Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata, kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.
DAVID (malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. Mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurijekati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedre kao pijetao krilima i zakukuriječe te prevari pijetlove, pa se prije vremena raskukuriječu po selu. Zato ga ruže pomlade žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. – Ulazeći u sudnicu, krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U jazavca viri samo njuška iz vreće): Dobar dan, glavati gospodini!
SUDAC (na desnoj strani kraj prozora, zagnjurio glavu u knjigu pa nešto mrmlja).
PISARČlĆ (na lijevoj strani, pognuo se po stolu pa brzo i oštro piše).
DAVID: Dobar dan, glavati, carski gospodini!… E, čekaj, blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš da gospodini imaju posla? Osloni se na zid, pa malo pričekaj. (Jazavcu) A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina Bog, vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa1, dupli’, kabasti’ paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Zar izjesti čitavu njivu kuruza, pa ne zasladiti s paligrapom, e to bi bilo Bogu plakati.
SUDAC: Ko je to?!
DAVID: Dobar dan, glavati i velevlažni carski gospodini! Sluga sam prepokorna!… Ama, kakva je ovo kuća đe se ni Bog ne prima?
SUDAC: Šuti, marvo jedna!
DAVID: Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim. Ama, to nije u najmanju ruku u redu da reče jedan, rećemo kaz'ti, carski službenik.
SUDAC: Ti ćeš mene zar učiti?
DAVID: Ne dô Bog! To ne bi mogô ni u snu sanjati. Zdravo svanô, gospodine?
SUDAC: Ti da se sa mnom rukuješ i zdraviš?!
DAVID: Zdravo smo, ‘vala Bogu! Kako si ti, kako je gospoja? Je l’ ona zdravo?
SUDAC: Da tebi ne fali što? Jesi li ti potpuno zdrav?
DAVID: I mi smo, ‘vala Bogu, svi zdravo i mirno, a tebi ‘vala koji se ti raspituješ za me, i za me i za moju vamiliju. (Okreće se pisarčiću). Jesi li ti zdravo svano, dijete?
SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo?! Oklen si? Kako se zoveš?
DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna mi je lumera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.
SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da znaš red. A šta ti je to u toj… No, kako se to zove?
DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u vreći, ovo se jazavac zove.
SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje?
DAVID: Tužim ga slavnom sudu, jer mi je izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću ga što se dalje i teže more!
SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?
DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj misliti da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope2 nije.
SUDAC: Dobro je to i lijepo sve, Davide, ali jazavca tužiti! To… to…
DAVID: Ti misliš, glavati gospodine, đe sam ja rođen za turskog suda, da ne znam današnjeg reda. Znam ja današnji red, znam. Istina Bog, mlogo sam se i promučio dok sam to sve u glavi uredio i, rećemo kaz'ti, sredio… Šjedemo ‘vako ja i ona moja babetina, uveče kraj ognjišta, pa počnemo, štono vi velite, študijerati: ovo je, ženo, po zakonu, ovo jope nije; ovo bi moglo biti po ‘vom paligrapu, ovo jope ne bi. I tako do neko doba noći študijeramo.
SUDAC: Baš tako študijerate?
DAVID: Da, dugo i mnogo študijeramo.
SUDAC: Pa zna li ti baba što?
DAVID: Moja je, velevlažni gospodine, pa se bojim da ćeš pomisliti da je ‘valim, a ne ‘valim je, već ti po pravdi kažem: da se počem turski zeman povrati, ona bi mogla sa svojom pameti nasred Banje Luke kadija biti. Ja velim: kadija. Kakav kadija! Na moju dušu, da zna samo još pisati, mogla bi ti, mirne duše reći: “Ustani sa te carske stolice da ja narodu pravdu dijelim!” Tako je to pametna i učevna žena!
SUDAC: Baš tako učevna?
DAVID: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo jedno! Da ti se, kojom srećom, jutros bilo oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti i nauke: “Ti ideš, veli, Davide?” “Pa vidiš, ženo, da sam pošô” “Kako ti ideš, sudu?” “Pa idem kô i ostali svijet, na dvije noge.” “Dobro, kaže, ama jesi li ti sredio u glavi kako ćeš tog jolpaza tužiti?” “Jesam. Tužiću ga što se dalje i teže more.” “U koji misliš sud?” “Pa ja mislim, ženo, u okružni, jer je šteta velika.” “Eto, Bog te ne ubio!” vrisnu ona, ko da je nešto ujede za srce. “Uvijek se ‘vališ: ja ovo, ja ono; pametan sam, učevan sam, znam zakon! Jadna ti tvoja nauka i znanje!” “Čekaj, ženo, nauči me, slušaću te. U koji ti misliš sud da bi trebalo ići?” “Najprije ‘ajde dolje u ‘naj naš, mali, seljački sud, budalo jedna budalasta! Kako bi tražio suda preko suda? Znaš li ti, bolan, da bi se zamjerio carskoj gospodi? Najprije, velim ti, ‘ajde u naš mali seljački sud, pa ako ga ne osude, onda, istom onda ‘ajde na okrugli sud. Ako i tuj ništa ne bude, odma’ se vrati, pa ćemo viditi šta ćemo raditi. Vidim ja, veli, da će to doći i do samog cara.” – “Ama, ženo, oklen ti tolika pamet, krst ti tvoj ljubim?!” čudim se ja, glavati gospodine. “Pa kako ćeš odati čest carskoj gospodi?” pita me i ispituje ko pop na ispovijedi. “Pa kazaću: Pomozi Bog, carski suci na Banjoj Luci!” “Eto, eto, eto! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom po sto puta!” stade vrištati ko bijesna i čupati kose. “Slušaj, Bog te ubio, kako ćeš odati carskoj gospodi čest. Kad uđeš u naš mali, seljački sud, vikni: Dobar dan, glavati gospodini! A kad uđeš u veliki, okrugli sud, duboko se pokloni…” “Nijesam ja, ženo, mlada, pa da se poklanjam. Šta je tebi? Da ti nećeš prećerati s tom tvojom naukom!” velim joj ja. “Šuti, sunce te nebesko spržilo, kad ništa ne znaš! Slušaj: kad uđeš u okrugli sud, duboko se pokloni i odma’, s vrata, ‘nako iz dubljine podvikni: Dobar dan, velevlažni gospodini! A ne bi, veli, zgoreg bilo kad bi u malom sudu i jedno i drugo reko: “Dobar dan, glavati i velevlažni gospodini!” i dodô: “Sluga sam prepokorna!” Taki je danas red i tako se carskim službenicima odaje čest.” “Ama, ženo, oklen ti tolika pamet i nauka, postove ti tvoje ljubim!” zapanjio se ja od čuda.
SUDAC: Boga mi, Davide, baš ti je učevna žena. A gdje nauči ona toliku nauku?
DAVID: Đavo bi je znao, glavati gospodine! Druži se mlogo s kneževom ženom, i idu tamo žandarskoj kasarni, pa ja ne znam… More biti da je naučila i od carski oružnika i od knjeginje, a knjeginja je baš zorli3, kabasto4 učevna žena. Kršna, naočita, mlada kô kap, pa je carski oružnici od dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine pameti i nauke! A moja stara sjela nasred kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa pije, puši i prima nauku. Bože moj, Bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, Bože, ali vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak vesô, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesma niđe ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.
SUDAC: Šta ti je, Davide? Što plačeš? Što je tebi krivo i nepravo u ovoj zemlji?
DAVID: Nije mi ništa krivo na slavni sud, već na ‘vog prokletog lopova, sjeme mu se umelo! (Tuče jazavca po njušci.) Da Bog da ti, dušmanine i zlotvore moj, vješala omastio kô što ćeš i’ i omastiti ako u ‘voj zemlji bude još imalo pravde i zakona!
SUDAC: Što ga toliko tučeš i kuneš? Šta ti je učinio?
DAVID: Zar ti nijesam maloprije kazô?… Izvoli, gospodine, da ga povrgnem na zemlju? Težak je ko mlinski kamen, saprela ga moja krvava muka i sirotinja! Izvoli, gospodine?
SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Spusti ga.
DAVID: Kako bi bilo, glavati gospodine, da ga izvadim iz vreće, pa da ga privežem za ‘vu jednu nogu od astala, da vidite mog zlotvora i dušmanina, kosti mu u Zenici sagnjile! Izvoli, velevlažni gospodine?
SUDAC: Izvolim, de, priveži ga.
DAVID (vadi jazavca iz vreće): Čuvajte se, gospodini moji, jer ako mi se izmakne, zlo će biti. Za rđavo, da prostite, mjesto jazavac leti. Čekaj, lopove jedan, što se toliko otimaš i koprcaš! Još sam ja snažan, iako sam se rodio nekako kad se prvi put počela trećina od naroda kupiti; još ja imam snage i kuveta, iako se već dvadeset godina nemam čim ni na Uskrs omrsiti. ‘Vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu što sam i ovo malo snage očuvo! ‘Vala im đe čuli i ne čuli!… Vidi ga, gospodine, vidi kako njuši: šušte li oklen kuruzi. O, nebo te (udara ga po njušci) ubilo! (Vrisne.) Čuvajte se, gospodini moji, izmače mi se! O, jadan ti sam, šta učini’! (Jazavac se zaoštrljio, nakostriješio, pa trči kroz sudnicu. Sad poleti jednom prozoru, sad drugom, sad se zatrči pod jedan sto, sad pod drugi; sad opet poleti vratima, sad opet među noge)… Eto ga uprav među krake! Čuvaj se, gospodine! Joj, jadan ti sam, ako ti što bude, nikad ti gospoji ni ja ni ti nećemo smjeti izići pred oči! (Jedva ga uhvatiše i svezaše.)
PISARČIĆ (sav blijed): Što si ga pustio, magarče?
DAVID: Kome ti to veliš, magarče?
SUDAC: Što si ga driješio, budalo?
DAVID (smije se): Ama, čekajte, ljudi, da se malo priberem! Ja sam tebe pito: “Izvoli, gospodine?” Ti kažeš: “Izvolim, izvolim, Davide”. E, ko je sad kriv? Ja bèli5 nijesam, jer slušam što stariji izvoli i naredi.
SUDAC: Ti si, Davide, i budala, i nisi budala.
DAVID: ‘Vala ti na takvoj riječi ko starijem i učevnijem!
SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nisi odma na njivi ubio?
DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, što bi ti, glavati gospodine, duljio, otezô i natezô: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi me!… Neke godine, dok još nijesam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće valjda brat ovog lopova. Uvati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: “Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani”. E, kad ga brani, nek mu i sudi kad štetu počini!… Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Rekô bi čovjek da uzdišu za osvetom i pravdom… Samo (plače), samo sam tu njivicu kuruza imô, pa…
PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna.
DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se: Ni Davidova, ni carska, ni spaiska6. Tako joj je ime i tako je, čini mi se, i ‘vođe7 u sudu zapisato.
SUDAC (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljano. Kako se to zove njivica: Ni Davidova, ni carska, ni spaiska? Kako to?
DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj njivice, upravo kad se pođe dolje Markanovom točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije kô kantarske kuke (C.Š.) To vele kô piše: carska šuma. Bože moj, Bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, Bože, svakom li se danas odaje čest: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: “Istina, Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Šuma je carska, pa i zemlja mora biti carska”. Sad dolazi spaija: “Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to, bivokarce8, od davnina ziratna9 zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!” Na čijoj je strani pràva, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova, ni carska, ni spaiska. A ja bi rekô da svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja, ni carska, ni spaiska, već ovog prokletog lopova i brezakonika. Dok se mi ‘vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, štono vele, ko šokački pratar10. Zato vas molim i preklinjem da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio…
SUDAC: Baš od mnoge te nevolje oslobodio? Kako to?
DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imô sam sina. Snažno, mlado i vitko momče kô jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u posljednjoj buni u Crnim potocima poginô. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto, da Bog milostivi sačuva. Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja dánu dušom. Lani, oko Časni’ veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: “Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada”. “O, dobre carevine, krst joj ljubim!”.