A da „groznica“ romantične komedije „Lajanje na zvezde“ trese i pristigle generacije tinejdžera, glumica saznaje svakog dana. I nije iznenađena, jer kako kaže, zainteresovanih za podsećanje na prvu ljubav, bezbrižne i neponovljive trenutke odrastanja uvek ima. I sama je, kroz svoju junakinju, „oživljavala“ prošlost, ali je istovremeno i – odrastala.
Nakon ovog uspeha, popularnost joj je donela uloga u Kusturičinom filmu „Život je čudo“ ali tada dvadesetčetvorogodišnja glumica nije marila za popularnost, već se otisnula pravo u – „zemlju čizmu“.
U Bolonji je, rešena da od života uzme što više, radila neko vreme, ali ništa što ima veze sa glumom. Kaže da je nakon bombardovanja Srbije shvatila da želi bolji uvid u svoj život. Želela je da otkrije svoje prave potrebe, šta je to što je umiruje i ispunjava. Zato je napustila domovinu. U Italiji je stekla najbolju drugaricu, naučila jezik i vratila se u Beograd – sigurna da tu pripada.
Vratila se i glumi. I vrlo brzo nastavila da pleni talentom i šarmom. Mada je to, sticajem okolnosti, više činila u pozorištu, blistala je i u serijama „Pozorište u kući“ i „Poslednja audijencija“, a ovog Božića smo je gledali i kao Slađanu u pilot-epizodi „Folka“ (TV Prva). Snimanje ove serije nastavlja se na proleće, čemu se Nataša raduje, jer, kaže:
Priča je dobro zamišljena i drago mi je što je i publika odmah prepoznala potrebu da se o ovoj temi konačno pristupi na melodramski način. Moja Slađana je nastavnica muzičkog, koja je prepoznala dar i harizmu male Zvezdane, i biće njena podrška u daljem muzičkom i životnom sazrevanju. Mislim da će vam se svideti.
Uskoro ćemo vas gledati i u makedonskoj drami „Balkan nije mrtav“. Šta vas je više privuklo ovom filmu – uloga u istorijskoj priči ili prilika da naučite makedonski jezik?
Uloga mi je bila velika inspiracija, a kako i ne bi, kada sam igrala Eleni Karinte, ljubav čuvenog turskog vladara Kemala Ataturka. Ona ga je čekala skoro celog života. Naravno, uživala sam i trudeći se da savladam makedonski, ali i nekoliko scena na francuskom i jednu kratku pesmu na staroturskom jeziku. Imala sam lepu saradnju sa makedonskim glumcima, na čelu sa Nikolom Ristanovskim, kao i rediteljem Aleksandrom Popovskim. U pitanju je priča o ljubavima koje prkose vremenu, prostoru, nacionalnoj i verskoj pripadnosti, političkom trenutku…
Da li ste bili iznenađeni ponudom da u filmu „Šišanje“ igrate policajku? Ili je baš ona bila izazov?
Toj ponudi sam se mnogo obradovala. A, na moje pitanje – zašto želi da baš ja, kako su mi govorili, plava i nežna, igram Lidiju, reditelj Stevan Filipović je imao vrlo temeljan i promišljen odgovor i bio je hrabar, jer pri podeli uloga nije postupao po ustaljenom ključu. To me je automatski nadahnulo i dalo mi istrajnost za snimanje, koje je trajalo skoro dve godine.
Rekli ste da ništa nije nagoveštavalo da ćete postati glumica i da je odlazak na prijemni na Akademiju bio rizik. A šta sada kažete, da li se i rizik, odnosno odluka da se bavite ovim poslom, „isplatio“?
Bavljenje glumom je neprestani rizik, i to – u materijalnom, duhovnom i emocionalnom smislu. Nikada ne znate do čega ćete doći i šta ćete otkriti, koliko ćete biti u stanju da prihvatite odlike vremena kakvo je ovo danas, pa potom, hoćete li biti dovoljno hrabri i slobodni da mu se odupirete svakodnevno. I da ga tumačite na samo vama svojstven način.
Da li ste to pomislili i onda kada ste dobili nagradu grada Beograda za pozorišno stvaralaštvo (za ulogu u komadu „Terapija“) Ili ste se obradovali – bez osvrta na rizik(e)?
Nagrada je uvek ohrabrenje i podsticaj za dalje. Ona godi, jer vam uliva nadu i saznanje da dobro radite svoj posao. U tom smislu me je priznanje grada Beograda veoma obradovalo.
Zbog čega se „branite“ od slave?
Slave se, kao i moći, suštinski pribojavam. I u skladu s tim strahom – odupirem joj se, koliko god mogu. Trudim se da ispunim svoje profesionalne obaveze u vezi sa reklamiranjem i promocijom novih projekata, ali više od toga me nema. Verujem da umetnost nema nikakve veze sa popularnošću, čak joj ona najčešće i smeta.
Kada ste pomislili – „život je čudo“?
U to verujem. Neprestano.
Jeste li ikada – „lajali na zvezde“?
Nisam. Zvezde mnogo volim.
Da vam sad neko priđe i kaže: „Kako Tanjug javlja“, voleli biste da nastavak rečenice glasi… ?
Ja te volim… zauvek.
NA PRODAJU – I SAN
Kako je publika prihvatila, premijerno izvedenu, predstavu „Pošto pašteta“ (Atelje 212) u kojoj igrate?
Ovaj komad Tanje Šljivar, mlada Snežana Trišić je režirala na vrlo oštar, ekscentričan i neuobičajen način. Čini mi se da je publika shvatila suštinu i da smo svi zajedno uspeli da podelimo svoj stav o vremenu čiji smo svedoci. Naglasak je na nemogućnosti da živimo utopiju u vremenu u kojem je sve na prodaju. I srce i bubrezi, pa i – sopstveni san.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti