Jedan
od najvećih svetskih režisera, Teodoros Angelopulos, poginuo je u
besmislenoj saobraćajnoj nesreći pre jedva nedelju dana u predgrađu
Pireja, Drapecona-Keracini: pokosio ga je policajac u civilu na
motociklu. Angelopulos je prelazio kružni put po kiši, mrak je već pao.
Možda će stvari izgledati drugačije posle istrage. Ono što je izvesno,
jeste da se u 77. godini ugasio život jednog od najoriginalnijih i
najdubljih filmskih režisera prošlog i ovog veka. Snimao je Drugo more,
zastrašujuću priču o položaju stranih, posebno azijskih radnika u
Grčkoj, o bezobzirnosti kapitalizma, i o otporu – i pozorištu, ovoga
puta o igranju Brehtove Prosjačke opere. Stilska i tematska posebnost
filmova Angelopulosa je upravo odnos filma prema pozorištu, kamere prema
sceni, istorijskog, “reprezentativnog” vremena prema svakodnevici. U
svakome njegovom filmu bilo je scena, posebno praznih scena, neodigranih
drama koje zamenjuje istorija: u Putujućim glumcima, trupa izgladnelih
glumaca ulazi po zimi, negde za vreme drugog rata ili građanskog rata u
seoce izgubljeno u planinama, pevajući i najavljujući predstavu.
Sačekuje ih seoski trg sa platanom i obešenim telima – drama se već
odigrala.
Svaka generacija mojih studenata je morala da vidi
Angelopulosove filmove, što nije mala stvar, jer njegovi filmovi često
dugo traju. Njegov nedvosmisleno najbolji film, Putujući glumci, traje
oko četiri sata. Njegov prvi film, Rekonstrukcija, videla sam uleto
posle pada vojne diktature u Grčkoj, u Atini, u bioskopu na terasi
višespratnice. Snimljen 1970, film kroz istraživanje zločina u nekom
epirskom selu otvara ključna pitanja novije grčke istorije – političko
izgnanstvo, kompromisi, zabranjeno sećanje, teror. Njegov višeslojni
filmski jezik pukovnici na vlasti nisu sasvim dobro čitali, pa je film
preživeo. No već u sledećem, Dani 36′ (1972), politička naracija je
jasna: nesposobnost vlade da sredi zatvorski incident sa talcem (koji
ima dugu prljavu političku pozadinu) drugačije nego ubistvom je savršeno
jasna slika grčke tadašnjosti.
A onda, kada sam već naučila
dovoljno o Grčkoj, stigao je njegov film Putujući glumci (1975). Na
osnovu porodičnog zapleta Ajshilove trilogije o porodici Atrida, u kojoj
se zločini prenose sa starijih generacija na mlađe, Angelopulos gradi
zapletenu, anahroničnu naraciju sa preskocima koju mogu slediti
poznavaoci grčke savremene istorije: a to, u samouverenom kolonijalnom
svetu, nije jednostavno. Kroz tragičnu istoriju u kojoj se članovi iste
bedne pozorišne putujuće grupe opredeljuju i međusobno istrebljuju zbog
ličnih strasti, koje se ponekad prevlače političkim, Angelopulos
predstavlja tragičnu istoriju zemlje, od izgona iz Male Azije 1922. do
izbora 1952, koji su više ličili na vojni puč i označili povlačenje
jednih surovih kolonizatora, Britanaca, i nastup drugih, ne manje
surovih, Amerikanaca. U međuvremenu je u Grčkoj bila parafašistička
diktatura, rat od 1940. do 1944, građanski rat od 1946. do 1949. Konačni
udarac je za grčke borce za socijalizam bilo Titovo odvajanje od
Staljina, i prestanak pomoći iz Jugoslavije. U filmu, trupa nikada ne
uspe da izvede predstavu neke blesave pastirske igre do kraja – istorija
se uvek umeša, od bombardovanja do egzekucije nacističkog kolaboratora
na sceni. Otac je begunac iz Male Azije, ubijaju ga Nemci, na dostavu
ljubavnika-kolaboratora. Sin Orest, partizanski komandant, ubija majku,
sestru Elektru siluju policijski agenti. Oresta ubijaju u zatvoru,
njegovi prijatelji su uspeli da izađu posle dugih mučenja, jer su na
kraju potpisali ponižavajući dokument. U filmu je malo dijaloga, samo 80
kadrova je snimljeno u četvorosatnom filmu. Često dijalog zamenjuje
pesma, ili borba pesmama. U kadar se ulazi sa strane, kao na pozornicu, a
tako se i odlazi. Česti su “prazni” kadrovi, iz kojih je neko otišao. U
jednoj od najboljih scena filma, otac-begunac pita nemački streljački
stroj: “Ja sam iz Jonije. A vi?”
U filmu Lovci iz 1977, grupa iz
visokoga društva nalazi u lovu smrznuti leš partizana iz građanskog
rata, i razvijaju se priče izdajstava, kolaboracije, kompromisa,
kolektivna noćna mora, u kojoj učesnici lova doživljavaju kažnjavanje.
Kada se probude, zakopaju neznanoga borca, i time svoje sećanje na
ključne događaje. U ponovo četvorosatnom Aleksandru Velikom (1980),
Angelopulos uništava mit vođe – svakog vođe, uzimajući za osnovu događaj
iz 1870, kada je lokalna banda u Dilesiju, seocetu blizu obale Egejskog
mora, otela, i zatim ubila nekoliko britanskih turista plemićkog roda.
Prošle godine sam završavala rukopise u Dilesiju, u naselju za letnji
raspust vojne vazduhoplovne baze. U jednoj noći, neka banda je
opljačkala više od četrdeset kuća u selu, a nama su preporučili da
pazimo na sumnjive čamce, premda nas je čuvala vojska…
Njegov
film Putovanje na Kiteru iz 1983. je označio nove političke promene:
proterani komunisti, ali i drugi proterani 1949, njih nekoliko stotina
hiljada, su ponovo dobili građanska prava. Zaplet je, neobično za
Angelopulosa, pravolinijski: starac, koji je proveo trideset godina u
nekoj sovjetskoj azijskoj republici, i tamo ostvario novu porodicu,
dolazi u svoje selo, ženi koja ga je svo to vreme čekala. Njihova deca
su gradski intelektualci u traganju za sobom, ali pokušavaju da mu
pomognu. Starcu vlasti ne ozvoljavaju da stupi na grčko tlo, i drže ga
na splavu privezanom za dok u Pireju. U maglenoj noći njegova žena
dolazi na splav, i starac preseče konopac koji ih vezuje za ovaj svet.
Film sam videla u Parizu, posle još jednog – bogznakojeg – obilaska
Vatoove slike Ukrcavanje za Kiteru, koja možda prikazuje odlazak na
ostrvo boginje ljubavi, Afrodite, ali možda i odlazak zaljubljenih
parova na konačno odredište – u smrt. Publika u bioskopu su bili
uglavnom grčki emigranti, plakalo se masovno. Manos Katrakis, veliki
grčki glumac, umro je odmah posle snimanja, i to je bila njegova najveća
i najbolja uloga.
Docnije je Angelopulos našao dva svoja idealna
glumca, čija su lica bili celi pejzaži: Marčela Mastrojanija i Harvija
Kajtela. I napravio je svoj najuzbudljiviji film, Odisejev pogled, 1995.
Američki režiser grčkog porekla dolazi na Balkan u potrazi za kopijom
najstarijeg balkanskog filma, snimkom žena koje predu, tkaju i peru vunu
u Makedoniji početkom 20. veka, delo filmskih pionira grčkog porekla,
braće Manaki, koji su u Bitolju snimali i prikazivali filmove. Putovanje
po Balkanu je putovanje kroz žensko sećanje: sem stare Grkinje, koju
pušta da u zamrznutoj Albaniji traži sestru izgubljenu pre pola veka, i
svoje majke koju priziva u sećanju na dane u grčkoj dijaspori u
Konstanci, junak bez imena sreće istu mladu ženu u Makedoniji, u
Bukureštu, u Bugarskoj za vreme balkanskih ratova, konačno u Sarajevu za
vreme poslednjeg rata: ona je svaki put ista, bez obzira na istorijsko
doba i kraj, u ispremeštanim uspomenama i u istoriji Balkana. Ali svaki
put govori drugi balkanski jezik. Mitske figure žena iz prvoga filma se
prepliću sa večnom Balkankom, koja konačno gine u Sarajevu. Film braće
Manaki je izgubljen.
Angelopulosov Odisejev pogled je vizualno
čudesan film – dovoljno je setiti se putovanja velike Lenjinove figure,
spomenika koji uzvodno iz Konstance putuje uz Dunav, odsečenih glave i
ruku da bi ga spakovali na brod, prema kolekcionaru u bogatome svetu,
dok po obalama stanovnici padaju na kolena i krste se pred ovom
simboličnom pogrebnom povorkom. U ovome filmu je scena koja mi je
posebno prirasla za srce: dva prijatelja Grka, režiser i novinar na
dužnosti u ratnome Beogradu, noću, sa čašama vina, šetaju po šinama u
Karađorđevoj ulici i sećaju se 68′ u Parizu: ne događaja ili ideja, već
lica i imena prijatelja i ljubavi.
U Angelopulosovim filmovima je
u Grčkoj gotovo uvek zima, magla, kiša, sneg: na prste se mogu
izbrojati scene sa Suncem. U Putujućim glumcima, sin sestre koja se
uspešno udaje za američkog oficira kvari svadbu na plaži tako što povuče
stolnjak sa svečanog stola: dan je sunčan, bugi-vugi je zamenio zvuk
mora koje valja šljunak, mladić odlazi vukući za sobom beskonačno belo
platno, svoje brisanje sadašnjosti i prizivanje sećanja.
Svi
Angelopulosovi filmovi imaju istu temu: istraživanje pojedinčeve
prošlosti u istoriji, traženje odgovornosti, preklapanje ličnog
identiteta – posebno intelektualaca – sa kolektivnim, nerešivi problemi i
urušavanja koja iz toga izlaze. Za razliku od mnogih grčkih umetnika,
za njega Makedonija nije bila tabu, grčki nacionalizam još manje. U
filmu koji je snimao kada je poginuo, građanska savest ide da padne na
još jednom ispitu, pred beguncima i doseljenicima koje niko neće, i pred
čijom prošlošću i sadašnjošću svi u Evropi zatvaraju oči: Irancima,
Avganistancima, Albancima, Pakistancima, Libijcima… onima koje gledamo
natrpane na kamione koji idu u polja u Bojotiji, onima čija naselja od
kartonskih, plastičnih i aluminijumskih otpadaka srećemo u zabitima u
koje zalaze još samo psi-lutalice i arheolozi. Ti su sagradili Atinu za
Olimpijske igre, jer znaju da rade u svim klimatskim uslovima.
Angelopulos
je pravio filmove koji su tematski, motivacijski, filozofski i
politički uzbudljivi, i teraju na mišljenje i čitanje, odmah posle
plakanja. Površnim kolonizatorskim levičarima sa Zapada je uvek više
odgovarao Kusturica, sa svojom poniznošću kolonizovanog i
hiperprodukcijom pop-stereotipa. Za sve druge, ostalo je delo velikog
balkanskog umetnika i kritičara.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Peščanik