Da su državnici snijeg, vrijedilo bi svim građanima izaći i čistiti uporno i nemilice čak i bez dnevnice, a novinske stupce ne bi punili junački napori federalnog premijera da se iz Konjica vrati u Sarajevo, i njegova izjava, bezočna okom u oko kolapsu, kako je zadovoljan radom Federalnog štaba civilne zaštite. Bio bi tim radom zadovoljan i Dževad Kovač, vlasnik farme koza kod Mostara, kad bi terenac koji je prevukao premijera preko Ivana i vratio ga obnašanju dužnosti u kriznom trenutku priskočio u pomoć i njegovih hiljadu koza prebacio u kakvu sigurnu i grijanu štalu. Ali, Nikšić ipak nije koza, i činjenica da federalni premijer umjesto u svom uredu vrijeme provodi u izletima do rodnog mjesta nikoga nije previše uznemirila.
Zašto i bi?
Teško da su građani navikli da državnici stoje uz njih u trenucima u kojima bi njihov trud i zalaganje koje tako zdušno ističu u predizbornim kampanjama došli do izražaja. Teško da je ijedan građanin ove države navikao na to da državnici dugoročno razmišljaju o njihovoj dobrobiti. Da su naši političari promišljeni i da dalekosežno planiraju, razmatraju mogućnosti i pripremaju se za sve eventualnosti koje bi mogle ugroziti pučku svakodnevnicu, živjeli bismo u nekoj drugoj državi, i ne bismo morali patiti pod teretom nerada i nemara koji relativno obilniju količinu padavina pretvaraju u nerješivi problem. Da su dužnosnici, dobro hranjeni našim radom i znojem, ikad pomislili na to da kreiraju planove za slučajeve koji mogu izazvati ovakvo kaotično stanje, vjerovatno bi i nas preko Ivana prebacivalo neko zagrijano državno vozilo, ili bi pak Dževadove koze doživjele mnogo bolju sudbinu od one koja im sada prijeti. Naivno je iznositi tvrdnje kako, eto, niko nije mogao predvidjeti tako silne padavine, niko nije mogao pretpostaviti da će državu BiH zamesti sjeverac, i da će zatrpani i neočišćeni trotoari građane primoravati da posrću i padaju pod točkove vozila. I ima li uopće bolje metafore za cjelokupno stanje i artikuliranost postupanja entitetskih vlasti od te slike izmučenih, smrznutih ljudi koji se guraju i glože da uđu u prepune autobuse i trolejbuse, od ljudi koji padaju mrtvi pred kućnim pragovima i na planinskim prijevojima, čiji životni resursi polagano nestaju i tope se, koji nesigurno stupaju cestama jer pločnicima ne mogu, i padaju pred rijetke automobile koji su, nekim čudom, uspjeli napustiti svoje zakrčene parkinge. Ima li bolje slike neorganiziranosti i manjka planiranja državnih vlasti od zametenih i zavejanih ljudi koji očekuju pomoć, a ista ne dolazi, i od distributera električne energije koji panično najavljuju smanju raspoloživot govora koja će, eventualno, ugroziti opskrbu domaćinstava strujom utoliko bitnijom jer je nekima spas od jezive studeni?
Državnici nisu posvećeni dobrobiti građana, i ne treba bolje situacije od muke u kojoj se poznaju junaci. Da jesu, da mare, znalo bi se tačno šta u ovakvim situacijama treba da se radi, masovne akcije i angažiranja građana u zamjenu za skromne dnevnice počele bi prvog dana kada se dobar dio štete nastale od padavina mogao ukloniti ili spriječiti i prije nego je nastao, odmah bi bio angažiran raspoloživi ljudski potencijal, komunalna preduzeća, vojne i specijalne snage, snijegom se ne bi zatrpavali pločnici, nego bi se isti ubrzano tovario u kamione i istresao u rijeke, a građani bi, okom u oko takvoj djelotvornosti i požrtvovnosti, spremno doprinijeli aktivnostima koje imaju za cilj da državu oslobode od posljedica nevremena. Lako je prebacivati lopticu na Boga kada neodgovornost uzrokuje tegobne posljedice; to je prokušani recept koji je opstajao i opstaje već stotinama i hiljadama godina.
Neka je Bog i poslao snijeg, neka je Bog spustio temperaturu, i zatrpao državu BiH gotovo onako kako zaslužuje biti zatrpana. Ljudi su, međutim, živote traćili i gubili u borbi sa elementima. Ako se Sidnej nije mogao izboriti sa gustom pješčanom olujom jer sa vjetrom nema uspješne borbe, Bosna i Hercegovina mogla se izboriti sa snijegom, i to bi postigla, da je ikome od nadležnih pala na pamet mogućnost da bi neke od ovih zima ( jer zima je, kaže kalendar, svake godine u isto vrijeme ) mogao pasti takav snijeg koji će ugroziti opstanak, blokirati saobraćajnice, dovesti u pitanje snabdijevanje, i dodatno opteretiti građane koji ionako stenju pod hiljadama tereta. Ne udružuju li građani zato svoje snage, ne formiraju li države, ne biraju li predstavnike i ne daju li im moć vlasti i upravljanja da bi u trenucima kada je to najpotrebnije bili spremni djelovati i od građana otkloniti štetne, gdjegod i fatalne posljedice?
Ko će sutra objasniti osiromašenoj Dževadovoj porodici i njegovim kozama da njihovoj neimaštini i njihovoj pogibiji nije kriv Bog, nego oholi ljudi zadojeni uvjerenjem u sopstveni primat iako je isti proizišao iz građanskog kolektiva, koji nisu našli za shodno razmatrati i promišljati dalje od onih aktivnosti koje njihove egzistencije čine lagodnim, prihvatljivim i luksuznim? Neće niko. Snijeg će se otopiti, zima će proći, doći će novo sunce i novi jarići i kozlići, premijer Nikšić će kad stigne ljeto sjediti na terasi okupan konjičkim suncem, a niko neće pamtiti zimu koja je uspjela, na jedno kratko vrijeme, ubiti državu jer niko nije posjedovao volje, sposobnosti, znanja i želje da promisli, planira i razmišlja da će ju nekad morati oživljavati.
Zato će, kad dođu veći snjegovi, kad nas zadese prave oluje, država umirati kao i do sad, sporo i polako, a ostat će bijeli pokrov da nas sjeća kako smo nekad mogli živjeti i preživjeti, da nismo izabrali i da redovno ne biramo sopstvenu smrt.