Pepeljuga mora urediti cijelu kuću da bi otišla na kraljevski bal, ima
pola sata i očajna brizne u plač, kad se odnekud pojavi Mister Muscolo,
učas uredi cijelu kuću da sve blista, oduševljena Pepeljuga padne mu u
zagrljaj, ode s njim u suton, postane gospođa Pepeljuga Muscolo i živi
tako sretno do kraja života, gotovo, the end, fine, vege, adio.
– Ajmo, gotova je priča, sad u krevet – kažete onda vi nježno.
– Još samo ona o Ejste Štajejmejkiše banki – molećivo će na to vaše
čedo, a vidite da jedva na oči gleda i da će zaspati u pola reklame.
Bajka o bankama
I ja najviše volim banke o bajkama. Pardon, bajke o bankama. Kratke,
tople priče o svijetu u kojemu je čovjek čovjeku čovjek. Poput one
divne, svi je znate, u kojoj je čovjek, slomljen u vihoru tranzicije,
recesije i svih onih strašnih riječi iz Dnevnika, upravo u željezari
dobio otkaz.
Žena mu je još prošli mjesec pobjegla s vodoinstalaterom iz reklame za
Calgon, kćer mu već dvije godine visi na VIP-ovom paketu besplatnog
telefoniranja unutar mreže, sin s prijateljima na zidiću još od Božića
2009. pretvara čepove Ožujskog u nove gajbe, a on bez prebijene kune u
džepu drži u rukama račun za Teleshopovu izvanrednu ponudu Dormeo
jastuka za miran san. Ali to nije sve: poplava mu je odnijela i
kamp-prikolicu u kojoj živi, i kućicu za psa, i psa, i našem junaku se
upalilo crveno svjetlo. Mislim, baš pravo crveno svjetlo, na semaforu. I
shvaća da je stigao do kraja.
Izlazi onda iz automobila i načas, dok je još crveno na semaforu, ide se
pozdraviti s najboljim prijateljem, koji radi tu na uglu. Najbolji mu
je prijatelj, jasno, njegov osobni bankar u kvartovskoj poslovnici
Prigrebačke Erstefajzen Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše banke, anđeo
čuvar u besprijekornoj bijeloj košulji koji za njega uvijek ima vremena,
riječ utjehe, poruku nade, nevjerojatno povoljni express stambeni
kredit i EasyHomeBusiness plus karticu, čarobnu malu plastificiranu
ulaznicu za novi život.
Dobro se dobrim vraća
Prije samo deset sekundi naš je junak bio pred crvenim svjetlom na
semaforu s pištoljem u ustima, a sad spokojno spava u novoj kući u
podsljemenskoj zoni – žena se vratila i upravo mu nosi doručak s
kroasanima, sokom od cijeđene naranče i ponudom za posao regionalnog
menadžera Applea, kćerka je završila prirodoslovni fakultet i volontira u
UN-ovom programu za spašavanje dupina, za kuhinjskim stolom sin uz
pomoć očevog najboljeg prijatelja iz Prigrebačke Erstefajzen
Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše banke priprema državnu maturu, a
preslatko štene labradora budi ga ližući mu lice: ne, to nije san, to je
EasyHomeBusiness Plus kartica, vaša ulaznica za novi život.
Dobro se dobrim vraća, tu stvar nikakva tranzicija, recesija ni svjetska
kriza ne mogu promijeniti, i ima neke kozmičke pravde da u ovom
strašnom času, kad Hrvatska nezaustavljivo klizi u stečaj, gospodarstvo
kolabira, a tvrtke propadaju, u cijeloj državi jedino banke bilježe
pluseve na bilancama.
Nekidan objavljeni podaci iz obračuna Hrvatske narodne banke pokazuju
tako da je ukupna dobit hrvatskih banaka prije oporezivanja iznosila
fantastične četiri milijarde sedamsto dvadeset tri milijuna stotinu i
pedeset hiljada kuna. Napominjem, prije oporezivanja: da, država će
imati srca na kraju još i uzeti milijun-dva poreza od vaših najboljih
prijatelja. Sad se javila. A gdje je država bila kad ste maločas u
automobilu držali pištolj u ustima?
Četiri milijarde, ponovit ću, i sedam stotina dvadeset tri milijuna kuna
zaradile su hrvatske banke, više je to od cjelokupne uštede u državnom
proračunu kojom nova vlast planira spasiti bankrotiranu državu: četiri
zarez sedam milijardi kuna zaradile su hrvatske banke dok su građani
pišali krv i srali o Europskoj uniji i Željku Kerumu, Jadranki Kosor i
Zoranu Milanoviću, ustašama i partizanima, Srbima i braniteljima,
Severini i autorskim pravima na internetu. I dok su oni na raskršćima
godinu dana čekali zeleno svjetlo i nervozno trubili psujući i semafor i
državu i Boga i Ameriku i Kinu i snijeg i novinare i Angelinu Jolie,
njihovi su tihi, vrijedni prijatelji iz banke na uglu marljivo slagali
kunu po kunu.
Izbrojali ih na kraju četiri milijarde sedamsto dvadeset tri milijuna stotinu i pedeset hiljada. Deset posto više nego lani.
Toga, jasno, nema u reklamama. U divnim, toplim pričama o svijetu u
kojemu je čovjek čovjeku čovjek, kao u svakoj bajci, nikad se ne kaže
što je bilo poslije. Nikad tako ne saznamo da je Mister Muscolo sa
svojim opsesivno-kompulzivnim poremećajem na kraju premlatio neurednu
Pepeljugu i izbacio je iz dvorca, pa završio sa ženom onog luzera iz
reklame za Prigrebačku Erstefajzen Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše
banku.
Nikad, naime, niste vidjeli ni što je na kraju bilo s tim tipom sa dvoje
krasne djece, kućom, labradorom i EasyHomeBusiness plus karticom: eno
ga u automobilu pred semaforom i crvenim svjetlom na raskršću svog
života, žena mu je pobjegla sa Mister Muscolom, a banka odnijela i kuću i
kućicu za psa i psa, prodala mu djecu u bijelo roblje, pa unajmila
plaćenog ubojicu koji ga upravo traži po gradu s pištoljem s
prigušivačem. Ni najbolji prijatelj mu se više ne javlja na mobitel.
Banke, shvatili ste, žive u paralelnom svijetu, i mogao bih se kladiti,
iako nikad neću saznati, da i u tom svijetu postoje bajke – divne, tople
televizijske bajke za bankare, poput one divne u kojoj neka europska
banka, slomljena u vihoru krize, recesije i svih onih strašnih riječi iz
Dnevnika, dođe na rub propasti, godišnja bilnaca je u minusu, stopa
adekvatnosti kapitala ispod propisanog minimuma, a državna naftna
kompanija joj je pobjegla u neku kinesku banku, i u kojoj na kraju – sa
skratim priču – završi u raju za bankare, maloj, šarenoj arkadiji na
jugoistoku u kojoj ne oporezuju dividende.
Samo sjede u klimatiziranom uredu na raskršću i čekaju crveno svjetlo na semaforu.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije