Neradno nije u cijeloj Bosni i Hercegovini, preciznije u Republici Srpskoj, iako je ista dio BiH, a ne, recimo, Mozambika. No, o radnom duhu na ovim prostorima malo docnije.
Nego, kad smo kod današnjeg dana, prije tačno 513 godina, ako je vjerovati knjigama, Vasko da Gama je bio prvi Evropljanin koji se iskrcao na obale sadašnje afričke države Mozambik na svome putu ka Indiji. Logično, pobo je zastavu Portugala i bezmalo pola milenijuma Portugalci su crpili ljudska, rudna, poljoprivredna i ostala dobra iz ove istočnoafričke države.
A prije samo 139 godina, u planinskom području Jeloustouna u SAD, osnovan je prvi nacionalni park u svijetu. To vam je ono gdje gejzir periodično šiba vruću vodu i gdje medvjed Jogi živi od krađe turističkih poguziluka.
Prije 20 godina, na referendumu, 64% ljudi (kažem ljudi, a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, ostalih, građana i seljaka), dakle ljudi, izglasali su samostalnost i otcjepljenje Bosne i Hercegovine od već poluraspadnute Jugoslavije.
Referendum su nadgledali posmatrači OSCE-a i tadašnje Evropske zajednice. Na terenu je bilo 2,500 posmatrača koji su dali izuzetno visoku ocjenu o kvalitetu provedenog referenduma.
A onda su na scenu stupili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pogazili ljude, prvo u sebi, pa onda oko sebe, i priuštili nam užasni rat i nesrećni mir u kome habitiramo i dan danas.
Da se razumijemo, stariji je Mozambik od Vaska de Game, Jelouston od Jogija, pa opet, ljudska populacija uzima određen akt, čin, djelovanje, kao inicijalnu kapislu za slavljenički događaj.
Starija je Bosna i Hercegovina i od tog 1. marta 1992. godine, pa je opet red ( za neke ) da se uzme neka referentna tačka za obilježavanje.
Mnogi će reći, zašto baš 1. mart? Oni koji se osjećaju kao Srbi, pa tek onda kao ljudi, prvi će se usprotiviti današnjem prazniku. Tada je, zaboga, ubijen srpski svat, reći će, zaboravljajući pritom Karadžićevo obećanje sa skupštinske govornice o istrebljenju Bošnjaka, te kasnije mnogobrojne zločine te presuđeni genocid. Oni koji se osjećaju prvo Hrvatima, pa onda ljudima, složiće se sa Srbima, jer to, kako vele, nalaže istorijski momenat, pod radnim nazivom ,,Dodik i Čović, to su para dva“. Pravim Bošnjacima je svejedno, ali će ga proslaviti Srbima i Hrvatima u inat.
A, šta je sa ljudima? Pita li iko njih? Slave li oni šta? Da li im je do slavlja? E, tu stvari nešto drugačije stoje.
Ljudi (a ne Srbi, Hrvati i Bošnjaci), su ostali osakaćeni, uneređeni, obezvrijeđeni i duhovno i fizički devastirani u borbama Srba, Hrvata i Bošnjaka oko datuma, događaja, istina, laži, crkava, džamija…
Ljudi u Bosni i Hercegovini dvojako doživljavaju svoj Dan nezavisnosti. Oni u Federaciji ne rade danas jer nemaju posla, pa sve i da je radni dan ne bi se imalo zarad čega i gdje ići na arbajt.
U Srpskoj, vlast je izdala strogu direktivu da Srbi radi, što u realnosti znači da dolaze i u državne institucije, koje ionako ništa ne rade i kad rade, pa ni to ne mijenja na stvari.
Rekapitulacije radi, ljudi ništa ne rade jer nema posla, samo to neki zovu praznikom, a neki običnim radnim danom.
U isto vrijeme, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, takođe ne rade, samo za taj nerad dobijaju pare od običnih ljudi i svađaju se oko praznika, crkava, džamija i tako već bezmalo dvadeset godina.
Što se tiče ,,Nezavisnosti“ kao takve, običan čovjek je zavistan o svojoj mizeriji od plate, penzije, pozajmice, kredita, lokalnog tajkuna, političkog zadriglog moćnika…To su oni srećniji, koji imaju svoga robovlasnika da ih tlači. Iza njih stoji uboga armija nevoljnika u potrazi za svojim robovlasnikom, koji će ih nahraniti. Dakle, o ljudima pričam. Ne o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima.
U ovoj nedođiji ,,ići na posao“ i ,,raditi“ ne znači ama baš ništa, zato Vam “sretno”. Mislim na ljude.
A Bošnjaci, Hrvati i Srbi bi se zaprepastili koliko je ljudi u Bosni i Hercegovini.