Citirana je već na ovom mjestu ona lapidarna i brutalno istinita
dijagnoza Borisa Budena: “Deset godina ratovanja nikome nije donijelo
ništa, osim gubitaka. Ni jednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza
sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke
mase gubitnika”. Bilo bi ovdje ipak mjesta za fusnotu. Srđan Aleksić je
heroj. Koliko god pojedinim simplifikatorima bile drage analogije između
Miloševićeve Srbije i Trećeg Reicha, one nisu ispravne i precizne. To,
međutim, ne znači da upravo baština Srđana Aleksića nije ključna i
najvažnija baština na kojoj današnja Srbija (i ne samo Srbija) treba
temeljiti svoju budućnost, na način na koji je Njemačka, u jednom
trenutku, odlučila da svoju budućnost temelji na baštini Sophie Scholl.
Ako čuvenu Habermasovu tezu o “izboru tradicije” parafraziramo i
primijenimo isključivo na epohu Drugog svjetskog rata, možemo kazati da
njemačkoj tradiciji pripadaju i Adolf Hitler i Sophie Scholl, a da je
Njemačka u jednom trenutku za svoju tradiciju izabrala ono što
simbolizira Sophie Scholl. Djevojka koja je bila članica tajnog
protunacističkog nenasilnog pokreta otpora Bijela ruža (Die Weisse
Rose), pogubljena je nepuna tri mjeseca prije svog dvadeset i drugog
rođendana (bio je 22. februar 1943. godine). Sophie, njen brat Hans i
nekoliko njihovih drugova iz udruženja Bijela ruža dijelili su letke
kojima pozivaju Nijemce na pasivni otpor nacistima. Nakon što su
uhapšeni, njoj je ponuđen izbor koji njen brat nije imao: ako se javno
pokaje, nacisti je neće pogubiti. Sophie Scholl je odbila da se javno
pokaje i ubili su je. U vrijeme kad su zločini činjeni ili sa masovnim
odobravanjem ili sa, u najmanju ruku, prešutnim konsenzusom, Sophie
Scholl je pokazala da izbor ipak postoji. Ona je platila cijenu za svoj
izbor, cijenu koju milioni strašljivaca i oportunista nikad ne bi bili
spremni platiti, ali upravo zahvaljujući njenom izboru, potomci
strašljivaca i oportunista, kao i potomci zločinaca uostalom, mogli su
utemeljiti Njemačku u svemu različitu od one Hitlerove.
Srpskoj tradiciji posljednje decenije dvadesetog vijeka pripadaju i
Ratko Mladić i Srđan Aleksić. Odlikovavši Srđana Aleksića istovremeno sa
Akcionim timom za lociranje i hapšenje haških bjegunaca, Boris Tadić je
pokazao koju tradiciju Srbija treba da bira. Ipak, vijest o ordenu za
Srđana Aleksića nije svugdje dočekana sa odobravanjem. Za neke, poput
pojedinih sarajevskih portaldžijskih umnika i moralnih vertikala, orden
je stigao prekasno, za neke pak, poput Žarka Koraća – prerano (“Medalja
Srđanu Aleksiću je trebalo da se dodeli onda kada Srbija većinski bude
smatrala da on zaista jeste heroj. Nisam sasvim siguran da većinska
Srbija danas misli da je to bio herojski čin” – izjavio je Korać za
Radio Slobodna Evropa). Upravo je u svjetlu takvih kritika značajno
istaknuti kako su istovremeno odlikovani Srđan Aleksić i Akcioni tim za
lociranje i hapšenje haških bjegunaca (prije svih, naravno, Radovana
Karadžića i Ratka Mladića). Sa Mladićem na slobodi, Tadić ne bi imao
moralno pravo odlikovati Srđana Aleksića. Taj čin ima smisla tek sad, na
prvi Dan državnosti Srbije nakon Mladićevog hapšenja.
Ime Sophie Scholl nije ni u Njemačkoj bilo opštepoznato sve do
sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bilo je, dakle, prošlo već trideset
godina od njene smrti. U ostatku svijeta, ono nije postalo opštepoznato
ni do danas, makar je film iz 2005. godine to donekle promijenio. Ipak,
Clive James dobro primjećuje da je Sophie Scholl mnogo manje poznata od
Anne Frank, a da bi svijet bio mnogo bolje mjesto da su odmah nakon
Drugog svjetskog rata lik i djelo Sophie Scholl postali primjer i uzor
za pamćenje na cijeloj planeti. Ako postoji zalog ikakve normalne
budućnosti na krvavim ostacima Jugoslavije, on je u baštini Srđana
Aleksića, u tome da ona bude i ostane primjer i uzor. Sophie Scholl je
smaknuta u zimu 1943. godine, Srđan Aleksić je ubijen u zimu 1993, tačno
pedeset godina kasnije. Danas je u Njemačkoj mnogo škola te još više
ulica i trgova koji nose ime Sophie Scholl. U Novom Sadu, Pančevu i
Sarajevu, ulice i prolazi nose ime Srđana Aleksića, kao i kompleks
sportskih terena u njegovom rodnom Trebinju te jedna
bosanskohercegovačka novinarska nagrada. Priča o Srđanu Aleksiću bila je
i nadahnuće za film Srđana Golubovića “Krugovi”. Devetnaest godina je
prošlo od herojskog čina Srđana Aleksića i od njegove smrti. Nemoguće je
proreći kakva budućnost stoji pred širim zavičajem Srđana Aleksića, ali
u jednu stvar nema sumnje: mjera poštovanja i dostojno čuvane uspomene
na Srđana Aleksića, mjera je civilizacijskog nivoa i kvaliteta te
budućnosti.
Tekst preuzet iz Oslobođenja