Posljednjih godina u Banjaluku dolazi sve veći broj stranaca,
tražeći u njoj ono što ne mogu naći u zemlji iz koje dolaze. Neki od
njih su se u ovom gradu nastanili i već godinama žive u gradu na Vrbasu,
otkrivajući nepisana pravila po kojima ovaj grad funkcioniše. Sreli smo
neke od tih ljudi i pitali smo ih o tome kako su došli u ovaj grad,
kakva su im iskustva i po čemu smatraju da je Banjaluka posebna te su se
odlučili nastaniti baš u njoj. Kad je riječ o onome što je najposebnije
u ovom gradu, sagovornici BUKE ističu da su to upavo ljudi, odnosno
Banjalučani koji su spremni na druženje i otvoreni za prijateljstvo sa
ljudima koji su iz dalekih zemalja došli u ovaj grad.
Upoznajte Njemicu Juliane Rahn, Engleza Johna Teasdale Smitha,
Španca Nestora Ruiza Francuskinju Berengere Dambrine i pročitajte o
njihovim iskustvima u Banjaluci.
Njemica Juliane Rahn u Banjaluku je došla jer je
dobila stipendiju od Robert Bosch Foundation i u Gradskom pozorištu
Jazavac u Banjaluci radi kao kulturni menadžer. Kako je studirala
dramaturgiju, bila je jako zainteresovana za rad u ovoj instituciji.
Nije htjela raditi u Njemačkoj, jer je više zainteresovana za
interkulturalnu saradnju, pa kad je vidjela aplikaciju za Jazavac, „to
je bilo to“. U Banjaluku je došla u avgustu prošle godine.
Juliane Rahn nam je rekla da je i ranije bila u Bosni i Hercegovini,
u Sarajevu, i da je poslije te posjete bila zainteresovana da vidi kako
ovdje ljudi rade u oblasti kulture, pa je zbog toga došla u Banjaluku, a ovo je njeno iskustvo…
„Ovo je regija koju baš ne poznajem i zbog toga sam aplicirala za
dolazak ovdje, jer to mi je bila šansa da otkrijem nešto novo. Moram da
priznam da je slika koju sam imala o Bosni i Hercegovi bila ona koju sam
imala o Sarajevu i kad sam došla u Banjaluku, bilo je mnogo drugačije,
jer ovdje se više osjeti uticaj Srbije i to je otprilike bila moja prva
impresija o ovom gradu. Iako u Jazavcu imam jako dobar tim, brzo sam
uvidjela da je u Banjaluci teško sarađivati sa mnogim ljudima. To mi je
bio problem, jer u njemačkim pozorištima nisam htjela raditi zbog takve
hijerarhije, a kad sam došla ovdje upoznala sam još jaču hijerarhiju,
jer u radu svakodnevno nailazite na mnoge prepreke i morate paziti ko je
u kakvim odnosima sa nekim drugim, što je iritirajuće“, rekla je Rahn
za BUKU.
Ljudi bi trebali biti otvoreniji
Objasnila je da ju je takav odnos među ljudima u Banjaluci
razočarao, jer je na početku idealizovala svoj rad ovdje i bila je
ushićena zbog timskog rada.
„Na početku mi je bilo jako teško upravo zbog te predstave koju sam
imala o gradu, ali poslije izvjesnog vremena upoznala sam jako
interesantne ljude i život ovdje mi je bio mnogo lakši i mogu reći da
zaista nije bitno gdje ste ukoliko upoznajete zanimljive ljude. Prije
dolaska u ovaj grad, o Banjaluci sam mislila kao o velikom gradu i da ću
se u njemu zbog velikog broja stanovnika lako snaći, bar je tako u
gradovima u Njemačkoj koji su slične veličine kao Banjaluka, ali ipak
nije bilo tako. Brzo sam uvidjela da je u Banjaluci život organizovan
kao u malom gradiću, iako je grad kao grad mnogo veći. U njoj ljudi nisu
spremni na eksperimentisanje, grad je jako centralizovan, ljudi su
uljuljkani u svoje svakodnevnice i mladi se sa prijateljima sastaju samo
na kafama. Naravno, i ja sve to radim, ali za veći grad, ljudi bi
trebali biti otvoreniji“, istakla je Rahn.
Rekla nam je da se jako brzo sprijateljila sa ljudima sa kojima
dijeli slične ideje o radu, jer takvih ljudi u Banjaluci nema mnogo i ti
ljudi su više zainteresovani za upoznavanje. Rahn je odlučila da će u
Banjaluci ostati do isteka stipendije, a to je do avgusta ove godine.
Iako ima priliku da produži boravak na još jednu godinu, ipak je
odlučila da se vrati u Njemačku, ali se nada da će i dalje raditi sa
umjetnicima sa ovih prostora i da će se na taj način ostvariti uspješna
saradnja. Šta je doprinijelo takvoj odluci?
„Dosta toga sam upoznala u Banjaluci, naravno ne sve, to je
nemoguće, ali bojim se kad bih ostala ovdje i dvije ili tri godine da se
ništa ne bi promijenilo i to je jedan od razloga zašto sam odlučila da u
ovom gradu ostanem još godinu dana. Na neki način, možda odlazim kad mi
je najbolje, ali ono što bih rekla da je prevagnulo u odluci da ne
ostanem duže jeste politička situacija u zemlji u kojoj je prisutan
nacionalizam“, objasnila je ona.
Englez John Teasdale Smith u Banjaluku je došao
prije otprilike godinu dana da bi u ovom gradu proveo što više vremena, a
razlog je, kako nam kaže, njegova djevojka Tijana.
„Ovdje mi se sviđaju ljudi i kultura, a naročito bih izdvojio ljetno
vrijeme uz Vrbas, a iskreno da vam kažem, nema mnogo stvari koje mi se
ne sviđaju. Kad bih izdvajao, rekao bih da mi nedostaje internacionalna
hrana i punk i rock scena. Većina ljudi ovdje je veoma prijateljski
raspoložena prema meni, uzimajući u obzir da sam Englez“, rekao je John
za BUKU.
Dodao je ono što većina ljudi koji dođu u Banjaluku primijeti, a to je da su djevojke iz Banjaluke jako lijepe.
Španac Nestor Ruiz zbog poslovnih i privatnih razloga već tri godine živi u Banjaluci, a dvije godine ranije povremeno je dolazio u ovaj grad.
„Moja tadašnja djevojka je živjela u Banjaluci, pa sam došao zbog
nje, a uz to dobio sam volonterski posao u ‘Centru za zaštitu životne
sredine’, a kasnije sam se uključio i u rad udruženja građana ‘Zdravo da
ste’, gdje sam vodio kurseve španskog jezika i bio u organizaciji
kulturnih događanja.
Nestor je rekao da je Banjaluka jedno lijepo mjesto za život, da
grad ima dobru lokaciju i veličinu. Pored toga, ima divnu prirodu i brda
oko grada, klima je jako ugodna, a ljudi su opušteni i veseli, samo tim
ljudima nedostaje građanska svjesnost i uključenost.
„Ovdje se ljudi često žale da nema dovoljno kulturnih događaja, a
kad se nešto organizuje, na ta dešavanja dođe jako mali broj ljudi, koji
i kad dođu ne žele da učestvuju, a uvijek su svi spremni za
nekonstruktivnu kritiku. Banjaluka ima prednosti i mane kao bilo koji
drugi srednji grad, sve je blizu, tempo je opušten, život je jeftiniji,
ali, naravno, ovdje nedostaje mnogo toga. Prije svega mislim na kulturu,
administraciju, zdravstvo, pa se zbog toga često mora putovati u veće
gradove iz okruženja. No, specifičnost Banjaluke je što je blizu većih
gradova poput Beograda, Zagreba, Sarajeva, ali i blizu mora“, rekao je
Nestor za BUKU.
Kad je riječ o prednostima Banjaluke, Ruiz je rekao da je grad
stvarno dobar za korištenje bicikla kao prevoznog sredstva i ukoliko bi
se na ovom segmentu još radilo, Banjaluka bi mogla postati pravi raj za
bicikliste i tako pružiti primjer jednog održivog grada. Kad smo ga pitali šta misli o ekonomskoj situaciji,
Nestor je rekao da je upoznat sa činjenicom da Banjalučani teško mogu
naći posao, a da se odgovor na takvu situaciju možda može naći u
samoinicijativi i samozaposlenju.
Pitali smo Nestora da li mu je bilo teško naći smještaj o ovom gradu,
na šta nam je on odgovorio da jeste, pogotovo zbog toga što je stranac i
da je, kao i u svakom segmentu života ovdje, potrebno imati neko lično
poznanstvo ili “vezu“ da bi se našao stan.
On tvrdi da ekonomski život u ovom gradu, ukoliko ga sagledamo u
potpunosti, i nije toliko loš, koliko se misli, i da je on na neki način
bolji nego u drugim bh. gradovima, a kad je u pitanju socijalni život u
ovom gradu, situacija je dobra, jer su Banjalučani društveni, veseli i
otvoreni do nekih granica.
Banjaluci nedostaje različitost
„Ipak, u ovom gradu nedostaje različitost, nedostaju mjesta koja
nisu prosječna, jer je ljudima koji su malo drugačiji teško naći
zanimljive aktivnosti. Ljudi su, kao što sam rekao, otvoreni i veseli,
pa se u Banjaluci može naći dosta poznanika, ali jednom strancu teško je
naći prijatelje, jer ljudi ne pokazuju želju da sklapaju nova
prijateljstva“, ispričao nam je Nestor.
Na kraju nam je rekao da bi volio da se preseli u neki veći grad u
regionu gdje ima više kulturnih dešavanja. Priznaje da sanja o povratku u
Španiju, ali će zbog posla vjerovatno morati još malo ostati u
Banjaluci.
Kao posljednju sagovornicu BUKE u ovom tekstu upoznajte Francuskinju Berengere Dambrine
koja je u Banjaluci najduže, jer u ovaj grad je došla 2003. godine.
Prije toga provela je devet mjeseci u Beogradu kao lektorka na
Filološkom fakultetu, gdje je radila u okviru prakse u Francuskom
kulturnom centru u Beogradu. Kad je završila praksu, odlučila je da
potraži posao u regiji, jer je željela da ostane na Balkanu. Igrom
slučajnosti, Francuski kulturni centar u Banjaluci tražio je novog
koordinatora, pa je aplicirala za ovo mjesto. Dobila je posao, došla u
Banjaluku i ostala do danas. Berengere Dambrine nam je pričala o svojim
ličnim iskustvima u Banjaluci, napominjući da je to njeno lično
mišljenje i da ne predstavlja stav institucije u kojoj radi.
„Kad sam dobila posao rekli su mi ‘ah, ah, onda si još uvijek kod
nas’ i to mi je bilo zbunjujuće, jer Banjaluka je grad u Bosni i
Hercegovini, a ja do tada nisam ni čula da postoji Republika Srpska, a
još više me je začudilo da moji studenti ne znaju da je Banjaluka grad u
Bosni i Hercegovini, a ne u Srbiji. Naravno, tek sam kasnije shvatila
da je ona rečenica na početku bila šaljiva. Iako je to bila šala, to
donekle pokazuje nefunkcionalnost države“, rekla je za BUKU Berengere.
Kad je riječ o Banjaluci, građani ovog grada kao njegovu posebnost
ističu zelenilo, gradske parkove, Gospodsku ulicu, tvrđavu Kastel, pa smo pitali Berengere po čemu je njoj grad na Vrbasu poseban.
Berengere kaže da u Banjaluci ima dobrih ljudi koji čine grad dobrim
mjestom za život i upravo zahvaljući njima, mogla bi reći da joj je
Banjaluka posebna. Kad je riječ o prednostima i manama života u Banjaluci, Berengere kaže da joj se čini da su one ambivalentne, jer nešto što je prednost može da bude i mana, i obrnuto.
„Opuštenost ljudi ovdje može da se smatra kao prednost, jer oni nisu
napeti, uživaju u svakom trenutku, nemaju previše stresa, sve ide
svojim ritmom bez forsiranja, ljudi provode više vremena sa porodicom i
sa prijateljima nego na Zapadu, a opet sa druge strane kao mane bi se
moglo navesti da su lijeni, pasivni, sve dozvoljavaju kao ovce, samo
šute, samo gledaju kako život prolazi i ne rade ništa aktivno. Voljela
bih da ljudi ovdje, a posebno mladi ljudi, pokazuju više interesa i budu
aktivniji što se tiče kulturnog života, ali i ne samo te oblasti, već
treba da se civilno društvo probudi i na taj način poboljšaju svoj
svakodnevni život“, istakla je Berengere.
Mnogim ljudima, posebno onim mlađim u Banjaluci i uopšte u BiH, jako
je teško naći posao, a malo je onih koji se mogu odvojiti od roditelja i
započeti samostalni život. S druge strane, kaže Berengere, zajedničkim
životom sa roditeljima na neki način se održava porodična solidarnost, a
«takav način života u mojoj zemlji je rijetkost».
Zanimalo nas je i njeno mišljenje o ekonomskoj situaciji u zemlji u kojoj živi već skoro deset godina.
„Kad je riječ o ekonomskoj situaciji, ona nije baš najbolja, a
žalost ovih vremena je da se skoro svaki dan otvori nova kladionica,
kojih sad ima na svakom ćošku. Ljudi tako sanjaju o brzom bogaćenju bez
rada i truda. Ne razumijem zašto država to dozvoljava, jer tako prodaju
ljudima san, bacajući im pijesak u oči. To je po meni vidljiv znak da je
ekonomija države bolesna. Ovdje zaista ima mnogo potencijala i bilo bi
moguće stvoriti atmosferu u kojoj bi bilo zapošljavanja i gdje bi svi
bili zadovoljni, samo je potrebno da se radi na tome“, rekla je
Berengere.
Kaže da joj nije bilo teško uklopiti se u sredinu, da je stekla
drage prijatelje, ali joj je još uvijek interesantno kako ljudi ovdje
reaguju na neke njene postupke. Pitali smo ju o čemu je riječ…
„U svakom slučaju, nezavisna sam osoba i dobro mi je i kad imam mali
krug prijatelja. Shvatila sam da je ovdje običaj da se izlazi sa
društvom i da ljudi, na primjer u kino ili pozorište, neće da idu sami,
što je meni totalno svejedno. Navikla sam da idem gdje želim i kako
želim, da sjedim sama u kafiću čitajući knjigu i veoma mi je prijatno.
Međutim, drugi ljudi me gledaju kao da sam luda ili misle da sam tužna i
usamljena, što nisam. Samo ponekad volim biti sama, a u Francuskoj je
sasvim normalno sam izaći“, objasnila je.
Kao negativnu stranu grada Berengere navodi rušenje jedne
od najstarijih i najljepših džamija u Bosni i Hercegovini koja se sad
uspješno renovira i Berengere jedva čeka da vidi kako će ona izgledati
kad se završi rekonstrukcija.
„U Banjaluci kao u svakom velikom gradu ima dosta grafita na
zidovima, ali ono što banjalučke grafite odvaja od atinskih ili
beogradskih, jeste to što oni nisu umjetnički već nacionalistički.
Omladina u ovom gradu više voli da popije kafu ili pivo nego da
učestvuje u bilo kojim drugim aktivnostima, a u gradu se ne čuva
arhitektonsko naslijeđe kao što su stare banjalučke kuće sa dvorištima,
već se odlučuje na građenje staklenih, betonskih zgrada koje nemaju
nikakav šarm“, dodaje ona.
Za kraj smo ju pitali da li će i dalje ostati da živi u Banjaluci,
na što nam je odgovorila da joj je ovdje još uvijek dobro, da ima
zanimljiv posao, društvo koje joj odgovara, a interesantne aktivnosti
uvijek može naći, pa joj nije dosadno. Iako nije mislila da će tako dugo
ostati u Banjaluci, ipak za sad sa svojim momkom ostaje ovdje, jer
život u Banjaluci je njen mali „lični izazov“.