Na festivalu književnosti u Lilehameru slušao sam Amosa Oza, jednog od najvažnijih izraelskih pisaca i njegovo predavanje o sopstvenoj književnosti obilježenoj životom u ratnim odnosima Izraela i Palestine. Nije odisao velikom nadom, bio je realan i precizan, ipak vjerovao je da je mir borba, da znači neodustajanje i učestvovanje.
Završio je svoje izlaganje riječima da mu je jasno kako su ogromne dimenzije sukoba, požara između Izreala i Palestine i da vidi da se ne može uraditi mnogo, ali iskreno vjerujem, dodao je, da ako svako od nas doprinese i pusti barem jednu kapljicu na taj požar, da će on biti manji, da će mir biti bliži. Posvetio sam sav svoj književni opus i rad tome, toj jednoj kapljici rekao je.
Amos Oz, nije doživio mir, naprotiv, svijet je danas nikad bliži nestanku, a svjetina nikad spremnija na saučesništvo u sopstvenom samouništenju.
Svijet danas ne samo da nema ideju kako ugasiti konflikt Izrael- Palestina, naprotiv, svijet nikad manje nije bio zainteresovan za mir, pa tako mir danas izgleda kao patetika i slabost jer cijeli svijet je kao na kakvoj utakmici zauzeo položaj na virtuelnim geopolitičikim tribinama i navija, za Izrael ili Palestinu, bez ikakve namjere da gase požar, naprotiv ljudi nikad nisu bili spremniji da Izrael i Palestinu zaspu kapljicama benzina, unaprijed oduševljeni smrću, jedinim mogućim zlokobnim rezultatom.
Od subote do danas, stotine palestinske i izraelske djece su pobijene, i ubija ih se i dok ovo pišem na najbrutalniji način, bez ikakvog obzira. Jednako sam zgrožen monstrouznim ubijanjem djece po izraelskim kibucima, kao i danas u ostacima ulica Gaze. Nema tog opravdanja, pravedništva, igre riječima koja to može da opravda. A pravda se. Hoćemo još i biće još, saopštavaju gospodari rata ispaljujući rakete na Izrael i Gazu.
Šta na kraju reći o svijetu spremnom da brani ubijenje djece bilo kakvim ciljem, a posebno ratnim, šta osim da bolji kraj od ovog nije ni zaslužio.
Opet, bez obzira na kraj koji je blizu, svijet i dalje može biti spašen, i to samo zbog onih rijetkih koji ne pristaju na život u kom nisu ni pokušali da plamen sukoba ugase sopstvenom kapljicom, sopstvenim pokušajem mira. I to baš sada, kada se to kao nikad nije činilo beznadežnim, kao u onim davnim danima kad je Branko Ćopić pisao Ziji Dizdareviću riječi koje i večeras oduzimaju dah … “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.”