Acta je najnovija zakonska šema za zaštitu autorskih prava i robnih marki koja izaziva uzbunu među digitalnim aktivistima. To je razumljivo, s obzirom na predmet ovog zakona.
Uprkos svom nazivu, ovaj trgovinski sporazum o zaštiti autorskih prava i robnih marki, zapravo je međunarodna povelja koja obavezuje potpisnike da kriminalizuju svaku povredu autorskih prava komercijalne prirode. Neke stavke ovog zakona odnose se na falksifikovanu robu, ali većina se odnosi i na digitalni svijet. Mnoge odredbe Acta-e već se sprovode u zemljama kao što su SAD i VB – na primjer, prema tom zakonu sudovi mogu blokirati ili skinuti web stranice koje krše ovaj zakon – a ideja je da se i ostatak svijeta “dovede u red”.
Međutim, neki elementi će ići i dalje od postojećih zakona u većini zemalja koje potpišu ovaj sporazum. Acta kriminalizuje aktivnosti kao što je otvaranje zaštićenih dokumenata, ili čak distribucija alatki koje pomažu ljudima da to učine. Preuzimanje informacija o umjetniku iz muzičkog dokumenta postaje kriminalna radnja, kao i preuzimanje sadržaja koji je skremblovan radi zaštite autorskih prava. Acta se zasniva na pogrešnoj tezi da svako nezakonito preuzimanje sadržaja predstavlja gubitak za vlasnike prava.
Jedan od razloga za pridavanje velike pažnje Acta-i je nedavno odbacivanje prijedloga zakona Stop Online Piracy Act (Sopa) i Protect IP Act (Pipa) u SAD. Ovi zakoni su, na mnogo načina, opasniji od Acta – Sopa je htjela da izmijeni DNS, srž interneta – ali duh zakona je isti. Nakon pobjede u prvoj rundi protiv ovih zakona, građani i aktivisti su spremni da se uhvate u koštac sa novim izazovom.
Acta je rođena u SAD i Japanu. Formulisanje ovog zakona započeto je 2007. godine, van okvira Svjetske trgovinske organizacije i bez učešća Kine, Indije i drugih zemalja koje su glavni izvori falsifikovane robe. Pošto je to tehnički bio trgovinski sporazum, pregovori su se vodili iza zatvorenih vrata, a građanskim grupa, pa čak i izabranim predstavnicima, jedini uvid omogućen je curenjem informacija.
Zahvaljujući medijima kao što je WikiLeaks, postalo je jasno da su posebno SAD pritiskale potpisnike da napišu zakone koji bi se mogli koristiti protiv internet korisnika koji razmjenjuju dokumente. EU se usprotivila ovome i ta odredba je uklonjena, zajedno sa zahtjevom da ISP-ovi i drugi internet servisi špijuniraju svoje klijente. Kriminalizacija upotrebe kamera u kinima takođe više nije obavezujuća prema Acta-i.
Ali ono što i dalje zabrinjava je nekoliko stvari. Acta naizgled cilja na velike igrače, ali, kada dođe do njene primjene na internetu, njena definicija prekršaja “komercijalne prirode” dovoljno je široka da dovede u nepriliku pojedince. Prema Acta-i, zakonske procedure će se primjenjivati u slučaju povrede autorskih prava ili srodnih prava na digitalnim mrežama, što može uključivati nezakonitu upotrebu sredstava raširene distribucije u nedozvoljene svrhe.
Budući da je ta “raširena distribucija” suština interneta, ovo bi se moglo prevesti kao zeleno svjetlo za lov na sitne prekršaje, ili čak na ljude koji postave sliku zaštićenu autorskim pravima ili je parodiraju na svojim blogovima. Sajtovi i blogovi koji sadrže Google Ads bi takođe mogli potpasti pod “komercijalne aktivnosti za direktnu ili indirektnu ekonomsku ili komercijalnu korist”, što je jedan od načina na koji Acta definiše komercijalnu upotrebu.
Oni koji brane Acta-u uporno tvrde da ona neće zaobići zakone o slobodi govori i zaštiti privatnosti u SAD i EU. Sam dokument na više mjesta pominje potrebu za “slobodom izražavanja i zaštitom privatnosti” kod provođenja ovog zakona, ali samo u skladu sa zakonima zemlje potpisnice. Međutim, neke od ovih zemalja, kao što je Maroko, nemaju jake zakone o pravima na slobodu izražavanja. Čak i ako vjerujemo na riječ zagovornicima Acta-e, posljedice bi mogle biti neprijatne za slobodnomisleće građane u mnogim dijelovima svijeta.
Više nije moguće izmijeniti tekst Acta-e, jer je on završen. Međutim, Acta je sada, po prvi put, u svojoj demokratskoj fazi. Iako je 30 zemalja, uključujući SAD i VB, potpisalo ovaj sporazum, niko ga još uvijek nije ratifikovao. Većina zemalja potpisnica sada moraju uvrstiti Acta-u u svoje zakonodavstvo. Proces varira od zemlje do zemlje, ali dokument je konačno u rukama izabranih predstavnika.
Oni koji žele da Acta bude odbačena, moraju ići kod svojih poslanika u državnom parlamentu, u Evropskom parlamentu, u kongresu i tražiti od njih, sa argumentima u rukama, da glasaju protiv njene ratifikacije. Iako elementi Acta-e mogu biti potrebni u borbi protiv povrede autorskih prava, može se argumentovano tvrditi da su rizici u cjelini preveliki. Izabrani predstavnici mogu prihvatiti ove argumente – oni su i sami bili isključeni iz pregovora o Acta-i, a nakon protesta protiv Sopa, oni su svjesni da se glasačima ne sviđaju represivni zakoni o zaštiti autorskih prava.
Sporazumi kao što je Acta potpuno su jednostrani: pisani iz ugla vlasnika autorskih prava. Oni su s pravom ljuti, jer internet predstavlja veliku prijetnju njihovom starom modelu poslovanja. Međutim, debata – zaštita autorskih prava versus tehnologija – hitno je potrebna. Ali odluke se moraju donositi tek nakon otvorene diskusije između proizvođača sadržaja, zakonodavaca i javnosti.
Sada građani imaju rijetku, i vjerovatno kratkotrajnu, mogućnost da zatraže ovakvu debatu.
Tekst sa Guardiana za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić