodičima kroz događanja i genijalni plakati.
Posebno u prosincu pred Dan dječje radosti i cijeli školski razredi su
završavali na Dami i skitnici, Snežani i sedam patuljaka, Vragolijama
Paje Patka, Knjizi o džungli, Legendi o vuku, Rasijanom profesoru, U
zemlji patuljaka… Samo nešto ranije, 1949. godine u Filmskom pregledu,
propagandnom biltenu Komisije za kinematografiju Vlade NR Hrvatske, za
Walt Disneya je pisano: ‘bilo bi logično da odstupi i napusti svoju
nezasluženu slavu i da na svoje mjesto postavi one ljude koji su do sada
živjeli u njegovoj sjeni.’
‘Disney nema slabosti, njega se mora mrziti’
Divljenje Disneyu ulazilo je u sve spore kreativaca zainteresiranih
za strip, animaciju i film. Grupa zagrebačkih entuzijasta poput Waltera Neugebauera, Dušana Vukotića, Zlatka Grgića,
angažiranih oko razvoja animiranog filma glavni radni stol imala je
ispod ogromnog portreta Walta Disneya. Ambiciozna ekipa je čak poslala i
pismo svom heroju u Kaliforniju iskazujući čast i tražeći nekolicinu
fotografija studija, ali je dobivena odbijenicu i odgovor da je Disney
odsutan! Upravo iz tog kreativnog kruga razvila se famozna Zagrebačka škola crtanog filma
i naposljetku postala prepoznatljivim originalnim oblikom animacije, na
što je zacijelo utjecala i Disneyeva odbijenica. Odnos između ljubavi i
mržnje potvrdile su i riječi Zlatka Grgića, tvorca Baltazara,
koji 1976. godine izjavljuje: ‘Kad izađem iz kina s Disneyevog filma,
najradije bih bacio olovku kojom crtam jer se osjećam kao najobičniji
amater – Disney uvijek daje lekciju. Disney nema slabosti, njega se mora
mrziti, i u biti, svaki profesionalac mrzi Disneya jer ga nigdje ne
možeš uloviti.’ Disney je ubrzano postao predmetom svakodnevice – na
čelu povorke koja prolazi Korzom 1954. u povodu Dana dječje radosti
nalaze se Djed Mraz, Snjeguljica i sedam patuljaka, zatim Titovi
mornari, izviđački logor, Pinokio, pa sekcija narodnih tamburica!
Tvornica motornih vozila Zagreb stvorila je pak skuter nazvan Švrćo, imenovan prema Disneyevom junaku.
Pismo Jugoslavenima pred smrt
Vrhunac Disneyeve ‘yu bajke’ započeo je u listopadu 1966. godine. Tada je iz Dječjih novina na kioske stigao ‘Miki’,
licencirana publikacija u potpunosti posvećena Disney junacima. Sam
Walt je poslao pismo objavljeno u prvom broju ‘Mikija’: ‘Dragi
prijatelji! Čestitam Dečijim novinama na odluci da izdaju Diznijeve
stripove na srpsko-hrvatskom jeziku. Vrlo sam zadovoljan što znam da će
Miki Maus, Paja Patak i njihovi prijatelji uskoro imati priliku da
zabavljaju jugoslavensku decu. Ovdje u studiju mi gledamo na najnoviju
prinovu u porodicu Diznijevih listova kao sredstvo za uspostavljanje
tešnjih veza sa našim prijateljima u Jugoslaviji.’ Samo par dana nakon
što su Disneyeve riječi došle do jugoslavenskih čitatelja velikanu mašte
je dijagnosticiran maligni tumor od kojeg ubrzo umire.
Uz Mikija je od 1967. godine počeo kao posebno izdanje izlaziti i Mikijev alamanah koji će nadživjeti matičnu publikaciju, te postati kultnim dijelom odrastanja u Jugoslaviji. Konkurentska Politika pak pokrenula je 1974. godine Mikijev zabavnik
čime je zaokružena strip egzistencija Disneya u Jugoslaviji. Ipak, novi
mediji i transformacije posla pružale su nove prilike kreacije – od
Televizija Beograd redovito je prikazivala Mikijevu radionicu,
a bujala je distribucija bilježnica, majici, kapi, satova (…) s
Disneyevim motivima. Ekskluzivno pravo na proizvodnju Disney igračaka
za područje cijelog Balkana imala je zagrebačka tvornica Biserka iz čijih pogona je na tržište izašlo na desetke tisuća igračaka s Disneyevim likovima.
Uz Mikijev almanah i Čunga Lungu do Barbike
Klasični primjer sadržaja i strukture Mikijevog almanaha iz 1989. godine otkriva duljinu puta koju je Disney prošao od zabrana u siromašnom društvu na pragu industrijalizacije do pune emancipacije
u zemlji na korak do kapitalizma. U rukama malih Jugoslavena nalazilo
se tada atraktivno izdanje u boji puno stripova, viceva, društvenih
igara, križaljki, reklama… Sudjelovanjem u nagradnim igrama žvakaće
gume Čunga Lunga ili pak zubne paste Zukident moglo se dobiti portabl
video igre, Barbi lutke, He-Man albume samoljepljivih sličica, a sa
zadnje stranice u dućan su pozivali Pekabela sladoledi! Ispod stripova
nalazile su se pak adrese i poruke klinaca koji su poput male
dvanaestogodišnje Maje Kovačević iz Elemira kraj Zrenjanina najčešće
tvrdili da skupljaju salvete i postere Disneyevih junaka, a žele se
dopisivati s vršnjacima iz cijele Jugoslavija. Jovana Popovića se više
nitko nije sjećao.
p.s. Odrastavši s djedom omiljeni nazivi koje je koristio za
mene ili moje prijatelje bili su Miki i Šilja. Očito je čime se kratilo
vrijeme na radnim akcijama 1951. godine.
Preuzeto sa www.tportal.hr