Damir Avdić, tuzlanski hardcore kantautor s
ljubljanskom adresom, poznat i kao Bosanski Psiho, održao je nedavno u
zagrebačkoj Močvari nastup u sklopu promocije svoga posljednjeg albuma
“Mein Kapital”. Njegovi su koncerti radikalno iskustvo: jedan jedini
čovjek na bini, surovi gitarski zvuk i kontroverzni stihovi izrazito
političkoga karaktera tvore eksplozivnu smjesu. Od bratstva i jedinstva
koje je završilo na dva flora / u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, reinterpretacije revolucionarnih numera (po asfaltu i betonu / naše zemlje silovane / idu čete profitera…)
i razornih napada na jugo i ostalu nostalgiju, do suočavanja s
brutalnostima američkoga novog poretka, demokracije koja je samo podvala kapitalizma,
ali i antiglobalističkih borbi koje se često razotkrivaju kao puka
poza, Avdićevi se stihovi kao razorne bombe obrušavaju na mitove, laži i
prevare ne samo našeg društva. No, unatoč obilatom operiranju s
ideološkim floskulama, krajnji obračun uvijek je onaj sa samim sobom,
kao u stihovima ja sam sto godina niušta, mrtvorođenče asfalta.
Kako ste zadovoljni nastupom i koji su daljnji planovi za promociju “Mein Kapitala”?
Jako sam zadovoljan, od samog početka bila je dobra atmosfera, dobar
zvuk također. Uživao sam – u publici je bila masa ljudi, ali osjećao sam
da sviram za sebe, imao sam fleševe iz sobe u kojoj sviram. Ovo je bio
prvi nastup u Hrvatskoj, krenuo sam prošlog mjeseca s koncertom u
Ljubljani, nakon toga u Kranju, Škofjoj Loki i tako dalje. Sljedeći
vikend sviram u Murskoj Soboti, pa Monteparadiso u Puli 9. marta, a 24.
marta sam u splitskom klubu Quasimodo, da ne nabrajam dalje… U aprilu
idem na mini-turneju po Bosni.
Mahanje patetičarima
Izazvali ste golemo zanimanje, od medija do više stotina
ljudi na nastupu. Imate li osjećaj da postajete svojevrsna zvijezda,
posebice s obzirom na to da je na vašim prvim zagrebačkim nastupima bilo svega desetak-dvadesetak posjetitelja?
U Močvari su mi rekli da su prodali oko 500 ulaznica, a kada tome
dodamo dugu listu gostiju, bilo je gotovo 600 ljudi. Jako mi je drago da
sam na koncertu vidio dosta onih koji su bili na mom prvom koncertu u
Zagrebu, mislim u novembru 2005. Glas je išao od čovjeka do čovjeka,
tako je došao i do medija u kojima je, istina, od početka bilo ljudi
koji su išli na koncerte i pisali o meni. To je, na kraju, normalno,
imam četiri albuma, dva romana i knjigu pjesama. Netko je morao čuti. I
još ako se uzme da se moje pjesme uglavnom posmatraju kroz političke
termine, nije čudo da sam sve prisutniji. Danas je sve što radimo
politika, način na koji jedemo, način na koji se oblačimo, način na koji
seremo, sve se posmatra kroz tu prizmu. Živimo na prostoru koji je
opterećen ideologijama. Moj interes u svemu tome samo je da sviram. Ako s
četrdeset snimiš album kao što je “…od trnja i žaoka”, onda je valjda
jasno da nisi došao po aplauz, ako razumijete o čemu pričam. Čini mi se
da je sve više onih koji to shvataju.
Ugledni britanski glazbeni časopis “The Wire” u svom je
posljednjem broju vaš album uvrstio među petnaest najboljih albuma
mjeseca. To je veliko priznanje vašoj glazbi, posebno kada se uzme u
obzir da na ovim prostorima pozornost ponajviše privlačite stihovima?
To je i mene iznenadilo, informaciju sam dobio od prijatelja koji je
pretplaćen na časopis. Ne znam ni kako su došli do mene ni što bih
rekao. Najbolje je u svemu što su oni moj album doživjeli uglavnom
muzički, bez obzira na riječi pjesama. To je i dokaz koliko jedan jedini
instrument, u mom slučaju gitara, može jako puno toga uraditi ako znaš
da slušaš.
“Mein Kapital” je izazvao poprilične kontroverze. Zašto ste ga tako nazvali?
Razumijem zašto ljudi misle da je iza toga neka velika koncepcija, no
radi se tome da je stvar samo u jednom momentu kliknula. Pravo sam se
dobro nasmijao. Naravno, naziv nije izletio sam od sebe, nego zbog
pjesama koje su na albumu. Zbog njega mi je upućeno dosta političkih
pitanja i bilo je dosta mojih političkih odgovora, no što ako je taj
naziv zapravo hommage ili pozdrav Montyju Pythonu? A usput i
jedno mahanje tim, kako bih rekao, patetičarima, koji misle da su lijevo
ili desno, a skakuću u mjestu.
Šta je ideologija?
Oštro ste napadnuti zbog pjesama poput “Demokratije”, odnosno stihova smrt fašizmu, sieg heil, smrt fašizmu, sieg heil.
Kolumnist internetske stranice Radio Sarajeva Vuk Bačanović napisao je
da izjednačavate ljevicu i ekstremnu desnicu, da u pjesmi “Katalonija
Sparta Galicija” izražavate šovinističke predrasude o čitavim narodima
te se zapitao jeste li vi novi “trubadur desnice”, no drugi su vas
branili tvrdnjom da je to krajnje površno tumačenje vašeg rada?
Album je objavljen javno i može se shvatiti na bilo koji način, kakav
god sud da se o njemu donese, ja s time nemam nikakvih problema. Jer ne
mislim da je autor taj koji nešto izjednačuje ili tipizira, nego
slušalac, konzument. Svatko shvaća po svojoj intuiciji, senzibilitetu
ili inteligenciji. Ja ništa što vidim, čujem ili pročitam – film, knjigu
ili muziku – ne posmatram sa strane autora. Sve posmatramo sa svog
stanovišta. Ne vjerujem u objektivnost, mi smo subjektivna bića. Uvijek
polazimo od nekog svog predubjeđenja ili stava o nečemu ili nekomu. Ali
to ne govori ništa o tome tko je taj netko zapravo, netko drugi će ga
staviti na potpuno drugo mjesto. Radim što radim i bit će tako dok mi
bude dobro. To što danas ima kritičkih stavova prema tome, to je zato
što me ima više u medijima, ali isti takav stav je bio od samog početka,
od albuma “…od trnja i žaoka” s prekriženim Che Guevarom, koji je danas brend na isti način kao što je Diesel. Poslije “Mrtvi su mrtvi” pisalo se da sam novi Thompson,
a za pjesmu “Bratstvo i jedinstvo” s albuma “Život je raj” netko od
slušatelja Stojedinice rekao je da je to ustaška pjesma. Stvar
percepcije. Netko shvati o čemu se radi, netko vidi nešto drugo, netko
odabere “Smrt fašizmu”, netko “Sieg heil”. Bitno je raditi svoje i ne
obazirati se. Moj rad će se očito uvijek negdje svrstavati i s time
nemam problema.
S obzirom na to da su se istim postupkom citiranja ideoloških
poruka i ikonografije odavno intenzivno koristili i lajbahovci, zbog
čega su ih vlasti bivše države držale za neofašiste, iznenađuju li vas
takvi napadi?
Uvijek će netko nekoga napadati, ali iznenađuje da se taj uokvireni
način razmišljanja – “ako nisi jasno rekao da si s nama, onda je jasno
da si s njima” – drži bez obzira na sistem. A kada ste spomenuli taj
moment iz bivše države, poznajem čovjeka koji je u socijalizmu, kada je
vladala Komunistička partija, uhapšen zato jer je nosio bedž na kojem je
bio prekrižen kukasti krst. Toga se ni John Cleese ne bi sjetio.
Rekli ste jednom prilikom da se naslov “Mein Kapital”
referira na smrt ideologija. Ako biste morali opisati svoj odnos prema
ideologijama, kako biste to učinili, osim kritike naivnog ljevičarstva?
Zar nije sama ta priča o smrti ideologija ideologija?
Ne kritiziram, nego stvar izlažem onako kako je vidim. Ako se netko u
njoj nađe, to je do njega, ja ne mogu ništa ako se netko prepoznao u
tome. A ideologija… Šta je danas uopće ideologija? Ideologije su
nestale, ali možemo ih nekako zakačiti na majice i ukeširati. I samu
priču o smrti ideologija, koja vjerojatno i jest sama ideologija, kako
neki odavno tvrde, možemo ukeširati.
No izvanideološka pozicija ne postoji, svaki stav je ideološki?
Ali ga ne tumačimo svi isto i tu nastaje problem. Gdje biste me vi svrstali? Kada vam je netko rekao da mu je Ivan Goran Kovačić najveći pjesnik?
Anarhizam individue
Ali Kovačić kao antifašist nikako nije bio neopredijeljen?
Naravno da nije. I to puno govori. Ali prije njegove ideološke
opredijeljenosti, ja vidim pjesnika. Ustvari, vidim isključivo pjesnika
koji je u svojim stihovima opisao do u tančine sve što će mu se desiti.
Tako mirno. I tako lijepo. Kao da je pisao o ljubavi: U planini
mrkoj nek’ mi bude hum / Nad njim urlik vuka, crnih grana šum / Nitko da
ne dođe, do prijatelj drag / I kada se vrati, nek’ poravna trag. To je jače od ideološkog opredjeljenja.
Vaše su pjesme snažan protest, stječe se dojam – protiv
apsolutno svega. Spominjete komunizam, trgovačke centre,
nacional-liberalni fašizam. Slažete li se s Farukom Šehićem, koji je
napisao da zagovarate anarhističku viziju života?
Šehićeva rečenica nije tu završila: on je govorio o
anarhizmu individue, o anarhizmu koji se ostvaruje u pojedinačnom
čovjeku, a ne o anarhizmu kao ideologiji. Najbolji oblik protesta je da
radiš ono u što vjeruješ, za što ti misliš da je tvoj smisao, i ne
pozivati nikoga da ti se pridruži. Pridružit će ti se oni koji u tome
ili nađu nešto za sebe ili nakon nekog vremena povjeruju da to što
radiš, radiš na način koji je ispravan. Drugi mogu misliti što hoće. One
koji su rezignirani, koji samo sjede i piju kafu, ne treba ni zvati:
neka ih gdje su.
Kritizirate i nostalgični odnos prema Jugoslaviji?
Problem jugonostalgije je što to nije nostalgija u običnom smislu.
Svi smo nostalgični oko nekih stvari, trenutaka ili pjesama, ali ovdje
je riječ o ideološkoj nostalgiji – da je sve bilo bolje zato što je
određena ideologija bila takva. Ne može se to uspoređivati, okolnosti u
kojima je ta ideologija nastala bile su potpuno drugačije nego što su
danas. Što se raspada Jugoslavije tiče, ne možemo se ponašati kao da je,
eto, sve opet super, samo ima jedan mali dio koji ćemo staviti sa
strane. Ako pričamo o nečemu, moramo pričati od početka do kraja.
Postoji mišljenje da svaka priča o Jugoslaviji danas može krenuti samo
iz grobnica, što je puno žešći stav od moga.
Ali priča o Jugoslaviji nikako se ne može svesti samo na grobnice?
Apsolutno ne, ali u toj priči o Jugoslaviji fali taj kraj. Ne možeš
cijelu priču svesti na jednu tačku, ali ako u jednoj priči fali baš ta
tačka, onda nešto nije u redu. I preko toga se olako prelazi.
Iza parola je samo sprej
Živjeli ste u Njemačkoj i SAD-u. U pjesmi “Brate”, parafrazirajući Aleksu Šantića, kažete da sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše: je li na vaš rad utjecao život na Zapadu?
Što se Amerike tiče, čuli ste priču “Ja anarhista” na koncertu:
Amerika je na jedan brutalno otvoren i bestidan način pokazala sav
apsurd tog licemjerja koje dolazi s obje strane. Iza parola stoji samo
sprej i ništa više.
Spremate nove projekte: uskoro vam izlazi roman “Tiket za revoluciju”, radili ste za kazalište, a spominjao se i jedan scenarij?
“Tiket za revoluciju” radio sam i kao jednu vrstu scenarija, ta priča
još traje i može biti završena vrlo brzo. Do kraja godine izlazi
vjerojatno još jedan album, isto gitara i vokal te, budem li imao
vremena, još jedan, koji će biti nešto drugo, ali na istoj osnovi.
U “Tiketu za revoluciju” radi se o tome kako mladi ljudi
danas doživljavaju komercijalizirane, banalizirane i brendirane pozive
na revoluciju?
Da, moglo bi se i tako reći, mada to baš i nisu tipični mladi ljudi.
No, s obzirom na to da ste jednom ustvrdili kako će pravi
antiglobalisti razumjeti o čemu govorite, ne radi se o tome da istinska
borba za društvenu jednakost nema smisla?
Naravno. Ali do društvene jednakosti ne može se doći na ho-ruk i
masovnim jurišem. Bit će to duga borba i, u prvom redu, borba pojedinca
sa samim sobom da prizna i prihvati da nije u pravu. I bit će još više
rezigniranih, ali i onih koji će, bez obzira na sve, nastaviti raditi
ono u što vjeruju i za što misle da ima smisla, ne razmišljajući o tome
hoće li netko primijetiti njihov trud. A uvijek ima netko tko će
primijetiti i ponijeti dalje. I samo jedan je dovoljan.
Koliko pratite druge glazbenike iz regije? Koji su bendovi utjecali na vas?
Goribor su uvjerljivo muzički i tekstualno na prvom mjestu. Onda, Edo Maajka je od početka bio pravi storyteller, on je zapravo na ovim prostorima izumio muzički storytelling. Tu je i Frenkie, a davno sam rekao da je prvi album El Bahatteeja
“Svaki pas ima svoj dan” bio prvi pravi izraz novog vremena, koji nije
citirao prošlost, nego je govorio kako je on vidi. A moj muzički izraz
evoluirao je kroz sviranje, volim opskurne hard-rock rifove. Tekstualno
me nisu inspirirali bendovi, nego Erich Maria Remarque, Ivan Goran Kovačić i Nietzsche.
Tekst preuzet iz Novossti