Ponekad je dovoljna jedna grudva da proizvede lavinu. 21. januara Timothy Gowers, matematičar sa Univerziteta u Kembridžu, naveo je u svom blogu razloge zbog kojih već duže vrijeme bojkotuje istraživačke žurnale koje objavljuje Elsevier. Ova kompanija, sa sjedištem u Holandiji, vlasnik je više od 2,000 žurnala, uključujući renomirane naslove kao što su Cell i Lancet. Međutim, Dr Gowers, koji je dobio medalju Fields, što je matematičarski ekvivalent Nobelove nagrade, 1998. godine, kaže da je nezadovoljan ovom kompanijom i da se nada da će njegov blog ohrabriti i druge da učine nešto slično.
Što se i desilo. Više od 2,700 istraživača širom svijeta, na inicijativu Tylera Neylona, kolege matematičara koji je bio inspirisan blogom Dr Gowersa, zavjetovalo se da neće slati svoje radove žurnalima u vlasništvu kompanije Elsevier, niti će ocjenjivati ili uređivati radove koji se u njima objavljuju. Čini se da ovaj broj, matematičkim rječnikom, eksponencijalno raste. Ako ova inicijativa uhvati maha, renomirani akademski izdavači mogli bi se naći na udaru revolucije.
Lične zamjerke Dr Gowersa su trojake. Prvo, Elsevier previše naplaćuje za svoje proizvode. Drugo, njihova praksa uvezivanja žurnala prisiljava biblioteke koje žele da se pretplate na određenu publikaciju da istu kupe kao dio seta koji uključuje i nekoliko drugih žurnala koje oni možda ne žele. I treće, ova kompanija podržava zakone kao što je Zakon o istraživačkim radovima, koji je sada pred američkim Kongresom, a koji bi zabranjivao vladi da zahtijeva besplatan pristup istraživanjima finansiranim od novca poreskih obveznika.
Elsevier insistira na tome da su ovi navodi netačni. Kompanija je zasigurno u veoma dobroj finansijskoj situaciji. Profit iz 2010. godine iznosio je £724m ($1.16 billion) na ukupne prihode od £2 milijarde, sa maržom od 36%. Ali oni naplaćuju prosječnu industrijsku cijenu za voje proizvode, prema riječima Nicka Fowlera, njihovog direktora globalnih akademskih odnosa, a rast cjena je manji od onog koji nameću drugi izdavači tokom proteklih nekoliko godina. Zavidne marže kompanije Elsevier, kaže Dr Fowler, jednostavno su posljedica efikasnog rada firme.
Ipak, peticija Dr Neylona, ukazuje na širi konflikt između akademskih radnika i njihovih izdavača—konflikta koji je postao mnogo uočljiviji porastom online izdavaštva. Akademski radnici, koji žive u kulturi koja vrednuje slobodan i nesmetan protok informacija (i koji besplatno uređuju i ocjenjuju radove) već dugo imaju nelagodan partnerski odnos sa komercijalnim izdavačkim kompanijama, koje žele da postignu maksimalan profit naplaćujući za pristup tim informacijama, i koje kontrolišu mnoge (mada ne sve) od najprestižnijih naučnih žurnala.
Ovi odnosi su već godinama loši. Na primjer, 2006. godine cijelo uredništvo žurnala Topology, matematičkog žurnala koji objavljuje Elsevier, dalo je ostavke, navodeći kao razlog bojazan da visoke cijene onemogućuju pristup. A odbor žurnala K-theory, matematičkog žurnala u vlasništvu Springera, njemačke izdavačke kompanije, dalo je ostavke 2007. godine.
Mnogi su iznenađeni da je bilo potrebno toliko vremena da se prelije čaša. Akademski radnici su najranije prihvatili internet, sa svim mogućnostima koje on nudi za zaobilaženje izdavača. I zaista je bilo pokušaja da se stvori alternativa komercijalnom izdavaštvu. Web stranica Cornell univerziteta arXiv (izgovara se kao “archive”, X predstavlja grčko slovo “chi”) pokrenuta je 1991. godine. Istraživači mogu postavljati radove iz matematike i fizike koji još nisu objavljeni u žurnalima. Svaki dan se postavi na hiljade novih. Javna naučna biblioteka (The Public Library of Science – PLoS) osnovana je 2000. godine. Ona objavljuje sedam besplatnih žurnala koji pokrivaju oblast biologije i medicine.
Ali uprkos entuzijazmu, postoje razlozi zbog kojih tradicionalni izdavači i dalje dominiraju. Radovi na ArXiv, iako po objavljivanju postaju predmet nemilosrdnih komentara, nisu prethodno pregledani od strane kolega. Zbog toga je njihov kvalitet prilično neujednačen. PLoS se dijelom oslanja na donacije, ali takođe naplaćuje nadoknadu za objavljivanje do $2,900 za jedan rad. Ovaj iznos moraju platiti autori, što predstavlja pozamašnu sumu za siromašne fakultete. A postoji i uvriježena predrasuda o elektronskom izdavaštvu. Web izdavaštvo često djeluje manje respektabilno od njegove papirne konkurencije.
To je bitno zato što su fakulteti (i istraživači zaposleni na fakultetima) rangirani po broju radova koje objave i po reputaciji žurnala u kojem se ti radovi pojavljuju. Mlađi istraživači, od kojih se možda očekuje da prihvate ove novine, moraju dakle objavljivati u postojećim uglednim žurnalima ako žele da budu priznati i da steknu publicitet. A definicija “uglednog” sporo se mijenja, pošto se žurnali sa najboljom reputacijom preferiraju u odnosu na nove žurnale.
Komercijalni izdavači počeli su eksperimentisati sa idejom o slobodnom pristupom, tako što npr. autorima naplaćuju nadoknadu za objavljivanje, dok čitaoci imaju besplatan pristup. Ali ako bojkot nastavi da raste, situacija bi mogla postati alarmanta. Na kraju krajeva, izdavačima su potrebniji akademski radnici, nego što su akademskim radnicima potrebni izdavači. A oni s vrha obično izgledaju nedodirljivi, dok iznenada ne padnu. Pazite se, stoga, Akademskog proljeća.
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić