“Vidi je što je slatka! I osmjehnula mi se, vidi!” – ispratio sam je pogledom dok je nestajala iza ugla. Prvi dan u Americi poklonio mi je prizor djevojke, jedne od onih koje viđamo po holivudskim filmovima ili na naslovnim stranama magazina. I jedna takva mi se osmjehnula! Eh, stari dobri balkanski šarm! Evo još jedne ništa manje atraktivne, zauzimam pozu… BINGO! I ovaj put bivam nagrađen osmjehom. Biće ovo divnih dvije godine … “Ma, šta se primaš, one to rade svakome!” Ime mu je Vlado, po zanimanju – glas razuma. Ovdje je već godinu dana. Zna čovjek te stvari. “Ovdje je sasvim normalno osmjehnuti se i potpunm strancu ako vam se pogled susretne makar na djelić sekunde. To je dio američke kulture, tako da je taj tvoj homo balkanicus fazon ništa drugo do mehanička radnja.” I tako on meni svakog dana… Dakle, ja u Americi.
Iste godine kada su Karađorđe i kompanija u Šumadiji dizali bunu na dahije, vlasti države Ohio su odlučile da je došlo vrijeme da i ovaj dio američkog srednjeg zapada dobije svoj univerzitet. Vrijeme sadašnje, nešto manje od 200 godina kasnije – Ohio University predstavlja instituciju koja svojim ugledom prevazilazi granice svoje matične države, a to u zemlji Americi znači mnogo. Svake godine nekih dvadesetak hiljada studenata provodi po devet mjeseci u mjestu po imenu Athens i u tom periodu čine pola stanovništva ove varošice. Athens je nastao zbog Univerziteta i rastao zajedno s njim kao “college city”. Sve je podređeno razlogu postojanja, od velikog broja restorana za brzu hranu, preko prodavnica u kojima moete naći upravo one artikle koji studentski život čine prijatnijim. Svuda unaokolo (svud, dakle drugačijih gotovo da i nema) su zgrade sa crvenim fasadnim ciglama, tipični američka gradsko-univerzitetska urbanistika. U samom centru se, sada već vijekovima, na žalost velikog broja vozača, asfaltom ne mijenja kocka. Razlog – čuva se istorija. Kratka, ali bogata.
“Excuse me, …Excuse me, …I'm sorry, …Excuse me…” Isto mi neprijatno što se toliki broj ljudi izvinjava kada prolaze pored mene. Niti to meni smeta niti sam ikoga ugrozio, ali pogađate – Vlado: “Ovo je velika zemlja, gotovo nezamisliva za naše pojmove geografske veličine. Njena istorija je takva da ovdašnji ljudi nisu nalilazili na problem nedovoljnoe količine prostora i kroz istoriju se izgradio osjećaj ličnog prostora kojji je mnogo širi nego što je naš evropski. Ako utrčiš nekome u taj zamišljeni krug red je da se izviniš”. Ništa stračno, samo kažeš “excuse me”. Hvala Vlado, idemo dalje. I krenuh se ja izvinjavati, ali kako postoje dvije vrste tog izraza (najavna – excuse me, i naknadna – I'm sorry) ja se nisam baš najbolje snalazio, pa umjesto da najavim trenutni prolaz kroz nečiju auru, ja zatražim oproštaj što nerijetko kod mojih domaćima nacrta znak pitanja iznad glave.
Prosječna starost američkog studenta je 18 – 22 godine. Studije se uglavnom završavaju na vrijeme i samim tim ovi mladi, veoma mladi ljudi čine ogromnu većinu. Iako je nerijetka praksa da i mnogo stariju upisuju koledž, slika mladosti u univerzitetskom kampusu je gotovo neokrnjena. Za nekog ko je bio nepripremljen (autor, a bogami, u trenucima slabosti i Vlado iskreno priznaje da je nekoć bio takav) ovakva sredina dolazi kao pravi šok. Odjednom se, u toku samo jednog vikenda, slije rijeka mladih ljudi, gotovo djece koja su identična likovima iz onih tinejdžerskih filmova. Njihovo ponašanje i način oblačenja ne odstupa od onoga što se kod nas može vidjeti u srednjoj školi. Bejzbol kape i plave kose. Tek sada dobijaš potvrdu da mi, ipak, nismo bili ti koji su izmislili viceve o plavušama. Jata djevojaka špartaju ulicama i svega (doduše, “odokativnim” metodom odmjereno) jedna u pet nema nekakvu nijansu plavo farbane kose. Zajednički imenitelj je tetovaža koja je u posljednjih par godina toliki trend da se već pojavio i neformalni “anti -tattoo” pokret. Nemali broj studenata je član bratstava ili sestrinstava. Na kampusu postoji veliki broj kuća na kojima se nalaze grčka slova DGS ili FCL i sve moguće kombinacije. Malo ćirilice mu dođe i kao prijatno osvjeenje… Ova okupljanja su dio američke univerzitetske tradicije, a osnovna funkcije je socijalizacija mladih ljudi i pružanje osjećaja “pripadnosti nečemu”. Korisna informacija – u njihovim kućama su definitno najbolje žurke.
Amerikanci izgledaju – američki, toliko je tu mješavina, da je zaista teško odrediti kakav bi to bio tipični predstavnik ove nacije. Kontraverze su dio svakodnevice. S jedne strane svakodnevno srećete prave atlete i džogere (a nisu is SFOR-a!) koji u velikom broju trčkaraju ulicama i preplavljuju fitness centre, ali je, s druge strane i debljina veoma prisutan problem. Ono što se da vidjeti su čudno deformisna tijela kakva nemamo prilike sresti kod nas, dakle potpuno drugačija od pivskih stomačina ili “dupetarija” toliko karakterističnih kod naših tetki iz opštine, banaka, ili već bilo kakvih drugih kancelarija. Ovi dobrodučni ljudi su veoma prijatni u svakodnevnoj komunikaciji. Iako je maloprije opisani osmjeh poprilično automatski, uljudan odnos prema drugima se ne zaustavlja na tome. Ovdašnji čovjek će bez većih problema ući u razgovor s tobom o bilo čemu, vremenu, hrani, odjeci… Ispričaće ti čitavu svoju životnu priču, svoje probleme i radosti – i izaći iz lifta. Vrlo su zainteresovani za sve što je drugačije, pitaće te za tvoj strani accent (a ja mislio da ga nemam) i iskreno priznati da ne zna gdje se Bosna nalazi osim da je strašno to što se tamo desilo i da će, nadaju se “uskoro prestati”. Iako je komunikacija nešto što se smatra dragocjenošću, nema je previše u onoj formi na koju smo mi navikli na starom kontinentu, ili barem na Balkanu. Doza uzdržanosti je uvijek prisutna i individualizma je dominantna filozofija. Iz tog razloga su i “Prijatelji” stekli takav kultni status. Nešto tome slično nije dio ovdašnje realnosti, ali je duh prijateljstva i iskrene ljudske bliskosti, cilj kome se cijelog živtoa strijemi. Pukim posmatranjem prolaznika, jasno zaključujete da je najvići dio njih sam i da su grupe ljudi koje hodaju relativno malobrojne.
Ne vjerujem da sam, ako bih sabrao sve dosadašnje legitimisanje, u životu više put pokazao svoj I.D. nego u posljednjih mjesec i po dana. Naime, u SAD je javno točenje alkohola mlađima od 21 godine strogo zabranjeno. S obzirom da periodu septembar – juni varošica ključa od mlađarije koja je većinom u toj “donjoj” kategoriji, barovi su od prije nekoliko godina uveli praksu legitimisanja na ulaznim vratima. Nije čudno ako se za jedno veče mašite za “ličnom” i nekoliko puta, a samim tim nakupite nekoliko pečata “OK” na svojim rukama. Zakon se sprovodi vrlo striktno, ali neefikasno u svojoj namjeri. Naime, maloljetni se, s obzirom na date okolnosti, okupljaju po kućama ili studentskim sobama i nemilice nalivaju alkoholom koji je, uzgred budi rečeno, nekoliko puta jeftiniji u radnjama negoli u kafani. Rezultat – tuče i užasi promiskuiteta. Pomalo je tragikomično vidjeti policajce (nerjetko na konjima) koji jurcaju po gradu hapse klince koji pijani teturaju gradom (“javno kretanje u pijanom stanju”) ili u stanicu privode neoprezne (“nošenje otvorene posude sa alkoholom”). Autor je doživio akciju spašavanja od strane svojih prijatelja kada je, sa flašom piva u ruci, naumio da udahne malo zraka ispred kuće u kojoj je bila žurka. S druge strane ulice je čekao čika u crnom. Bogamu, svi su i svuda isti. Alkoholizam je, inače, veliki problem u ovoj zemlji. Barem se smatra takvim. Procentualno, Amerika po broju registrovanih alkoholičara zauzima svoje mjestu u sredini ljestvice svjetskih nacija, ali je to ovdje smatra suviše velikom prijetnjom društvu. Možda je i status alkohola u mentalitetu jedan od uzroka problema. Vlado ima svoje mišljenje: “Kod nas ljudi kažu – baš nam je dobro, ‘ajmo popit’ neku. Ovdje je nešto drugačije – popijmo da bi nam bilo dobro”. Kada je o piću riječ, i ovdje su Slovenci. Dakle, svako plaća svoje piće. Kako autor ovih redova nije baš pristalica opisanog običaja, izvršen je uticaj na uže okruženje američkih prijatelja. Uspjeh je polovičan, sada jedno plaća za sve, a vodi nezvanična, ali efikasna evidencija čija je sljedeća tura.
Svako ko tvrdi da je ovo zemlja bez tradicije, kulture i istorije , čini veliku grešku. Tačno je da je svaka druga taraba na našem selu starija od Deklaracije o nezavisnosti, ali se od tada pa na ovama u ovom dijelu “novog svijeta” neprestano kretalo i – nikako da stane. Dvije se strateške koncepcije s vremena na vrijeme mijenjaju na mjestu vladajuće: internacionalizam i izolacionizam. Svjedoci smo da je ovaj prvi trenutno dominantan, a kao rezultat toga u američkom društvu vlada sukladna klima. Iako neki od populističkih teoretičara i političkih lidera insistiraju na pojnu “čisto američko”, mnogi ljudi će vam, poput moje prijateljice Emili, reći:” Mi smo novi svijet i kao takav i dalje uzimamo ono najbolje iz Evrope, Azije ili ostalih kontinenata i utkamo ga u našu kulturu. To je ono pravo američko i toga se ne treba stiditi”. Melting Pot, tačka u kojoj se stapaju sve pridošle kulture unoseći dio sebe, ali se pojedinačno gubeći, realnost je danačnje Amerike. Rezultat toga je da je politička korektnost kao imperativ sveprisutna, tako da opšti pojmovi više nisu samo u muškom rodu trećeg lica “on” ili “oni”, već se to obavezno pojavljuje u dvorodu. Američki crnci, na primjer, iako sebe upavo tako i nazivaju – blacks, očekuju da ih ostali oslovljavaju sa African American (afrički Amerikanac). Pitanje rasizma, iako ne primarno, tinjajuće je neprestano od građanskog rata na ovamo.
“A, šta biste vi htjeli studirati?”, bilo je pitanje upućeno mi na prvom susretu sa direktorom Odjela za telekomunikacije. Moj odovor je bio nešto kao: (…). Vidim da je ispred njega moj dosije sa sve aplikacijom za program studija u kome sam potanko opisao svoje želje i planove… Naime, student na američkom univerzitetu sam/a kreira svoj program. Bitno je imati neku jasniju ideju o tome šta se želi postići, ponuda predmeta je tu- pa izvolite. Svakom studentu je dodjeljen Savjetnik koji pomaže u dizajniranju i (bosanski rečeno) implementaciji programa. Dakle, kombinacija časova biologije, marketinga i egzotičnog plesa svakako nije uobičajena, ali je ujedno i daleko od nemoguće. Tu svakako treba uzeti u obzir činjenicu da je sve to plaćeno iz sopstvenog džepa, pa ko voli…. Mogućnosti su velike, a Amerika je zemlja koja nudi nebrojeno mnogo prilika za inicijativu, s tim da će se na besplatne stvari naići gotovo- nikada. Iza oznake “FREE” se najčešće krije marketinška zamka koja je tu sa ciljem da ti proda nešto. “It's all about Benjamins!”, fraza je koju sam čuo, a odnosi se na lik Bendžamina Franklina na novčanici od 100 dolara. Pogađate, Vlado.
Negdje je u ovoj zemlji izmišljen i svira se pravi blues, jazz i rock'n'roll. Tu negdje, u nečemu što se naziva Sjedinjene Američke Države je skrivena tajna formula Coca cole i pravi se “original” Levi's. Ovdje mi ne treba pasoš da bih, božjom milosti, slučajno naletio i na Juliu Roberts, ili Jennifer Lopez. Ovdje se utrkuju Al Gore i George Bush, a šanse im prije svega određuje berza na Wall Streetu. Tu je i MTV, CNN i New York Times…. Ali u naciji od 270 miliona duša na teritoriji kao pola Rusije i meni za sve ovo, trenutno na raspolaganju stoji isto što i vama- televizor!
Nalazeći se u sredini u kojoj nadmoćno vlada lična inicijativa, sloboda izražavanja i dinamika preduzetništva. Bivajući svjedokom toliko različitih zbivanja koji su upravo rezultat ogromnog broja ideja koje prosto lete unaokolo …javlja mi se: “Koliko toga sam samo mogao napraviti još dok sam bio kod kuće!?”. Ali, jednog dana…
Arhiva BUKA