Istekao nam je, evo, prvi tjedan u europskome predsoblju (hrvatski rečeno: na europskome predziđu), a ne prestajem misliti o slavljeničkom govoru Zorana Milanovića, održanom one večeri, pred uljem na platnu Jadranke Fatur, koje u sitnorealističnoj maniri prikazuje Hrvatski sabor, sve zastupnike i goste, dok lentisani Franjo Tuđman govori na proglašenju novoga ustava. Da bi naglasio veličinu trenutka, premijer je tada rekao da je ovo “okretni moment u hrvatskoj povijesti” i da od sada sami odlučujemo o svojoj sudbini. Okreni moment je, ustvari, snaga automobila, odnos kilovata ili konja u motoru i težine vozila, tako da bi bilo teško zamisliti što bi to trebao biti okretni moment u nečijoj, bilo privatnoj, bilo nacionalnoj povijesti. Zato bit će da je Milanović želio reći da je ovo trenutak ili, ako već tako hoće, moment preokreta u hrvatskoj povijesti. Tako sam ga barem ja shvatio, pa o tome što je rekao razmišljam već sedam dana.
Naravno, mislim da nije u pravu. I nisu u pravu svi oni koji su, makar i na čas, pomislili kako se dogodilo nešto što se još nikada u hrvatskoj povijesti nije događalo. Naime, isto ovo dogodilo se već 1918. i 1943. (ili 1945, kako se uzme), ali ne zato što bi udruživanje u Jugoslaviju bilo usporedivo s udruživanjem u Europu, jer to doista nije ni nalik, nego zato što ni tada, kao ni neki dan, ljudi u ovim krajevima nisu imali drugog izbora. Ili je izbor bio samoubilački. Da 1918. predstavnici naših šukundjedova nisu onako mudro postupili, Hrvatska je mogla biti samo okupirana, a ako bi i postojao otpor okupaciji, završio bi porazom, i potom dugim zaostajanjem i odumiranjem zemlje koja je, pamtimo i to, prije 1918. bila samo periferna, siromašna, ruralna i nepismena zemlja pod habsburškom krunom. Što bi se, recimo, dogodilo da su se hrvatski partizani 1943. ili 1945 odlučili za samostalnu Hrvatsku, i da im je Staljin u tome odlučio dati podršku (jer samo je on tog časa mogao progurati tako ekscentričnu i apartnu ideju)? U najboljem, i sasvim nevjerojatnom slučaju, ako bi se ta ideja ostvarila, Hrvatska bi pad Berlinskoga zida dočekala kao najzaostalija i najzatvorenija zemlja istočnoga bloka, za koju bi Enver Hohxina Albanija bila Švicarska. Međutim, vjerojatnije je da bi se u tom slučaju sav saveznički bijes prema marionetskoj nacističkoj tvorevini Ante Pavelića slomio preko leđa hrvatskih antifašista i cijeloga naroda, i zemlja bi bila okupirana i podijeljena između susjeda. I onda, je li 1918. i 1943. postojao neki izbor? U privatnome i u emocionalnom smislu jest, a zapravo nije.
Što bi se dogodilo da u nedjelju nismo glasali onako kako smo glasali? Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić najavila je da u tom slučaju umirovljenici više ne bi dobivali mirovine. Njezini kolege iz SDP-a, više njih, danas redom ministri i saborski zastupnici, uvjeravali su glasače da nam u tom slučaju ostaje samo Zapadni Balkan, jugoslavenske asocijacije, jugosvera, te sve ono čime su narod u prethodna dva desetljeća plašile stranke u rasponu od HDZ-a do HČSP-a. Pa je li onda postojao neki izbor? U privatnome i emocionalnom smislu opet jest, ali zapravo nije. I to ne zato što su vladajući u svojoj kampanji bili u pravu, niti zato što bi penzioneri ostali bez penzija, nego zato što se u našoj povijesti trenuci preokreta još nisu počeli događati. A vjerojatno i neće.
Da je referendum propao, čuli smo to, bio bi ponovljen za godinu dana, i sve tako, dok ne prođe. Dakle, svako hrvatsko neću jednoga dana bi moralo postati hoću. Srećko Horvat ispravno je primijetio da je referendum za Europsku Uniju vrlo sličan lajkanju na Facebooku. I to je istina. Ali kao što nije istina da se u našoj povijesti dogodio nekakav preokret, nije istina niti to da smo se ulaskom u Europsku Uniju pozdravili s demokracijom ili da smo pristali na brutalni liberalni kapitalizam. Ovo drugo došlo je prije dvadeset godina, a demokracije u onome suštinskom smislu, koji podrazumijeva i javno i slobodno iznošenje mišljenja o Ivici Todoriću, Ivici Mudriniću ili drugim posjednicima i upraviteljima krupnim kapitalom, u Hrvatskoj nije ni bilo. Osobno govoreći, lajkao sam Europsku Uniju nadajući se poljskoj, češkoj ili slovačkoj slobodi i demokraciji, a plašeći se poludiktature Viktora Orbana. Kada bi se nade ostvarile, bio bi to okretni moment i trenutak preokreta u našim malim životima.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com