Uf, dobro je. Referendum je prošao usprkos svim onim mudracima koji su ostali doma neodlučni bi li piškili ili kakili. Koji bi u Europu, ali ne ovakvu, koji bi Hrvatsku, ali ne znaju kakvu. Pa im je svejedno. Jer je loše ovako, a i onako. Pa je onda bolje stajat u dreku i čekat da se osuši.
Takvi me nerviraju više od onih koji su s druge strane. Imaju mišljenje i stav s kojim mogu polemizirati, ponekad ga razumjeti i katkad uvažiti. Ali kako polemizirati s nekim tko nema mišljenje. Odnosno svoje mišljenje svodi na nemišljenje. Na drveno željezo.
Kojima je najlagodnije ostati doma da bi poslije u birtiji i na televiziji mogli dokazivati svoju intelektualnu superiornost nad nama koji smo se opredijelili. Svejedno kako. Jer iz tog uzvišenog neopredjeljujućeg rakursa, koju god odluku donijeli mi obični smrtnici, pogriješili smo.
Što je najzanimljivije, deficit društvene i političke ideje na ovom su referendumu uglavnom iskazali oni od kojih bi čovjek očekivao da su sposobni nadići primitivizam političke propagande koja je doista učinila sve da nam Europska unija ide na živce. Apstinenciju bih recimo očekivao od neke konobarice s gradske periferije, ali ne i recimo od profesora Žarka Puhovskog. No kao što rekoh, g. Puhovski i svi ostali apstinenti time su kupili intelektulanu komociju i pristup na propovijedaonicu s koje će nam idućih sto godina objašnjavati sve mane i nedostatke Europske unije.
Naravno, da je referendum otišao u drugom smjeru, s iste televizijske ili birtijaške propovjedaonice isti ti mudro neopredijeljeni idućih sto godina bi nam objašnjavali kako smo donijeli lošu i neodgovornu odluku i propustili povijesnu šansu, bla-bla.
Općenito, živjeti u filozofskoj dilemi između piškenja i kakanja u hrvatskim je društvenim elitama, medijskim, intelektulnim, filozofskim, ekonomskim, pa onda posljedično i političkim, iznimno popularna. Jer ona osigurava dugotrajan opstanak, medijsku zastupljenost i zajamčene prihode bez osobitog zamjeranja ovoj ili onoj klasi, kasti i stranci.
Od prilike do prilike, u takvoj će propovijedi svatko naći nešto za sebe, ali svi skupa ništa ni za koga. Nešto kao ‘Nova pravednost’ Ive Josipovića. Čovjek je na toj frazi nadmoćno pobijedio u predsjedničkoj kampanji premda nikad nikom nije objasnio što bi u životu i praksi značila njegova ‘PravDA’.
Obično je za uspjeh potrebno imati nešto muda, hrvatske elite savladale su vještinu preživljavanja bez ikakvih muda. A samim tim ta se vještina kapilarno proširila na niže razine, kroz cijeli javni sektor.
Radite li u državnoj administraciji, javnom poduzeću, javnoj instituciji ili velikoj korporaciji pogledajte samo svoga nadređenog. Kladim se da iznad sebe imate tipa koji nerado donosi odluke, kolegije vodi pitijskom jezgrovitošću, a u kriznim situacijama je obično na bolovanju.
A sad evo, nakon referenduma o Europi imamo drugi slučaj nacionalne apstinencije elita.
Smjernice proračuna, rezanje javnih rashoda, povećanje PDV-a, izmjene poreznih razreda, smanjenje doprinosa, uvođenje poreza na kapitalnu dobit i oslobađanje poreza na reinvestiranu dobit, ne daj bože da bi itko od ekonomskih analitičara, rekao da je to dobro ili loše. Neee, pa nismo valjda ludi tako se izlagati!
To je i dobro i loše, reći će vam mudro. Rasterećenje gospodarstva i smanjenje doprinosa je dobro, ali sve dobro će poništiti povećanje PDV-a i udar na džepove građana. Rezanje proračunskih rashoda je dobro, ali nedovoljno. Ili je pak smanjenje doprinosa loše jer će povećati dug u zdravstvu, a povećanje PDV dobro jer će zakrpati proračunsku rupu i smanjiti deficit, ali naravno nedovoljno. A rezanje javnih rashoda je loše jer će smanjiti potrošnju i gospodarsku aktivnost.
Kad čitate te analize, osjećate li lagano tuckanje po glavi?
Postoji oko 187 permutacija najavljenih Vladinih mjera kroz koje ih naši medijski sveprisutni „analitičari“ istodobno pokušavaju i pohvaliti i pokuditi. Pa ak ispadne dobro, dobro je i za njih, ak stvari krenu loše, uvijek se može kazati – ‘a eto, mi smo upozoravali…’, ‘Jesam li vam rekao da…’
Naravno, Ivo Josipović u skladu sa savršeno jasnom sintagmom ‘Nove pravednosti’, tomu će dati svoj obol rečenicom ‘Nije mi jasna Vladina strategija izlaska iz krize…’
Da smo zluradi, predsjednika bismo rado pitali a kakvu je strategiju zadnje dvije godine osmislio njegov tim od 1458 savjetnika, ali nismo zluradi pa ga nećemo ništa pitati.
Ali njemu i svim ostalim stratezima koji vole mudrovati o strategijama, Vladina strategija se može jednostavno objasniti – nije riječ o nikakvoj strategiji.
Riječ je o paketu interventnih mjera za spas kreditnog rejtinga, oživljavanju gospodarstva i istodobnom očuvanju nužnih socijalnih prava i proračunskih izdataka.
Narodski rečeno, Vlada će pokušati istodobno i prdnuti i stisnuti. Premda je riječ o fiziološki nemogućem pothvatu, u realnoj ekonomiji stvar je izvediva, ali pod uvjetom da imate muda.
Zasad, vlast je pokazala da ima nešto među preponama. Da je spremna zamjeriti se sindikatima, demagozima i državnoj upravi. Ali da će se kroz fiskalne blagajne spremno zamjeriti i prevarantima u privatnom sektoru a kroz porez na telekom usluge i multinacionalnim korporacijama. Ukratko, čini mi se da je spremna zamjeriti se svima koji uzimaju više nego što im po radu pripada. A to treba cijeniti jer takvih fiskalnih prevaranata ima od vrha do dna.
Od radnika u komunalnom poduzeću koji smeće odvoze na račun gradskog proračuna, a naknadu spremaju sebi u džep, do onih koji su za 200 milijuna eura prodali poduzeće dobiveno na privatnoj aukciji u Fondu za privatizaciju, a državi nisu platili ni kune poreza.
Meni se to baš čini dobro, u svakom slučaju mnogo, mnogo bolje nego sjediti u Banskim dvorima, ne činiti ništa i do u beskraj laprdati o sebi i o tome koliko sam mnogo učinila.
Da budem potpuno jasan, meni se nakon dugih godina nečinjenja, nemišljenja i sustavnog propadanja ovo čini kao druga politička galaksija. Eto, recimo, prvi puta u 7 godina smanjuju se porezi i doprinosi u gospodarstvu. Prvi put nakon dugo vremena uvode se olakšice na svakog novozaposlenog. Ukida se porez na reinvestiranu dobit. Režu se parafiskalni nameti. Prvi se put od stvaranja hrvatske države (ako izuzmemo godine rata) smanjuje državna potrošnja, i to za 4,6 milijardi kuna!
Palamuditi da je to malo ili nedovoljno može samo onaj tko svoja muda nikad nije izložio takvoj odluci.
Što tu zaboga, nije jasno? Što toliko zbunjuje? Dva postotna boda veći PDV? To je 1,6 posto na ukupnu cijenu proizvoda. Ako je nešto stajalo 100 kuna, sada bi moglo stajati 101 kunu i 60 lipa. Ako prosječni Hrvat svu svoju prosječnu plaću od 5000 kuna potroši u dućanu i na režije, PDV će mu biti veći oko 80 kuna. I to pod uvjetom da poskupi cijena baš svakog proizvoda ili usluge. A tih 80 kuna će dobiti pomicanjem poreznih razreda u porezu na dohodak.
U Vladinim mjerama nema baš ništa sporno. Jedino sporno može biti što ih nema više. Jedino sporno može biti što je muda zasad jasno pokazao samo Slavko Linić. Naziru se ona u Jakovine i Marasa, ali još čekaju realizaciju.
Čačičeva su stiješnjena u Mađarskoj, Komadina svoja još uvijek traži po (pre)golemom ministarstvu, Grčić sa svojima akademski diskutira o stanju i posljedicama, a Bauk iz opreza svoja voli držati u malim općinama.
Hrvatski problem nije u onima koji imaju stav i muda donijet odluku. Nego oni kojima muda isključivo služe za češkanje.
Tekst preuzet sa bloga autora