Poslednje godine zajedničkog života Žoze Saramago i njegova velika ljubav Pilar del Rio proveli su svojom voljom pod budnim okom kamere. Privilegiju da proživi deo svog života u intimnom društvu sa jedinim nobelovcem za književnost na portugalskom jeziku, i njegovom suprugom dobio je mladi portugalski umetnik, reditelj Migel Gonsalveš Mendeš (34). Iz ovog neobičnog eksperimenta proizišao je jedinstveni dugometražni dokumentarac „Žoze i Pilar”. Poput rijalitija, protagonisti, književnik i njegova supruga, zapravo ne glume, već žive, često zaboravljajući da su snimani. Sušta suprotnost banalnim rijaliti programima, ova istinita ljubavna priča, ima snagu najboljeg igranog filma, dok istovremeno zadivljuje kao neprocenjiv dokument. Kako je u svemu tome uspeo, upitali smo Migela Gonsalveša Mendeša, koji danas stiže u Beograd da prisustvuje projekciji svog filma na festivalu evropskog dugometražnog dokumentarnog filma „Sedam veličanstvenih”.
Kakav par su za vas Žoze i Pilar, kako je to biti u društvu velikog pisca i njegove životne ljubavi četiri godine?
Njihov život pružio mi je apsolutnu inspiraciju. To su dve ličnosti koje nikad ne odustaju od pokušaja da promene svet. Iznad svega inspirisala me je njihova ljubav, ogromno međusobno poštovanje, podrška i pažnja.
Kad gledaoci izlaze sa projekcije, najčešće komentarišu kako bi voleli da dožive ljubav kakvu su videli u filmu?
To sam upravo i ja želeo da pokažem. I to sam bivajući sa njima svakodnevno i u raznim situacijama, naučio od njih. Na kraju, imamo samo jedan život na zemlji, toga su svesni čak i vernici. Nemoralno je prema životu da ga upropastiš kukajući kako ništa ne valja, kako je sve urušeno. Žoze i Pilar nikad ne odustaju od truda da svet učine boljim.
O nobelovcu i njegovoj literaturi dosta se zna, ali na koji način je Pilar radila na boljem svetu?
Ona ima svoje ciljeve, vredno radi. Uz prevode Saramaga na španski koje je klesala uporedo sa njegovim stvaralačkim procesom na portugalskom, ona ne odustaje od borbe za prava žena. Osim što prevodi, Pilar je odlična i vrlo angažovana španska novinarka.
Jednom Saramago u vašem filmu kaže kako on smišlja romane, a ona život…?
On ima ideja za literaturu, a ona za život, i „ne znam koja je od ove dve stvari važnija” dodaje Saramago. Ona je vrlo praktična i životna. Žoze je pravi Portugalac, miran i melanholičan. Ona je kao snaga prirode. Pa Žoze čak kaže kako bi umro mnogo stariji, da je život okončao pre nego što je sreo Pilar.
Ovako, umro je mlad u 87. godini?
Pilar mu je donela novi život. Venčali su se 1988, a Žoze je umro 2010. godine. Do poslednjeg trenutka živeo je pun ovozemaljski i umetnički život. Stvarajući do kraja.
Šta radi Pilar sada bez Žozea?
Ona je predsednica Fondacije Saramago u Portugaliji. Kao Španjolka dobila je i portugalsko državljanstvo. Po Saramagovoj želji ona je dobila zadatak da produži njegovo trajanje.
Vi ste njihov dobar prijatelj?
Naravno, proveli smo zajedno četiri godine. Toliko je bilo potrebno da se film o njihovom životu snimi. Postali smo jako bliski. Jer kada se pravi takav portret, veze moraju da budu zasnovane na velikom uzajamnom poverenju. Na neki način, ja sam bio njihov usvojeni sin.
Mora da ste sazreli radeći ovaj dokumentarni zapis, ne samo kao umetnik nego i kao ličnost. Imali ste privilegiju da provedete deo svog života sa tako značajnim umetnicima i da uronite u njihovu intimnu svakodnevicu?
Ovaj film je promenio moj život zauvek. Posle njega, nisam više desperados. Ako shvatimo da svako od nas mora da promeni svoj mikrosvet, biće moguće i velike promene nabolje. Niko to ne može da uradi umesto mene, i nema nikakvog smisla da se žalim na druge.
Mnogo se govorilo i o Saramagovom komunizmu, on je bio član komunističke partije Portugalije, da li je to uticalo na opovrgavanje njegovog umetničkog dela?
On je znao da njegova ideja komunizma nikada nije sprovedena u život. Ali na neki način danas, kada živimo u divljem kapitalizmu, koji nas sve vuče na dno, sve je više ljudi koji veruju da je jedini izlaz za čovečanstvo u većoj solidarnosti i pravednijem sistemu u kojoj svaki čovek ima jednaku šansu.
Da li ste i vi komunista, ili pripadate globalnom pokretu nezadovoljnika (žao mi je što ova reč na neki način označava beznađe), koji se bori da na nov način promeni svet?
Nisam komunista, nikad nisam ni bio, ali pripadam pokretu nezadovoljnika. Uveren sam da ne možemo da dozvolimo da čitava društva budu vezana u obruču apstraktnog kapitala. Svet je poludeo ako jedna rejting agencija može da kaže da je Island na primer degradiran na nivo smeća. Kao da su ljudi nevažni, kao da postoje samo kompanije i procena o njihovoj finansijskoj snazi važi više, nego što vredi čovek ili čitava nacija.
Ali Svetski ekonomski forum u Davosu izdao je dokument koji baš upozorava na kolektivnu depresiju usled nedostatka perspektive?
Onda Merkelova i Sarkozi treba da idu u Davos da to čuju. Jer Evropa je u dramatičnoj situaciji . Ono što predlaže duo „Merkozi”, nije Evropa kakvu hoćemo mi Evropljani.
Da li i vi mislite, kao što mi je nedavno rekao jedan španski književnik da je Evropa kakvu hoće Merkelova i Sarkozi , samo jedan veliki supermarket?
Ne ja mislim da je ta Evropa – ništa. Oni sahranjuju Evropu.
Pa valjda u vašem umetničkom svetu postoje neke nove ideje oko toga kako Evropu vratiti Evropi?
Nisam siguran da je to uopšte moguće. Sve se dešava u jednoj velikoj laži. Nemačka na primer kaže, za svoju internu izbornu upotrebu, kako postoje narodi u Evropi koji su lenji i koji mrze da rade. A svi znamo da je naša produktivnost i proizvodnja u stvari uništena evropskim normativima: poljoprivreda, ribolov, to su grane koje su nestale u Španiji, Portugaliji, Grčkoj…Jer je Nemačku interesovalo da izvozi svoje produkte.
Pa kako će onda Portugalija?
Ja nisam vlast, nisam političar. Ali mislim da putevi Portugalije ne treba da vode samo ka Evropi. Zbog svojih istorijskih veza Portugalija treba da se okrene Mozambiku, Brazilu, Angoli. Sa njima nas veže isti jezik, slični pogledi na svet, srodna nam je i filozofija života…
Tekst je preuzet iz Politike