Jedino pravo pitanje je što će ostati od svijeta nakon urušavanja, i koliko će stvari biti loše za ljude i neljude koji će doći kasnije.
Sljedeće istine trebale bi biti očite:
Da je stvarni, fizički svijet izvor naših vlastitih života, i života drugih. Oslabljeni planet je manje sposoban podržavati život, ljudski ili bilo koji drugi oblik života.
Da iz toga slijedi da je zdravlje stvarnog svijeta primarno, važnije od bilo kakvog društvenog ili ekonomskog sustava, zato što su svi društveni i ekonomski sustavi ovisni o živućem planetu.
Očito je da stavljati društveni sistem koji šteti kapacitetu planeta da podržava život ispred samoga života znači biti bez dodira s fizičkom stvarnošću.
Da je bilo koji način života temeljen na korištenju neobnovljivih izvora po definiciji neodrživ.
Da je bilo koji način života temeljen na hiper-eksploataciji obnovljivih resursa po definiciji neodrživ: ako se, na primjer, svake godine vraća manje lososa, jednog dana se neće vratiti nijedan. To znači da bi način života bio održiv, ne smije štetiti urođeničkim zajednicama: izvorne prerije, izvorne šume, izvorno ribarstvo, i tako dalje.
Da je stvarni svijet međuovisan, tako da šteta učinjena rijekama šteti onim ljudima i Trebalo bi biti očito da je zdravlje ljudskih i neljudskih zajednica važnije od profita korporacija neljudima čiji životi ovise o tim rijekama, šteti šumama i prerijama i močvarama koje okružuju te rijeke, šteti oceanima u koje se te rijeke ulijevaju. Šteta učinjena planinama šteti rijekama koje teku kroz njih. Šteta učinjena oceanima šteti svima direktno ili indirektno povezanima s njima.
Da se ne možemo prepirati s fizikom. Ako spaljujemo ugljična goriva, taj će ugljik otići u zrak, i ostaviti posljedice na stvarnom svijetu.
Da će proizvodnja i otpuštanje otrova u okoliš otrovati ljude i neljude.
Da nikome, bez obzira koliko bio bogat ili moćan, ne smije biti dopušteno da proizvodi otrove za koje nema protulijeka. Da nikome, bez obzira koliko bio bogat ili moćan, ne smije biti dopušteno da proizvodi nerede koji se ne mogu očistiti.
Da nikome, bez obzira koliko bio bogat ili moćan, ne smije biti dopušteno da uništava mjesta koja su ljudima i neljudima neophodna za preživljavanje.
Da nikome, bez obzira koliko bio bogat ili moćan, ne smije biti dopušteno da otjera ljudske kulture ili neljudske vrste u izumiranje.
Da stvarnost pobija sve sustave vjerovanja: što vjerujete nije ni približno toliko važno kao ono što je stvarno.
Da na ograničenom planetu ne možemo prakticirati ekonomiju baziranu na zahtjevu za rastom. Ako ništa, ne možemo podržavati takvu ekonomiju i očekivati da zadržimo planet ili imamo budućnost.
Da je postojeći način života neodrživ i da će se urušiti. Jedino pravo pitanje je što će ostati od svijeta nakon urušavanja, i koliko će loše stvari biti za ljude i neljude koji će doći kasnije. Trebalo bi biti očito da moramo učiniti sve što možemo kako bismo osigurali da što više stvarnog, fizičkog svijeta ostane netaknuto do urušavanja postojećeg sistema, te da bi ljudi i neljudi trebali biti što bolje pripremljeni za to urušavanje.
Da je zdravlje lokalnih ekonomija važnije od zdravlja globalne ekonomije.
Da globalnoj ekonomiji ne bi smjelo biti dopušteno da šteti lokalnim ekonomijama ili zemljinoj bazi.
Da korporacije nisu živa bića. One sasvim sigurno nisu ljudska bića.
Da korporacije ne postoje u nikojem stvarnom smislu. One su pravne fikcije. Korporacije s ograničenom odgovornošću su institucije stvorene isključivo kako bi odvojile ljude od posljedica njihovih djela – čineći ih neljudima i nehumanim. Ako nam Ako se mi kao Narod ne uspijemo riješiti destruktivnih institucija, te institucije će uništiti naše zajednice je stalo do života u ljudskom i humanom svijetu – i uistinu, ako želimo preživjeti – korporacije s ograničenom odgovornošću moraju biti eliminirane.
Da je zdravlje ljudskih i neljudskih zajednica važnije od profita korporacija.
Trebalo bi biti očito da, kao što kaže američka Deklaracija o nezavisnosti, “kada bilo koja forma vlasti postane destruktivna prema ovim dobrima [Život, Sloboda, Potraga za srećom], pravo je naroda da ju promijeni ili ukine…” Nadalje, trebalo bi biti očito da bi bilo preciznije reći da to nije pravo naroda, čak ni njegova odgovornost, već više nešto usporedivo s disanjem – nešto što ako ne učinimo, umrijet ćemo.
Ako se mi kao Narod ne uspijemo riješiti destruktivnih institucija, te institucije će uništiti naše zajednice. I ako u našim zajednicama ne možemo osigurati smislene i nedestruktivne načine da ljudi dobiju hranu, odjeću i sklonište, onda moramo priznati da nisu samo specifične institucije destruktivne već je cijeli ekonomski sustav taj koji gura prirodni svijet preko točke iza koje nema povratka. Kapitalizam ubija planet. Industrijska civilizacija ubija planet.
Jednom kada prepoznamo destruktivnost kapitalizma i industrijske civilizacije – koji su oboje temeljeni na sistematskom pretvaranju živućeg planeta u mrtvu robu – nemamo izbora, osim ako ne želimo potpisati smrtne presude sebi i svojoj djeci, već boriti se svime što imamo i na svaki mogući način kako bi promijenili smjer kretanja.
Članak Derricka Jensena originalno je objavljen 1. februara 2012. u The Occupied Wall Street Journal (op. ur).