Zoran Pilić počeo je pisati »Tattoo«, roman o maloljetničkom nasilju, 2008. godine. Ubrzo nakon toga dogodio se prvi stravični finski slučaj pokolja školaraca. Dijelom i iz potrebe da uspostavi odmak od teško probavljivog problema modernog društva, pisanje je prepustio Šamskom, piscu koji je protagonist paralelne priče u njegovim »Đavlima od papira«. Otprilike u vrijeme kad je »Profil« objavio tu knjigu, Breivik je počinio masakr koji je šokirao Europu.
Jezivi izljevi nasilja koji su uokvirili nastanak romana potvrđuju da je maloljetničko nasilje tema kojom se treba prioritetno baviti na više razina, pa i u književnosti.
Pilić ovim romanom ne guši svoju naklonost žanru crne komedije, kojemu je odao počast prošlim romanom »Krimskrams«: okvirni roman o zagrebačkim piscima Šamskom i Fredu sadrži mnoge elemente tog tipa humora.
– Vanjski roman o piscima je karneval u usporedbi s paralelnom pričom o nasilju – kaže Pilić koji je u »Đavlima od papira« ostvario zanimljivu kompoziciju koja oponaša babuške: autor piše komediju o Šamskom i Fredu, a Šamski piše mračni »Tattoo«.
Zoran Pilić (1966) napisao je, prije romana »Krimskrams« i »Đavli od papira«, još i hvaljenu zbirku priča »Doggiestyle« u kojoj je crnokronikaške fabule protisnuo kroz lijevak individualnih sudbina.
Izljevi ubilačkog bijesa
U istraživanje teme o maloljetničkom nasilju uložili ste mnogo truda. Što vas je zaintrigiralo u toj temi, zašto ste odlučili prozno je uobličiti?
Ekstremno nasilje među mladima preraslo je u globalni fenomen. Godine 1999. dogodio se masakr u Columbineu, tri godine kasnije uslijedio je Erfurt (Njemačka), godine 2007. u proljeće Virginia Tech, pa na jesen iste godine pokolj u Jokeli (Finska), jesen 2008. opet Finska, ovaj put u Kauhajokiju, proljeće 2009. masakr u Winnendenu (Njemačka) i prošle godine Oslo i otok Utoya gdje je Anders Breivik usmrtio blizu osamdeset ljudi, većinom maloljetnika. Ovo su samo najzloglasniji slučajevi ubilačkog nasilja među mladima, pojave koja se poput epidemije proširila na cijeli svijet.
Ako izuzmemo ovaj posljednji slučaj u Norveškoj, u prethodnih šest možemo uočiti stravične podudarnosti: nakon što bi počinili masakr ubojica ili ubojice, svi redom, na kraju i sebi oduzimaju život, prije ili poslije zločina gotovo svi ostavljaju audio, video ili pisane testamente, a u najmanje dva slučaja ubojice spominju Harrisa i Klebolda, dvojac iz Colorada s kojima je sve i započelo.
Jasno, nasilje je postojalo i prije 1999., ali baš od Columbinea započela je era iznimno okrutnog i besmislenog ubijanja kojoj, na žalost, ne vidim kraja. Samo u posljednje dvije godine, unatoč vrlo strogim mjerama opreza, u američkim školama dogodilo se najmanje petnaest obračuna vatrenim oružjem s otprilike isto toliko mrtvih.
Je li se društvo na pravi način i s dovoljno volje bavilo tim problemom?
Jedan od razloga zbog kojeg sam počeo raditi na ovako mučnoj temi evidentna je nemoć društva pred epidemijom nasilja među mladima. Čak niti najmodernija, najnaprednija društva, poput Finske, Norveške ili Njemačke, nisu imuna na ovakve izljeve ubilačkog bijesa. Ne samo da nisu imuna, svako od tih društava, počevši od SAD-a, pa sve do Hrvatske, sama su stvorila uvjete ili pogodno tlo za to. Nasilje se odvija na svim razinama, od obitelji do televizije kao najmoćnijeg medija.
Svjedoci smo urušavanja starih diktatura koje brzo zamjenjuju neke malo sofisticiranije, u međuvremenu ljudi su nesigurni i puni straha. U takvoj atmosferi odrasta generacija kojoj bismo mogli ostaviti samo ruševine, ostatke nekadašnje civilizacije. Destrukcija i autodestrukcija svakako je jedan od načina na koji će određeni broj mladih reagirati. Da bi se to promijenilo mora se promijeniti društvo, i to iz temelja.
Kako je bavljenje ovim temama utjecalo na vas, je li bilo emocionalno iscrpljujuće? U romanu Šamski spominje i jedan osobni razlog hvatanja u koštac s maloljetničkim nasiljem…
U početku Šamski piše »Tattoo« da se ne bi morao baviti samim sobom, dakle pisanje je njegov bijeg od stvarnih problema. Drugi motiv razotkrije se nešto kasnije kada se Šamski prisjeća jednog davnog događaja kada je kao klinac svjedočio nasilju nad kolegom iz razreda. Zbog toga što nije učinio ništa grize ga savjest, isto kao i Roka iz njegove priče. Za razliku od njega Roko se iz žrtve transformira u nasilnika, neku vrstu psihopatskog stripovskog osvetnika.
U vrijeme kada sam ja išao u osnovnu školu glavni nasilnik bio je jedan nastavnik koji u današnje vrijeme ne bi opstao ni 24 sata u prosvjeti. Po tom nastavniku djelomično je napravljen lik iz priče »Posljednja stanica Bronx«.
Jedan dio komunikacije između Šamskog i Freda vrti se oko književnih nagrada. Jesu li nagrade danas preporuka knjizi ili, kako neki vele, službena potvrda da knjiga ne zavređuje čitanje?
Fredov odnos prema književnim nagradama vrlo je blizak onoj Bernahrdovoj da »ništa čovjeka toliko ne ponižava kao kada mu dodjeljuješ nagrade«. Književne nagrade u stvarnosti mogu biti poticaj, dobrodošlo priznanje autoru, ali činjenica je da se nikada svi nećemo složiti oko vrijednosti bilo kojeg nagrađenog književnog djela.
Isto tako, ne pamtim da je u posljednjih dvadesetak godina bilo tko odbio primiti književnu nagradu. Očigledno da piscima onda godi ta vrsta priznanja jer do sada nismo smislili nešto bolje.
Književnost nije mjerljiva
Neke od mojih najdražih domaćih knjiga kao na primjer »Crnac« Tatjane Gromače, »Grad u zrcalu« Mirka Kovača ili »Makovo zrno« Nevena Ušumovića ispadale su u polufinalima, finalima ili su dobile neka, široj javnosti, »manje vidljiva« priznanja. Jedino oko čega se moramo složiti kada je riječ o književnim nagradama je da se nikada nećemo složiti. Književnost nije skok uvis ili utrka na sto metara, nije precizno mjerljivo koliko je nešto književnost, a nešto drugo smeće.
Kome se onda dodjeljuju nagrade? Može li se unaprijed pretpostaviti tko će odnijeti koju unosnu nagradu na temelju autorovih biografskih natuknica i odnosa s članovima žirija?
Takve popularne teorije zavjere ostaju na razini tračeva koji se razvlače po birtijama. Iz HDP-a i DHK-a koji zajedno broje oko 750-800 članova nikada nisam čuo da netko službeno komentira dodjele književnih nagrada. Neslužbeno čut ćemo svašta, ali zašto napokon netko ne pita i članove žirija koji svake godine dodjeljuju nagrade: je li netko vršio pritisak na vas?
Uz svaku nagradu ide i obrazloženje žirija – jesmo li ikada vidjeli da je netko ozbiljnije doveo u pitanje bilo koje od tih obrazloženja, pa na taj način otvorio polemiku? Kada je 2008. Vladimir Pištalo dobio NIN-ovu nagradu za roman »Tesla, portret među maskama«, Svetlana Tomić u »Književnoj republici« osvrće se kritički na taj roman, ali i na obrazloženje članova žirija NIN-ove nagrade. Ne moramo se složiti s njenim argumentima, ali ona ih je barem podastrla na primjerenom mjestu, dakle ne u birtiji, i otvorila prostor za polemiku.
Općenito nedostaje kvalitetnih, stručnih, književno-teorijskih analiza za koje je, doduše, potrebno malo više prostora nego karticu-dvije teksta. U rijetkim prilikama kada se i dogodi takav tekst ili drugačije mišljenje – nema nikakve reakcije. Nitko se ne osjeća prozvanim, a mišljenje i stavovi koji se ne podudaraju s većinom doživljavaju se kao neka vrsta incidenta, kao – pusti budalu.
Književne nagrade može slobodno organizirati i sponzorirati svatko, u »Đavlima« jednu takvu nagradu sponzorira vlasnik salona automobila, konkretno »Mercedesov« salon, može to sutra i u stvarnosti učiniti bilo koji tajkun. Čak mislim da bi to bilo i pozdravljeno kao neki vid ulaganja u kulturu. Na svakome od nas je hoćemo li sa svojom knjigom kandidirati za tu nagradu, ako nam tu nešto smrdi ili nam se ne sviđa, bože moj – nazovi izdavača i reci da ne želiš sudjelovati u tome.
Čitatelj se odgaja
Napisati roman o hrvatskim piscima – miljeu kojega bije neslavan glas da je ubitačno dosadan – čini se u neku ruku hrabrim potezom. Može li priča o piscima priskrbiti autoru čitanost i pažnju medija?
Kolikogod pisci jesu ili nisu dosadan svijet, reakcije koje stižu do mene pozitivne su. Ljudi su se nasmijali i zabavili čitajući o dvojici zagrebačkih pisaca s dna kace. S druge strane »Tattoo«, dio romana o nasilju među mladima, mučan je i tjeskoban.
Ne znam koje vam teme mogu osigurati najširi čitalački krug. Knjige Dana Browna ili recimo Paula Coehla pročitali su milijuni i milijuni ljudi, a mnogi ih opet ne bi ni štapom taknuli. Mi živimo u zemlji gdje za većinu pisaca ne postoji realna opasnost od prevelike čitanosti ili prodaje. Generalno gledano, pisci kod nas nisu nekakva medijski atraktivna »roba«. Bolje je govoriti i pisati o knjigama nego o njihovim autorima.
Na jednom mjestu Fred se poziva na Flauberta navodeći da pisac u odnosu na svoje djelo mora biti gotovo nevidljiv. Pisac je, barem po nekakvim starim predodžbama, biće zatvoreno u sebe, samotnjak, a ne netko tko će izvesti šou na pozornici i zabaviti publiku.
Statistike o kupovanju i posuđivanju knjiga gotovo da potvrđuju onu nedavno izrečenu tvrdnju Slobodana Šnajdera da je danas u Hrvatskoj više pisaca nego čitatelja. Čini li se i Vama tako?
Ovako na prvu, nije teško složiti se sa gospodinom Šnajderom. Ipak, mislim da ljudi čitaju više nego što mi pretpostavljamo. Po knjižnicama vidimo ljude, prebiru po policama, posuđuju knjige, nose ih doma, pa valjda ih onda i čitaju. Možda nema dovoljno informacija o tome što čitati.
Jedan moj poznanik koji godinama radi u knjižnici tvrdi da određeni broj ljudi želi čitati isključio lagane stvari s kojima mogu pustiti mozak na pašu i da svaki pokušaj preporuka za nekakvom imalo ozbiljnijom književnošću ne prolazi. U ružna, depresivna vremena ljudi će isto tako radije pogledati komediju s Ben Stillerom nego primjerice Bergmanovu »Jesenju sonatu«.
Kako ocjenjujete napore raznih inicijativa koje pokušavaju vratiti interes za knjigu – je li ta misija ostvariva, i prilazi li joj se na prave načine?
Čitatelj se odgaja, od najranije dobi razvija se ljubav za knjigu i onda i ukus prema ovoj ili onoj vrsti književnosti. U školama imamo desetljećima istu lektiru, često neprimjerenu dobi djeteta što onda, kasnije, može izazvati trajnu averziju prema književnosti.
Danas, u vrijeme duboke krize i nestabilnosti, dok nam svakodnevno predviđaju grčke i sve ostale najcrnje scenarije, rijetko će tko pogledati u izlog knjižare, a kamoli ući u neku od njih i izdvojiti 100 – 150 kuna za knjigu. Interes za knjigu ne može se vratiti preko noći. Kao i u mnogočemu drugom, i ovdje je riječ o dugotrajnom procesu u kojem bi ravnopravno morali djelovati Ministarstvo kulture, ali i Ministarstvo obrazovanja.
Tekst preuzet iz Novog lista