Ko zna o čemu je razmišljao, osim eventualno o spašavanju vlastite časti, tj. guzice, to jest fotelje a u njoj guzice, njemački predsjednik Christian Wulff, kada je uzeo mobilni telefon i utipkao nekoliko neprimjereno prijetećih riječi, pa ih poslao glavnom i odgovornom uredniku lista Bild. Predsjednik Wulff uradio je taj nepromišljeni potez usred afere u kojoj se neočekivano našao: mediji su iščeprkali da je predsjednik posudio pola miliona eura od supruge izvjesnog njemačkog bogataša. Nije bogzna kako državnički odgovorno, pogotovo mudro, posuđivati novac, ali u Njemačkoj se zbog toga ne smjenjuju predsjednici; fotelja im se počinje tresti kada pokušaju spriječiti medije da o tome informiraju javnost. A to je učinio predsjednik Wulff i zbog toga će vjerovatno biti smijenjen, iako je njegova politička pokroviteljica, kancelarka Angela Merkel po izbijanju skandala kategorički odbijala i pomisao na takav epilog. Pritisak opozicionih stranaka, medija, javnosti je tako snažan i unison da kancelarka Merkel ima malo, odnosno ni toliko, izgleda i prostora da spasi glavu svom predsjedniku.
Ono što bi dodatno moglo biti zanimljivo i poučno u ovom medijsko-političkom slučaju jeste što je „Bild“ tradicionalno blizak njemačkim Demokršćanima i što je sve do izbijanja afere podržavao njihovog predsjednika Wulffa. Ta bliskost, skoro pa familijarnost, vjerovatno je ohrabrila, učinila neopreznim predsjednika i natjerala ga da pošalje prijeteću poruku uredniku ovog lista u kojoj ga upozorava kako će ga tužiti ukoliko „Bild“ bude pisao o njegovom posuđivanju novca od bogataševe supruge. Bio je to kraj jednog divnog prijateljstva, ali, vjerovatno i jedne uspješne političke i državničke karijere…
Na ostavku sve do prije dva-tri dana nije pomišljao ni Philipp Hildebrand, guverner švicarske centralne banke. Sve dok se nije povukao, naprosto je prštao od samouvjerenosti i optimizma. Mediji su pred Novu godinu otkrili da je njegova supruga Kashya, nekoliko dana prije nego što će guverner oboriti vrijednost švicarskog franka, promijenila 400 hiljada domaće valute u američki dolar. Zaradila je gospođa „guvernanta“ na toj sumnjivoj finansijskoj operaciji nešto manje od sto hiljada franaka. Bankarski činovnik, „zviždač“ koji je o toj operaciji krajnje sumnjive naravi informirao medije završio je na psihijatrijskoj klinici. Guverner Hildebrand je, na koncu, uz dosta opiranja i koprcanja, nevoljko, ali pri punoj svijesti i savjesti, samog sebe ostavio bez posla.
Donošenje novog ustava u Mađarskoj je bilo obilježeno masovnim uličnim protestima i neodobravanjem, ali je ozbiljno zabrinulo evropski politički establišment i najširu demokratsku javnost: preispoljno zbog onih ustavnih odredbi koje bi ozbiljno mogle ugroziti medijske slobode u toj zemlji. A to je već ozbiljan udarac temeljnim evropskim vrijednostima, što je nedopustivo i što se neće, niti može tolerirati, upozorena je iz Brisela, ali ne samo Brisela, mađarska Vlada.
Kako s tim „temeljnim evropskim vrijednostima“, medijskim slobodama, odvojenosti politike od medija, stojimo mi, ovdašnji, u Bosni i Hercegovini? Katastrofalno, nikada gore, kao malo kad bezizlazno, tragično, besperspektivno.
Prije godinu dana ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Patrick Moon, na promociji budućih medijskih projekata organizacije USAID dijagnosticirao je medijskoj sceni u Bosni i Hercegovini teška, hronična cehovska oboljenja: neprofesionalnost, vezanost uz političke i poslovne elite, neambicioznost, konformizam. Oporo je američki ambasador konstatirao da je petnaestogodišnja strategija njegove zemlje u izgradnji normalnog, demokratskog medijskog poretka u BiH doživjela poraz i da je zbog toga jako razočaran i deprimiran.
Ko je za to kriv, kome se na vrat treba natovariti odgovornost za takvo dramatično, katastrofalno stanje u ovdašnjim medijima? Na kome je odgovornost, na političarima ili na novinarima, zbog činjenice da dva entitetska televizijska emitera posljednjih nedjelja i mjeseci vode medijski specijalni rat, putem specijalnih televizijskih dalekometnih emisija. Ništa nema neobično u činjenici da svaka vlast želi staviti pod kontrolu medije, osobito one najutjecajnije; patološki je paradoks što u nevjerovatno velikom broju slučajeva, mediji, odnosno njihovi urednici i novinari, jedva čekaju da se to desi – da se bace u smrtonosni zagrljaj političkih i finansijskih gospodara.
Sav jad, bijeda, lakoća postojanja i nedopustivost opstajanja ovdašnjih medija mogla se kao na dlanu iščitati na marginalnom, skoro bezveznom primjeru: porodičnom nasilju marginalnog i u osnovi irelevantnog, manje-više bezveznog kantonalnog ministra Emira Suljagića: cijela sedmica je protekla od njegovog kućnog tsunamija, a da se o tome skandalu, sve do izlaska prošlog broja „Slobodne Bosne“, nijedan medij nije slova napisao, niti prozborio. Radili su tog kobnog kasnodecembarskog dana kada je goropadni ministar u zajedničkom stanu davio suprugu, telefoni ko ludi, urednike medijskih kuća zvali su čelnici Suljagićeve stranke, sugerišući im prijateljski, ako treba i mnogo manje prijateljski, da zaobiđu taj bezvezni skandalčić. Suljagićevi prijatelji novinari zvali su svoje kolege u drugim redakcijama upozoravajući ih na „poštivanje privatnosti“, „dobre običaje“, opasnosti da to „neprijatelji“ iskoriste u subverzivne, štetne svrhe. Ovih je dana, pišući gotovo o istoj temi, samo drugim povodom, uvaženi kolega Boško Jakšić, zaštitni znak. „trade mark“ poštenog, odvažnog, čestitog lica beogradske Politike napisao kako se vlast u Srbiji prema medijima „odnosi kao vodoinstalater koji bi da spreči otok raznih informacija u javnost“. E kada je već SDP-ovim vodoinstalaterima prljava voda iz stana ministra nauke i obrazovanja iscurila, jer je nemoguće u globalnom informativnom kanalizacionom traktu sačuvati takvu tajnu, krenulo je nezapamćeno spinovano medijsko nasilje: negiranje, demantovanje, relativiziranje, kasnije optuživanje, napadi na protivnika: „Slobodnu Bosnu“ koja je (u)radila samo ono što bi uradio svaki medij koji drži do svojeg profesionalnog digniteta i neovisne pozicije: objavila informaciju da je neki ministar neurotični nasilnik (to se modernim novogovorom tretira kao „ima kratak fitilj“; ma, je li, Boga ti?!)
Priča o usponu i padu njemačkog predsjednika Christiana Wulffa ne bi bila do kraja poučna niti dragocjena da se nije namjerio na „Bild“, novine koja neskriveno i bezrezervno podržavaju političku opciju kojoj predsjednik pripada. Drugarska kritika, tako se to zvalo u olovnim, jednostranačkim režimima. Mediji kojima je stalo do socijaldemokratske ideje (a „Slobodna Bosna“ nikada nije krila da je takav medij, kao što je New York Times glasilo američkih Demokrata, ili srbijanski Kurir reformisanih Radikala) prvi su prozvani da ukažu na devijacije, nezakonitosti, odstupanja od programskih ciljeva stranke, opcije koju preferiraju. Zataškavanje, (auto)cenzuriranje vijesti i informacija, za kojima su posegli urednici i novinari koji su zažmirili na eklatantno nezakonito ponašanje jednog kantonalnog ministra, ukazuje na to da oni ne štede političku opciju, nego da se dodvaravaju vlasti – koja će im suprugama osigurati naučnu karijeru, njima osobno mjesta u upravnim odborima, budžetske privilegije, besplatne ručkove i večere.
Zakonski je prostor medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini skoro pa idealno riješen: problem, očito, nastaje kada se pokaže da zakonski zagarantirane medijske slobode dođu u sukob sa privatnim interesima oholih političara, s jedne, i beskrupoloznih novinara, sa druge strane! Ni jednima ni drugima, većinski i uglavnom, ne konveniraju „usvojene evropske vrijednosti“ koje dokidaju mešetarenje, suspendiraju manipuliranje javnim mnijenjem, provjeravaju transparentnost i vjerodostojnost.
Tekst preuzet iz Slobodne Bosne