O čemu tačno pričamo kad kažemo da se mrzimo, kad kažemo da mrzimo, kad mrzimo? O čemu je riječ u sva tri slučaja nego o gluposti, našoj gluposti koje se više i ne stidimo već je smatramo prednošću i uzdanicom. Spremni smo glasno tvrditi ono što ne znamo, jedva čekamo prkosno svjedočiti nečemu što nismo ni vidjeli, otvoreno poklanjamo ukradene misli i savjete kao svoje dosjetke.
Dešava se.
Prije koji dan srećem prijateljicu koja je nakon godina potrage za poslom konačno udomila svoj vječito prazan bankakaunt u jednoj firmi koja je, vidi vraga, iz tog i tog grada što je markerskim potpisima pripao entitetu koji je, naravno, tradicionalno neprijateljski i svijetu nepotreban. Žali mi se sad već bivša nezaposlenica da ju je mnoga sveznalica poprijeko pogledala kad im je saopštila činjenicu o sjedištu firme. Međutim, nije htjela izostaviti i jednu vrlo značajnu razliku u reakciji sveznajućih. Naime, u odnosu na raniju isključivost i osudu takvog poteza odlaska na rad “za njih”, “njima”, danas se nakon početne nelagode i pobune sveznajući brže smire i spuštaju loptu, shvatajući da je do posla, pa još redovno plaćenog, kakav je ovaj koji je “ubola” nezaposlenica, strašno teško doći. Brzo spuste gard i čestitaju bivšoj nezaposlenici na uspjehu.
Budi se.
Ne možemo ubiti mržnju jer čim pomislimo da kopni i da je više nema, pojavi se neko ili nam organizuju nešto što nas njome gađa ili odabere da nas pogrešno ili nikako ne razumije. Kako je onda barem utrnuti, ukloniti, smiriti, obuzdati? Kako je dovesti na normalan nivo s kojeg se može kontrolisati i poklopiti da ne prska kad god nekome prekipi? Možda je odgovor upravo u prethodno pomenutom dešavanju i doživljaju bivše nezaposlenice. Možda je konačan odgovor u obezbjeđivanju posla u ukletnim/prokletim gradovima kontra-entiteta. Možda je definitivno riješenje u dopuštanju sebi da umjesto tradicionalnog neshvatanja na neviđeno počnemo mijenjati i svoju i percepciju drugih. Možda nam je više dosadilo biti glup?
Spread the news.
Živjeti nam je neminovnost osim ako se nismo (opet) usektali pa planiramo masovnu (samo)tragediju. Kako živjeti na svakom je da odabere – može se biti glup i zadrt, urinirati sebi u usta nakon svake velike nužde koju prospemo posebno onda kad nas niko ništa ne pita, ali, ne treba izbjegavati vječito nepomirljive teme. Naprotiv, treba pričati što više o njima, raščlaniti do banalnosti, svesti na bizarnosti, dovesti do potpunog besmisla koji svako može vidjeti, prepoznati i shvatiti. Ukoliko se do te tačke ne pokoljemo, napravićemo ogroman korak naprijed. Da se promijeni barem pravac jer nazadujemo već barem dvadeset godina. Možda nam je to već dosadilo?
Selektovanje.
Propustimo barem jednom reakciju na kristalno jasno fabrikovane krize, terorizme i ugroženosti. Ako vide da nas ne dotiče i da nam ne mogu dignuti tlačni pritisak svojim (ipak amaterski) napakovanim “istinama” prije će promijeniti kurs, probati nešto novo, probuditi mogući interes u nama. Naravno, postavlja se pitanje, je li tako nešto uopšte moguće u javnosti koja se hrani psovkom, nevoljom, crnilom? Je li moguće odreći se honorara svome ludilu zarad poboljšanja zdravlja opustošenog mozga? Je li moguće reći neću i onda kad neću iako ti svi govore da hoćeš. Je li moguće moći a ne htjeti biti jedno u masi? Odbiti da se bude uzaludno, bespolno, besmisleno, ni po čemu različito od urlajućeg muka mase, da li je moguće?
Cijena života.
Barem prema akcijama većine ne bi se dalo naslutiti da svoj život smatramo neprocjenjivim. Jer nešto neprocjenjivo se čuva i njeguje, a ne pušta stihiji i prašini da prekrije. Koliko košta imati stav? Stati imenom i prezimenom iza svojih postupaka? Ako su i pogrešni, poštenije je i cjenjenije tako nego se kriti u masi, isprepadanog pogleda čekati odluku da li je mlijeko bijelo i ove godine ili se nešto promijenilo zbog “krize koja nije samo kod nas nego u cijelom svijetu” i brojnih drugih razloga redovno presudnijih od prethodnih.
Strah, samo strah.
Vrijedimo li truda dok preživamo ili smo ekvivalent vješalici u rashladnoj sobi? Da li bi dobre životinje sve ovo bolje uradile od nas. Da li to rade samo mi ne znamo jer ne možemo prepoznati dok ih, fokusirani na “vitalne nacionalne interese” umjesto na opšte dobro, ubijamo u prigodnom ritualnom lovu? Jeste li se ikad zapitali postoji li život poslije iznošenja sopstvenog mišljenja, ili je strah od života, pitanja, djelovanja potpuno preuzeo vlast?
Tekst je preuzet sa portala www.protest.ba