Fotografija može napraviti čuda! Ako ima snagu, autoritet i ako je dobro plasirana, u pravom trenutku, sama fotografija može biti, ako ništa, ona prevaga koja će nekoga uvjeriti u nešto
Njegova fotografija osvjetljene slike sjevernokorejskog lidera Kima Il-Sunga na zgradi u Pyongayangu – jedine istaknute točke u sumornom okružju sjevernokorejske urbane svakodnevice, osvojila je nedavno prvu nagradu u kategoriji »svakodnevnog života« na prestižnom natječaju World Press Photo.
No, osvojiti nagradu u konkurenciji nekoliko tisuća novinskih fotografija iz cijelog svijeta za sarajevskog fotoreportera Damira Šagolja već neko vrijeme nije osobiti presedan.
Reportaža iz urbanih i zapuštenih, seoskih krajolika Sjeverne Koreje, jedno od rijetkih takvih svjedočanstava o ovoj zatvorenoj zemlji koja uopće postoje, tipičan je zadatak s kojim se jedan od glavnih Reutersovih fotoreportera susreće gotovo svakodnevno. Od »razotkrivanja« još bolno svježih posljedica tsunamija u Japanu do priče o »opijumskim selima« u Myanmaru, Šagoljeve fotografije praktički svakog dana obilaze svijet kroz najmoćnije svjetske medije.
Od kad se 1997. godine priključio Reutersu, Damir Šagolj obišao je kao fotoreporter i novinar veliki broj svjetskih ratišta i poprišta nekih od najvažnijih događaja u svijetu. Trenutno je šef Reutersovog ureda za Jugoistočnu Aziju, a nagrada World Pressa tek je jedna u nizu koje je do sad dobio.
Nagrade kao breme
Već ste dugo godina u ovom poslu. Fotografije su vam često uključivane u razne »the best« izbore. Kako uopće gledate na nagrade i koliko vam je ova posljednja, prilično značajna za profesiju, vama osobno važna?
Nagrade su bitne, ali s njima treba biti oprezan. S profesionalne strane doprinose ugledu, pa se do tada zatvorena vrata lakše otvaraju i priče koje su izgledale daleko, postaju dostupnije. Na osobnoj razini, pogotovo u sredinama u kojima je međunarodni uspjeh eksces na koji se teško navići – a naša je sredina takva – nagrađeni odjednom postaje »bitan« pa čak i za oblasti o kojima realno malo zna. Nagrade tako mogu biti i breme ako se čovjek s njima ne umije izboriti. Oduzimaju i dosta vremena, pa je period koji slijedi često sušan. A to nije dobro.
Kako je došlo do toga da se sa zanimanja inženjera elektrotehnike prebacite u fotoreportere?
Taj »tvist« ima prvenstveno veze s ratovima na području bivše Jugoslavije. Ljudima koji rat ne znaju »u dušu« on predstavlja samo ubijanja i sve one strahote koje gledamo s ekrana. Međutim, pravi, dugački rat razvaljuje kompletno društvo na svim razinama. Kida tkivo društva, ali mu lomi i kosti. Ja sam u ratu, bukvalno, izgubio profesiju i ono šta sam godinama studirao na prestižnim univerzitetima je postalo bezvrijedno. Morao sam, velikom brzinom, pronaći novu profesiju, a novinarstvo mi je uvijek bilo blisko. Tu je bilo nešto i fotografskog znanja, pa je ovo čime se sada bavim bio logičan izbor.
Koliko je teško bilo u ratnim uvjetima započeti fotoreportersku karijeru?
Ja sam se ovim poslom, na nekom pristojnijem nivou, počeo baviti tek pred sami kraj rata, kada je bilo jasno da je mir, ili barem kraj ubijanja, blizu i da nam svima valja skidati uniforme. Međutim, u ratu se – može zvučati paradoksalno ali je tako, lakše postaje novinarom. Više je razloga za to – potražnja je velika, a ponuda mala pa sam i ja, zelen i skoro s nikakvim znanjem, vrlo brzo dobio priliku. Strašna je to škola. Odlična, za onoga ko preživi.
Kako je došlo do suradnje s Reutersom? Pretpostavljam da oni imaju vrlo visoke standarde i da ne može baš bilo tko postati Reutersov fotograf…
To je možda jedna predrasuda o velikim kućama poput Reutersa – to da su hermetički zatvorene i da samo super privilegirani mogu dobiti šansu. Za visoke novinarske standarde je jasno i o tome ne treba uopće pričati, ali vrata su uvijek otvorena za mlade i ambiciozne koji imaju kvaliteta i hoće se upustiti u ovu, ipak, vrlo zahtijevnu profesiju. Tako sam i ja pokucao na vrata agencije: »Dobar dan, ja sam taj i taj i mislim da imam nešto što vas može zanimati«. Gospodin koji mi je otvorio vrata je, srećom, prepoznao da tu ima nekog potencijala i da to što ja nudim vrijedi na tržištu. Rekao mi je da dođem sutra ponovo i ja sam došao. Od tada je prošlo skoro sedamnaest godina i ja sam još uvijek u istoj firmi. U međuvremenu sam i ja mnogo puta otvorio ta ista vrata mladim ljudima za koje sam smatrao da im treba pružiti šansu.
Subjekt velike priče
Što uopće podrazumijeva graditi karijeru u Reutersu? Danas ste jedan od njihovih glavnih fotoreportera koji obilazi ratišta i velike događaje i šef ste njihove fotoreporterske službe za određeni dio svijeta.
Reuters je ogromna firma, najveći dobavljač vijesti na svijetu. A dio je još veće firme Thomson Reuters koja se, opet, bavi s još mnogo različitih stvari. I to meni odgovara jer se mogu razvijati ne samo po vertikali nego i po horizontali – u sklopu firme postoje službe koje se bave veoma interesantnim, a dosta različitim stvarima od novinske fotografije. I meni ta raznolikost, ta mogućnost izbora, prija. Ja obilazim krizna žarišta i vodim jedan dio firme u jednom jako interesantnom dijelu svijeta, ali to neću moći raditi do kraja karijere. Slomit će me ili godine ili nešto drugo. Firme kao Reuters nude mogućnost, čak i inzistiraju, da se pripremiš i za ono šta dolazi. Zvuči jako logično i siguran sam da mnoge velike firme rade slične stvari.
U jednom od vaših postova kažete da ste »slijedili ratni zločin po Balkanu sa strašću novinara i krivicom preživjelog«. U kojoj je mjeri ta ratna tragedija na ovim prostorima koja se uvelike ticala i vas osobno, utjecala na vaš rad i vaš današnji pogled na novinarstvo, pa uostalom i na suočavanje s često jednako tragičnim zbivanjima koje snimate po cijelom svijetu?
Ja sam imao tu (ne)sreću da budem subjekt jedne velike priče, one univerzalne o stradanju, da bi poslije skočio iza kamere i nastavio pratiti istog onog Damira po drugim tužnim mjestima po svijetu. To je vjerovatno prednost, to znanje iz prve ruke, na kojoj sam ja poslije profitirao, iako je to jako ružna riječ.
Što vam je osobno najveći izazov u vašem poslu?
Vjerovatno isto što bi mi bilo i svakom drugom poslu – da napredujem, da se razvijam, a da, pri tome, ne izgubim tlo pod nogama.
Vjerujete li da novinske fotografije danas, u moru informacija, imaju snagu promijeniti išta i kako gledate na odgovornost fotoreportera kad bilježi kamerom događaje koji kasnije obilaze svijet, s prostora i kultura koje su možda posve drugačije od onih koje poznaje otprije?
Nisam siguran da je pitanje dobro postavljeno, a bitno je, jer ako kontra »promijeniti išta« postavimo »ništa ne promijeniti«, odgovor je jasan. Međutim, ako se priupitamo može li sama fotografija napraviti čuda i tu je odgovor sličan – može! Ako ima snagu, autoritet i ako je dobro plasirana, u pravom trenutku, sama fotografija može biti, ako ništa, ona prevaga koja će nekoga uvjeriti u nešto.
Recimo, fotografije koje je u svijet slao Ron Haviv (i ne samo on) iz bosanskog rata su, sasvim sigurno, doprinijele da se svijest o ratu promijeni kod ljudi koji mogu povući bitne poteze. Možda ne odmah, možda ne samo te fotografije ali, s vremenske distance gledano, su itekako promijenile dosta toga. Naravno, da bi fotografija, upravo kao i bilo koja druga vijest, imala potpuni efekt iza nje mora stajati autoritet novinara, ali i kuće koja njegov rad distribuira. Ponovo se vraćamo na one visoke standarde. Oni nisu samo u stvarima koje se na površini vide, u tim velikim nagradama, skupoj opremi i atraktivnim putovanjima; standardi su prije svega u integritetu, preciznosti i odgovornosti.
Zaštitni mehanizmi
Kad smo već kod toga, vi sigurno imate puno iskustva s povratnim informacijama – jesu li ili u kojoj mjeri mediji uspjeli izvan Balkana zaista proširiti svijest o tome što se zbivalo u, primjerice, Srebrenici?
Bez ikakve sumnje – jesu. Da je istina ostala samo na političarima i »povjesničarima« ona bi bila kao i politika – kurvinjska, sebična i promijenjiva. Bez novinara, stranih ali i domaćih, bez njihove predanosti i požrtvovnosti, ambicije ali i znanja, informacije na osnovu kojih se formira svijest bi ostale na razini priopćenja koja dolaze iz centara moći. A to ne bi bilo nikako dobro.
Koliko se je teško suočavati s prizorima koje snimate?
Ništa strašnije nego doktoru u bilo kojoj bolnici na svijetu. Ili policajacu, vojniku, humanitarnom radniku… Njihove profesije nisu toliko »razvikane«, niti su njihove nagrade toliko popularne, ali tu se radi o istim stvarima na koje se, znam da ružno zvuči, profesionalac jednostavno navikne. I razvije mehanizme koje ga štite, pomoću kojih lakše ostane pribran i fokusiran.
Koji su vam zadaci u tom smislu najviše ostali u sjećanju? Između ostalog, na vašem blogu mogu vidjeti recimo da je reportaža iz Haškog suda, prva koja je svijetu dala pogled u svakodnevicu osuđenika za ratne zločine na našim prostorima, bila prilično emocionalna za vas…
Previše toga bitnoga ima u sjećanju i teško mi je neku priču izdvojiti kao posebnu. Doduše, kada vratim film i razmislim bolje – događalo mi se, sasvim sigurno i drugima, da ponekad jednostavno ostavim fotoaparat ili olovku sa strane i iskočim iz kože novinara. Uglavnom kada od moje eventualne reakcije zavisi nečiji život, a to se, na žalost ili na sreću, događa. Te će mi epizode, iza kojih često ostane ili ništa ili vrlo malo zabilježeno, ostati u sjećanju zadugo. Nagrade će možda »ishlapiti«, ali ti momenti sigurno neće.
Kompromisi i odricanja
Svakodnevica Reutersovog visoko-profilnog fotoreportera? Gledajući površno sa strane, netko bi mogao zaključiti da je to fenomenalno zanimanje, često glorificirano u filmovima recimo…
I jeste fenomenalno zanimanje, možda i najbolje na svijetu! Ali je i, to rijetko vidimo u filmovima, vrlo zahtjevno s dosta vrlo teških kompromisa i odricanja. Pri tome je profesija jako dinamična pa se čovjek, ako se hoće njome baviti na visokoj razini, mora stalno preispitivati i razvijati. Dosta mladih ljudi uživa penjući se uz stepenice uspjeha, ali kada se suoči sa svim tim odricanjima i radom koji se od njih očekuje, desi se da odustanu bez obzira na svu eventualnu slavu i stil života koji se vežu uz profesiju. A ona je sve samo ne svakodnevnica. Planovi se prave, mijenjaju i potpuno odbacuju u toku. Ja »pokrivam« dosta veliko područje, a po potrebi i izvan njega, a to znači i puno putovanja. Od kojih su neka vrlo iznenadna – svi tsunamiji, poplave i ostale, uglavnom nemile, stvari koje se ne mogu predvidjeti i isplanirati. Ali, što se može isplanirati jeste da plana nema i da moram biti u svakom trenutku spreman na svaki zadatak. U protivnom, gubim dragocjeno vrijeme i može mi se desiti da promašim važnu vijest. To u praksi znači – zapakirane torbe s opremom, ali i spremnost da se svi privatni planovi podrede onim poslovnim. Nema radnog vremena niti onoga izvan njega – ovaj se posao živi, a ne radi. I to mu je najveća prednost ali i mana – uzima cijelog čovjeka, njegovo vrijeme i snagu.
Vidite li, prateći sve te događaje, neke promjene u društvu, globalnoj svijesti, potražnji novinskog tržišta, pa i u samom novinarstvu?
Ovo je vrlo široko postavljeno pitanje i trebalo bi mi jako puno vremena da na njega odgovorim. Promjene su, i u društvu i u novinarstvu, neminovne i jedina pogubnija stvar od neprepoznavanja tih promjena bi bilo njihovo ignoriranje. Tržište se mijenja, društvo se mijenja, tehnologija nam nameće promjene i to sve utiče na novinarstvo. Svjedoci smo poplave informacija koje nas »napadaju« sa svih strana – danas su, s punim pravom, svi novinari. I uvijek su bili – sva govorkanja i vijesti koje su se nekada vrzmale po komšiluku sada imaju načina da se plasiraju dalje. Socijalne mreže, mobilni telefoni s kamerama, internet. I to je dobro ako se s njim pažljivo barata. Ono što postaje sve bitnije je autoritet i težina onoga koji donosi ili plasira vijest. Upravo njemu se obraćajući pojedinac može iz mora informacija izvući onu kojoj će vjerovati. I tu se vraćamo na težinu i značaj nagrada u novinarstvu, pogotovo onih bitnijih – one su, kako priznanje za rad, tako i faktor koji onoga koji ih je zaslužio izdvaja iz mase sličnih.