Slobodanka Boba Đuderija popularna je blogerica koja se potpisuje kao Marčelina, autorica knjige ljubavne poezije, urednica portala E-ćakule, kolumnistica niza portala od E-novina do Danas.hr-a.
Ova spisateljica infišana u Split, ljubav, humor i poštenje širu je prepoznatljivost stekla opisujući vlastiti položaj, kad mlada obrazovana žena želi preko nacionalne crte, ali ne može (priča “Četnikuša”). Poslije su došle kolumne, pobjeda na natječaju erotske priče, gostovanja, živa internetska aktivnost. Sve je to na koncu dovelo do knjige, ispunjene splitske Gradske knjižnice, intervjua i svega što još stoji pred Bobom i njezinim čitateljima.
Vaša je knjiga, osim što je iznimno lijepo opremljena, ujedno i voluminozna. Je li riječ isključivo o tekstovima s bloga? Koliko su nastajali tekstovi i kakve su žanrovske strukture?
Da, jako sam zadovoljna opremom knjige. Naslovnica je napravljena po fotografiji čiji je autor moj prijatelj i “ćaća” nove Matejuške Edo Šegvić. U knjizi je sedamdesetak tekstova, uglavnom humoreski o žensko-muškim odnosima, nešto političke satire, ali i ozbiljnih tekstova ratne tematike te socijalno angažiranih kratkih priča.
Kakav je osjećaj gledati ukoričeno ono što je do sada godinama egzistiralo samo u virtualnom svijetu? Jeste li ljubiteljica tiskane riječi ili biste čuvali šume, vjerujući čvrsto u blog, Facebook i virtualnu budućnost?
Moram priznati da slova nisu ista u virtuali i na papiru. Što se mene tiče, šume se ne bi baš sačuvale. Obožavam tiskanu riječ, tu sam u biti jako “retro“. Nikada, na primjer, nisam mogla čitati knjigu u elektroničkom obliku. Uzeti knjigu u ruke uvijek je, za mene, a znam da je tako i za dosta ljudi, poseban doživljaj, bez obzira na to koliko boravili u virtualnom svijetu i služili se njim.
Zašto je trebalo toliko čekati na knjigu i kada će iduća?
Čekali smo je zato što ja nisam znala da sam pisac, ha-ha-ha. Iduća je već dijelom ispisana, ali je potpuno drugačijeg žanra. Kada će u objavu? Ne usuđujem se definirati nikakve vremenske odrednice, ali će, tematikom, zasigurno biti iznenađenje. Vaš diskurs podijeljen je između ratnih 90-ih i hedonističkih dvijetisućitih, kako bi rekao Ranko Munitić, između pucanja i tucanja.
U kakvoj su oni ravnoteži i hoće li se, i koliko, drugi egzistencijalni aspekti probiti u Vaše proze?
Što se tiče onoga do sada napisanog, ravnoteža je prirodna, jedno ne isključuje drugo, znam to, što bi se reklo, “iz prve ruke“. Ne bih rekla da je to dvoje strogo podijeljeno u mojim pričama, nego se, na jedan bizaran način, često isprepleće. Što će se dalje događati i što će se probiti u moju prozu, otprilike imam ideju, ali o tome mi se ne da govoriti, jer onda imam osjećaj kao da se na nešto obvezujem.
I na promociji su se čuli glasi da je u Hrvatskoj malo ženskoga humora iako Tanja Torbarina već tri desetljeća uveseljava naciju, tu je i Zrinka Pavlić i brojne druge kolumnistice. Osjećate li se usamljeno, bez kolegica i prethodnica, kao žrtva okrutne muške humorske segregacije?
Ženski humor, žensko pismo, je li to − to? Ne samo da se ne osjećam usamljeno, nego imam dojam da hrvatska književna scena obiluje ženskim humorom. Pogledajte samo Tanju Mravak, Olju Savičević Ivančević, itd… Ne, nisam žrtva, ili se barem tako ne osjećam, a ako jesam, neka me netko o tome što prije obavijesti, da mogu zauzeti stav…
Drugost kao sudbina
Čini se da je drugost vaša sudbina: drugi spol, druga nacionalnost, drugi grad, drugi medij, a životni put od rada s izbjeglicama, pa u Željezari i nezaposlenost čini se kao inverzija Marčeline kao da ste tugu, a ne smijeh tražili? Osim što je spisateljski inspirativno, je li bilo drukčijeg puta i hoće li netko drugi, kako je rekao Predrag Lucić, opet morati prolaziti slično?
E, tu dolazimo do poente izabiranja pseudonima. U pjesmi “Marčelina“, Tome Bebića, ima ona ključna rečenica “Smijeh je tražila, bol upoznala…“. Svojim prirodnim ustrojstvom ja sam sklona smijehu i zaljubljena u smijeh, stalno ga tražim i stalno ga proizvodim, dok mi je s druge strane život izvolio servirati (ne)zavidnu količinu boli.
Mogla bih skoro pa reći “I na tome mu hvala“, jer je bol zaista bila jako inspirativna, a ponekad i inspirativnija od sreće. Je li bilo drukčijeg puta, nije lako reći, svoj put većim dijelom nisam birala, iako za neke boli snosim vlastitu odgovornost. Naravno da će netko drugi uvijek morati prolaziti nešto slično, to je povijest ljudskog roda koja se, pogotovo na ovim našim prostorima, (pre)često ponavlja.
Neplanirano pisanje
Trenutno ste bez stalnog posla, ali aktivna kolumnistica i književnica. Mogu li se od toga plaćati režije?
Puno toga se od “toga“ ne može, a vrlo dobro znam da dosta mojih kolega ima egzistencijalnih problema. Od pisanja malo tko može živjeti, a pogotovo netko tko, kao ja, to nije ni planirao. Međutim, stjecaj okolnosti, to jest ponovni gubitak posla, natjerao me je da tu mogućnost ozbiljno razmotrim. Bilo bi divno raditi ono u čemu uživaš i od toga živjeti, ali takvih je sretnika i inače na svijetu jako, jako malo.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije