U Beču je trenutno postavljena izložba Individualna zapažanja, u okviru koje je predstavljen rad bh. umjetnika. Među ostalima, svoj rad u austrijskom glavnom gradu predstavio je i umjetnik iz Banjaluke Radenko Milak. To nam je bio povod da sa Milakom razgovaramo o djelu koje bečka publika ovih dana može da pogleda, o stanju u kulturi i umjetnosti RS, ali i o stanju u bh. društvu. Milak je rođen 1980. godine u Travniku, a Akademiju umjetnosti završio je u Banjaluci, da bi daljnji ciklus školovanja nastavio u Beogradu. Direktor je Centra za vizuelne komunikacije Protok.
U okviru izložbe Individualna zapažanja, uz druge bh. umjetnike, predstavili ste svoju umjetnost u Beču. Koji rad ste predstavili bečkoj publici?
U okviru izložbe Individualna zapažanja, kustos Elio Krivdić je pozvao umjetnike različitih interesovanja da prezentuju svoje radove i da na taj način pokažu ono šta rade i promišljaju. Rad koji sam ja predstavio počeo sam da radim 2010. godine i nosi naziv A šta ste još vidjeli? – Nisam mogao vidjeti sve. Ovaj rad se bavi jednom fotografijom koju je napravio Ron Haviv na početku rata, tačnije 2. aprila 1992. godine u Bijeljini, gdje je fotografisao Arkanovog vojnika koji brutalno nogom udara ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je na početku rata postala parametar i ilustracija zločina na prostorima bivše Jugoslavije i u mass medijima je bila dominantna. Radio sam tri godine u Bijeljini, boravio sam u toj sredini, doživio sam njen kontekst i to mi je bio okidač da se počnem baviti ovim radom. Sa stanovnicima ovog grada dosta sam razgovarao o ovom događaju i uvijek sam tu nailazio na nevjericu i različite priče šta je vojnik uradio kad je poskočio na trotoar. Ova fotografija mi je bila polazište za seriju slika koje su u suštini repetitivne, a sa njima preispitujem stav o tome šta mi zaista nismo vidjeli tokom proteklog rata i ratnih stradanja. Rad ima više slojeva, polazeći od slikarske problematike do društveno-političkih okolnosti u kojima je fotografija o kojoj govorimo nastala kao i internetsko iskorištavanje fotografije u kontekstu predstavljanja stradanja. Predstavljanjem ovog rada jasno govorim da želim da razgovaram o onim temama koje su tabu u našem društvu.
Na ovoj izložbi predstavili su se umjetnici koji se eksplicitno bave temama uglavnom vezanim za društveno-političku realnost naše zemlje. Kako Vi gledati na trenutno društveno-političko stanje u BiH?
Na ovoj izložbi predstavili su se i umjetnici koji se bave nekim svojim individualnim utopijama koje su uvezali u kontekst društva i vremena u kome žive. A kad govorimo o društveno-političkoj situaciji u kojoj živimo, mogu reći da je ona šizofrena. Mladi ljudi odrastaju u zagađenom društvu, a javni govor je uprljan do krajnje granice prihvatljivosti i doveden je do nivoa mržnje. Takav ambijent i ne može razviti jedno zdravo društvo u kojem bi mlade generacije koje odrastaju imale normalne okolnosti za normalan život. Imam priliku da sarađujem sa mladim ljudima i kod njih primjećujem evidentan uticaj retorike koja je javno prisutna i u kojoj se spajaju mačo kultura i religiozni patos. A ukoliko želite biti in i prihvaćeni, nametnuto je da onda morate mrziti, a to je obrazac djelovanja koji je prisutan kod većine mladih ljudi. Upravo je mržnja nešto sa čim imamo najviše problema, pa čak i kad govorimo o pozitivnim aspektima društva imajući u vidu zajedničku tradiciju ili mogući suživot opet se taj govor stavlja u kontekst mržnje.
Kako biste ocijenili kulturnu politiku kod nas, imajući u vidu likovnu scenu?
Kod nas je likovna scena na margini svih mogućih kulturnih politika, odnosno i kad pričamo o kulturnoj politici grada, Republike Srpske ili BiH, ona je uvijek na margini. U suštini, možda je bolje reći da kulturne politike ne postoje, a sve što se dešava je proizvod koji dolazi odozdo, jer ovo društvo i država nemaju kulturnu politiku koja bi trebala biti locirana u Ministarstvu civilnih poslova BiH. Resorna entitetska ministarstva nemaju jasnu viziju koju zastupaju, a unutar svih kulturno-umjetničkih djelatnosti vizuelna umjetnost je najzapostavljenija. Na primjer, u RS imate preko 20 nagrada za književnost, a nemate ni jednu nagradu za likovnu umjetnost. Ovu nagradu niko od aktera na likovnoj sceni nije inicirao, tako da možemo reći da je odgovornost sa obje strane; odgovornost je na umjetničkoj sceni koja je čini se bahata i ne pokreće nikakavu inicijativu, ali i na resornim ministarstvima kod kojih se očituje nebriga za likovnu umjetnost, ali kad govorimo o nagradama, spomenuo bih najznačajniju umjetničku nagradu na nivou cijele BiH koju je pokrenuo Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva uz partnerstvo Centra za vizuelne komunikacije Protok. Bilo koji festival Ministarstvo RS više košta od čitave likovne umjetnosti na nivou RS. Činjenica je i da se jako mali iznos sredstava izdvaja za likovnu umjetnost i na taj način ne razvija se platforma koja bi bila oslonac za produktivniji rad u oblasti umjetnosti. Problem je što se niko ne zanima za kulturu uopšte i kad bi neko ukinuo budžet za kulturu niko se ne bi pitao za razlog, ali samo neka plate onih koji rade u kulturnim institucijama budu isplaćene, a da ne napominjem to da se kod nas, imajući u vidu druge zemlje, iz budžeta najmanje izdvaja za kulturu. To je dovelo do toga da živimo u društvu u kojem je kultura zakržljala i gdje se razvija samo u sferi individualnih inicijativa.
Koliko nam umjetnost može pomoći u sagledavanju situacije u kojoj živimo i razbijanju barikada koje smo postavili između sebe?
Umjetnost je ogledalo društva u kojem nastaje i umjetnici često imaju potrebu da se reflektuju na društvene okolnosti u kojim žive, ali ona nema pretjeranu moć u smislu nekih konkretnih promjena. Ipak mislim da je mnogo veća moć medija, a umjetnost je u igri kada se desi splet okolnosti u kome su mediji, umjetnost i kulturna politika u sprezi i zajedničkoj solidarnosti koja bi dovela do nekih promjena u društvu. Ukoliko umjetnik želi da usamljeno govori o nekim temama, društvo ga prosto ignoriše, jer mi nismo izgradili sistem vrijednosti kojima bi se društvo vodilo. Ukoliko govorite o nekim temama koje su traumatične, uvijek imate one koji će sve činjenice da negiraju i društvo je dovedeno u ćorsokak, vraćajući se konstantno na prošlost, tražeći teme koje bi naše društvo prikazali što starijim, što više srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim. Ta priča je dominantna i zbog toga ne vidim mogućnost da umjetnost može otvarati tabu teme ukoliko ne postoji inicijativa društva da se suoči sa tim temama.
Koliko smo danas još uvijek opterećeni prošlošću. Već skoro dvije decenije se suočavamo sa onim što se desilo u prethodnom ratu. Da li će se taj proces suočavanja ikad završiti?
Naša bliska prošlost određuje našu sadašnjost i ona je do te mjere upletena u naš život da mi prosto moramo da o njoj govorimo, htjeli mi to ili ne. Živimo u takvim okolnostima da moramo govoriti o tim temama, ne možemo mi sad govorit o cvijeću i proljeću, jer se prošlost reflektuje da naš cjelokupni život. Možemo reći da nije došlo do apsolutnog suočavanja sa onim što se desilo u prethodnom ratu i treba biti realan u sagledavanju onog što se desilo. Problem je što u regionu imamo tri-četiri verzije istine koja je verzirana kako kome odgovara. Tu nema prostora za naučni diskurs, jer je istorija danas u kandžama vladajuće oligarhije u kome se oni poigravaju sa činjenicama i interpretacijama prošlosti. Prisutno je koketiranje sa istorijom i njeno iskorištavanje, odnosno uzimanje od istorije onog što ti odgovara i u kontekstu vladajućih politika ne vidim inicijativu za suočavanje sa onim što se desilo, o tome se ne priča i oni koji verziraju svoje uglove gledanja na prošlost smatraju da su u pravu i procesi za ispravljanje toga će dugo trajati.
Očigledno su ljudi u BiH veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Ali kako možemo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju?
Mogu samo mladim ljudima uputiti poruku da dok ovo društvo ne izađe iz mraka i tmine potraže adresu negdje u inostranstvu ili da bar potraže priliku da putuju, da vide šta se dešava u društvima koja su drugačija od ovog, i da vide da ovo ovdje nije nešto što je uklesano u kamen, i da se okolnosti u kojim živimo mogu mijenjati, i da nije zakržljalo društvo koje je zatrovano podjelama jedino u kojem se može živjeti. Kao što sam već rekao, dominantan je diskurs mržnje, psovke i nasilja u javnom govoru i to je ono što nažalost oblikuje mlade generacije. Zbog toga je potrebno da se upravo te generacije otvore prema svijetu. Naravno, ja ne opovrgavam tezu da se može raditi i da taj rad može uspjeti, jer to bi suludo bilo, ali bez jasne državne politike o zajedničkom djelanju, ne možemo očekivati društvene promjene.
Kakva je po Vašem mišljenju kulturna scena u Banjaluci. Da li ste Vi kao umjetnik zadovoljni onim što se dešava i šta bi se po Vašem mišljenju trebalo promijeniti?
Upravo se nepostojanje jasne kulturne politike očituje na kulturna dešavanja u gadu. Treba biti svjestan potrebe za ogromnim reformama u oblasti kulture koje neće biti samo mrtvo slovo na papiru i na taj načim mijenjati stvari. Umjetnost kod nas živi u nekim sarkofazima i institucijama, a tipičan primjer za to je Kulturni centar Banski dvor. Ova institucija bi trebala da ima prefiks fabrike koja proizvodi, a ne nekog sarkofaga koji ne vrši odgovornu ulogu u javnoj sferi grada Banjaluke. Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da nakon toliko godina nerada, direktor ove institucije i dalje ostaje na toj poziciji. Pored toga, amaterska kulturno-umjetnička društva ovog grada imaju veći budžet od nezavisne kulturne scene, što znači da jedna progresivna kultura, kultura vremena u kojem živimo, nije prepoznata osim kod nekih institucija kao što je Muzej savremene umjetnosti RS. Velika impotentnost naše scene su i filmovi koji se snimaju, a koji nemaju nikakav efekat, ne govore ni o čemu, niko ih ne gleda, ne idu po festivalima ili završe na jednom ili dva festivala, a za njih je izdvojeno mnogo novca.
Kao što ste napomenuli u razgovoru, kultura je na marginama društva u BiH. Sa kojim se problemima bh. umjetnik suočava?
Mi smo gradili jednu manifestaciju Spaport u zadnje tri godine, prvenstveno zahvaljujući Švajcarskoj fondaciji za kulturu i Ministarstvu za prosvjetu i kulturu RS. Zahvaljujući ministru Antonu Kasipoviću, dobili smo podršku ministarstva, a za druge ličnosti ne mogu tako da kažem. Pomoćnica ministra Irena Soldat-Vujanović na svakom koraku je nastojala da omalovaži i diskredituje našu inicijativu, kao i pojedini drugi činovnici unutar ministarstva. Bitno je da oni koji donose odluke shvate da nam je važan pluralizam mišljenja i da se njeguje sloboda govora i djelanja. Potrebno je moći govoriti o tabu temama, javno izjasniti svoj politički, seksualni i svaki drugi stav. U BiH imate skromne uslove za rad i za polazište da se jedan umjetnik razvije i zbog toga je potrebno povremeno promijeniti sredinu ili bar sarađivati sa drugim centrima. Unutar BiH imate samo nekoliko institucija koje doprinose promociji savremene umjetnosti, kao što je Muzej savremene umjetnosti RS iz Banjaluke, Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva i par individualnih inicijativa koje djeluju na tom planu, a svim tim institucijama i inicijativama problem su materijalna sredstva.
Na čemu trenutno radite? Kakvi su planovi za skoriju budućnost?
Priču kao producenta lagano završavam, jer sam shvatio da mi jedino preostaje umjetnička karijera i sve više se vraćam slikanju. Radim na nekoliko projekata koji se ne dešavaju u Banjaluci, ali kojima promovišem ovu sredinu i svoj rad, a to su samostalna izložba u Beogradu koja će biti otvorena 20. februara, kao i izložba u Minhenu koja se treba desiti na ljeto ove godine.
Razgovarala Maja Isović
Srodni intervjui:
Mladi su buntovni do prvog kredita
Još smo u okovima naše plemenske prošlosti