Narod koji rado živi
farsu
Ako odmah u startu, zbog nevjerovanja u
praznovjerja, odbacimo uvrženu pesimističku tezu po kojoj je čitav život farsa i usresredimo se samo na blisku prošlost,
htjeli mi to ili ne, ipak ćemo morati zaključiti da bosansko-hercegovačka stvarnost
jeste farsa. Farsa je sve ono od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pa
do današnjih dana. Prije toga bosansko-hercegovački narod živio je tragediju i
horor, te je to, svakako, ne samo žanrovski, nego i civilizacijski pomak. Međutim,
zašto je Dayton,
faktički, mrtvo slovo na papiru, i u bukvalnom i u prenesenom značenju, te kao
takav plodno tlo za farsu i druge komične (pod)žanrove, to nije tema ove
rasprave. Mi se ovdje ne želimo ni zapitati zašto jedan narod koji živi farsu,
tu farsu i prihvata. Iako bi puno logičnije bilo da je ne prihvata i da se sam
izbori za nešto normalnije i ljudskije. Polazimo od toga da je, u krajnjoj
liniji, bolje živjeti farsu nego tragediju i horor. No, ono što se ovdje svakako
želimo zapitati jeste zašto bosansko-hercegovački narod, sam, rado, tako reći, sa
uživanjem, živi tu istu farsu? A da taj narod rado živi farsu, i to sa sado-mazohističkim
ushićenjem, pokazuje bezbroj primjera. Ovaj sa internacionalnom holivudskom
zvijezdom Angelinom Jolie i njenim filmom “U zemlji krvi i meda” samo je
najrecentniji u nizu.
Što
je više kleveta i laži Torabi nam je miliji i draži
Ne zaboravimo, prije nešto više od godinu dana u sarajevskoj Zetri stolovao je narodni
iscjeljitelj iz Maroka, Mekki Torabi. Nadriljekar i prevarant: kao malog
ugrizla ga je, navodno, jedna kobra koja je nakon toga uginula. Pred
kraj 2010. godine žario je i palio Bosnom, sve uz, što prećutno, što otvoreno,
aminovanje bosansko-hercegovačkih
privrednika, vjerskih lica i političara, čast izuzecima. I
dok su se nepregledne kolone sa hiljadama i hiljadama gladnih, žednih, sakatih, bolesnih, siromašnih, umornih i kakvih-sve-ne Bosanaca i Hercegovaca
klanjale zlatnom teletu sa čovječijim likom, marokanski vrač i njegovi tajkuni su iz dana u dan, iz
sedmice u sedmicu ponavljali seanse i punili kese. Torabija je čak zvanično primio i premijer Federacije Musatafa Mujezinović, te mu uručio poklon. Farsa je tako bila potpuna.
Scene jadnog i napaćenog bosansko-hercegovačkog naroda, koga prepipava i na daljinu liječi marokanski hohštapler, obišle su svijet. A, narod k’o narod – nesretnik se i za
slamku hvata – visoko podignutih ruku, sa flašama punim zem-zem vodice iz sarajevskog vodovoda, iščekuje čudo. Bilo je u tim kadrovima nešto od one iste jeze koju zatičemo na slikama iz Srebrenice ’95. godine,
kada Mladić prilazi onom ispaćenom narodu sabranom u holandskom kampu,
poručuje mu da mu se ništa neće desiti, a narod k’o narod: nada se čudu.
Interesantno je napomenuti da je prošle godine najavljena turneja marokanskog
iscjeljitelja po Bosni i Hercegovini otkazana. I to, čini se, tek onda kada je Rijaset islamske
zajednice BiH konačno zauzeo
jedinstven i konkretan stav u vezi sa tim fenomenom.
Godine su prošle pune muka
Farsa sa Agelinom Jolie imala je zaista neočekivane obrte, no, ako su
Srbi narod koji niko ne smije da bije, mi Bosanci smo nacija koju ništa ne smije iznenaditi. Već sa prvom posjetom našim krajevima i nagovještajima budućeg projekta, oko holivudske zvijezde i njenog ništa manje popularnog supruga, digla se neviđena medijska prašina. Problem je počeo sa prvim klapama filma kada je
odnekuda, najvjerovatnije sistemom “pokvarenih telefona”, procurila vijest da
se u filmu zarobljena Bošnjakinja
zaljubljuje u svog silovatelja Srbina. Informacija neprovjerena i, kako će se kasnije ispostaviti, sasvim netačna, jer niko od aktera koji će se odmah potom okrenuti protiv Angeline Jolie
i njenog filma, tada još nije
imao priliku pročitati
scenarij filma. Protiv snimanja filma svoj glas diže Udruženje “Žene –žrtve rata”, a Ministarstvo
kulture Federacije Bosne i Hercegovine, na čelu sa ministrom kulture Gavrilom Grahovcem, zabranjuje
snimanje filma na području entiteta.
Film koji govori o ratnim događajima
u Bosni i Hercegovini i koji je trebao da bude snimljen u Bosni i Hercegovini, snimljen
je tako u Mađarskoj. Nakon što je smontiran i prikazan na par mjesta –
uporedo (mada nehotično!) sa obilježavanjem dvadesete godišnjice postojanja Republike Srpske, događajem u bajalučkom Boriku, “oružarom” Božidarom Stanisavljevićem, tekstom Andrea Nikolaidisa povodom svega toga i skoro,
pa, međudržavnim skandalom na relaciji Bosna i
Hercegovina – Republika Srbija – Crna Gora – film je sada zasmetao srpskoj
strani. Čedo Jovanović je “dolio ulje na vatru” kada je lično potvrdio da je Republika Srpska nastala
na genocidu; Milorad Dodik je zapucao u Beograd da diskutuje sa njim, jer iz njegove
perspektive pravi Srbin ne bi smio da gaji simpatije prema takozvanoj Republici
Bosni i Hercegovini; u “Kuriru” je procurila vijest (znači: laž!) da je Angelina Jolie takođe izjavila da je Republika Srpska genocidna tvorevina; Angelina
je to kategorično demantovala
i p(r)ozvala slavnog srpskog režisera Emira Kusturicu da snimi film o srpskim žrtvama rata; ovaj je poručio da će da snimi film, ali o žrtvama američke
vojske u Iraku; kino-distributeri u Republici Srpskoj su odlučili da ne prikazuju Angelinin prvenac zbog,
navodno, malog interesa publike za taj film. I farsa je tako bila potpuna.
Svi smo mi Anđelina
14. februara 2012. godine film “U zemlji krvi i meda” imao je
veliku premijeru u sarajevskoj Zetri gdje ga je vidjelo oko pet hiljada
gledalaca. Na pitanje “Avazove” novinarke šta misli o filmu, neko od prisutnih je
izjavio da se “osjeća da je
narod pisao scenarij, a ne Anđelina”. Reis Mustafa Cerić, takođe prema pisanju “Avaza”, rekao je da je “Anđelinin film
najbolje što se desilo našoj zemlji poslije Dejtona”. Kao da je Dayton nešto dobro što se desilo našoj zemlji? I, šta ćemo, recimo, sa “Ničijom zemljom”? Sa
nepretencioznim, toplim i punim humora “slovenačkim
opusom” Branka Đurića? … I onda je reis bubnuo kako je “to
dokaz agresije i genocida na naš narod.” I farsa je bila potpuna.
Nikako da se naučimo osnovnim stvarima. Kako može jedno umjetničko djelo, jedan film, ne dokumentarni,
nego igrani film, dakle, fikcija, biti dokaz za agresiju i genocid? Zbilja smo
mi čudan narod, od
informacije koja je do nas procurila sistemom “pokvarenog telefona”, bez da smo
išta pročitali ili provjerili, mi od kulturnog događaja napravimo politički skandal. Vjerujemo
lijepoj literaturi i igranim filmovima kao da su oni istorijski fakti. Na tome
stvaramo nacionalne mitove i bildamo nacionalni ponos. Zbog toga smo razapeli nobelovca
Andrića, a Angelinu Jolie, holivudsku zvijezdu, proglasili
spasiteljkom nacije.
Angelina Jolie gleda
sve nas
Ko je pratio izjave Angeline Jolie vezane za ovo naše nesretno podneblje, a,
htjeli-ne htjeli, bombardirani smo njima, mogao je zapaziti da ona nigdje nije
zauzimala konkretan politički
stav ili birala stranu (u sukobu). Sve što je u tom smislu pripisivano holivudskoj zvijezdi, medijska
je laž. Sama je kazala da u
vrijeme dok je bijesnio rat, ona pojma nije imala šta se ovdje događalo. Dakle, što se tiče odnosa prema bosansko-hercegovačkom konfliktu, suštinska je razlika između, recimo, Suzan Sontag, Annie Leibovitz i Anđeline Jolie. Ne zaboravimo, prve dvije su
bile tu kad je grmilo. I ne samo to, za razliku od Jolie,
uvijek su imale neskriven, nedvosmislen i konkretan politički stav. Jolie jeste snimila film u kome srpski vojnici
ubijaju bošnjake i siluju bošnjakinje, ali je njena misija u regionu prevashodno
humanitarne prirode. (I na tome joj hvala!) Preko “Avazovih” stranica ona poručuje: “Nadam se da će ovaj film navesti ljude
da dolaze u Sarajevo,
da slušaju vašu muziku, da posjećuju vaše kafiće.” Njena fascinacija regionom
je kulturološko-turističke naravi: ljudi, zemlja, muzika, hrana. Ona
ne podilazi ni Bošnjacima, ni
Srbima, odnosno, ako već
podilazi, onda podilazi i Bošnjacima
i Srbima podjednako. Ne sumnjam da je tako i sa Hrvatima. Uostalom, to je ono što Jolie i sama, kao
iskusna humanitarna radnica, u svakoj prilici i na svakom mjestu podvlači i ističe. Zato baka Lena Babić i njena sesta Mara, kojima je Angelina Jolie u Rogatici dala
izgraditi novi dom, sa pravom čuvaju
glumičinu sliku kao da je
ikona najdražeg sveca.
Sreća pa je krov izdržao
Činjenica da je predsjednik
Obama primio Angelinu Jolie i glavnu glumicu njenog filma Zanu Marjanović, te
sa njima, između ostalog, ćaskao i o situaciji u Bosni, da bi odmah potom njih
dvije preko medija prenijele javnosti
poruku kako Amerika nije zaboravila Bosnu i kako se Obama brine za nju, uz sav
respekt prema režiserki, glumici i predsjedniku, govori, zapravo, sasvim suprotno.
Amerika se guši u sopstvenim problemima i da je Obaminom kabinetu istinski
stalo do Bosne i Hercegovine, oni bi ćaskali sa političkim zvaničnicima iz te
zemlje, a ne, s oproštenjem, sa glumcima. I dok je ministar prosvjete u
Sarajevskom kantonu Emir Suljagić podnosio ostavku na svoj položaj zbog prijetećeg
mudžahedinskog pisma sa metkom, zemlja grcala pod ledenom najezdom, ljudi
umirali od niskih temperatura, krovovi Skenderije i Grbavice se urušavali pod
težinom snijega, obespravljeni radnici živiničkog Konjuha pješice kretali da
traže svoja prava u Sarajevu, a političari iz Republike Srpske, zahtjevajući da
se ukine državni sud i tužilastvo, izvodili svoj, možda, najveći napad na
suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine od potpisivanja mira u Daytonu – naša
zemlja je bila u potpunoj euforiji od projekcije Angelininog filma. Što smo i
od toga uspjeli da napravimo politički problem, govori samo o tome da je situacija
u zemlji napetija nego ikad.do sada. Sreća naša pa je krov na Zetri izdržao. Da
kojim slučajem nije, farsa bi bila potpuna. Ima Angelina pravo, u zemlji krvi i
meda. Samo, nikako da nam neko kaže gdje je taj med?
Nensi Neno Mujčinović je rođen 13. novembra 1964. godine u Doboju.Do 1993. godine živio je Odžaku, a zatim u Holandiji. Na Univerzitetu u Amsterdamu diplomirao je Slavistiku-Odsjek srpski i hrvatski jezik i književnost.