Iza nas je jedna od težih partija šaha, u kojoj su pobijedili oni sa jačim dominama. Zalutale patriote koji su se nadali nečemu drugačijem na šaku je dočekao neki naš Valentin Prokopov, tek toliko da znaju da romantična vizija Bosne i Hercegovine ne može opstati ako ćemo je gurati inatom i pasjalukom. Valjda su naučili da se slika sama nacrtati ne može.
Države danas ima koliko je bilo i one dejtonske noći, kad su se svi već spakovali nazad za front, pa ih je neka čudna sila navukla na mir. Od tada traje stalna iluzija, postavljena kada je ova Bosna i Hercegovina nastavila pravni kontinuitet one Republike. Tad nas je neko uvjerio da će sve biti kako je bilo, samo neprijatelje treba umoriti, pa će se moći graditi ozbiljna zemlja.
Niko tu Dejtonsku Bosnu nije prihvatio kao stalnu i bezvremensku, nešto s čime nama valja živjeti stoljeće. Neki su je namaštali kao privremenu do raspada, neki kao razvaljenu do skorog sastavljanja. Klinac. „Nema kraja kraju Bosne“, rekao mi je jedan mislilac, Tuzlak, objašnjavajući da u ovoj farsi svi smo stalno uvjereni u neku propast, a propast ne dolazi, samo još više propadamo i mislimo da se dalje padati ne može. Pa se vazda iznenadimo. Onako, bez dna i stalno.
U tom se propadanju i može živjeti. Samo pazi, jedni su naučili graditi svoj paralelni svijet opstanka, a drugi se još dave u vlastitim idejama. Valjda zato što Republici Srpskoj ne trebaju Bošnjaci za njihovu viziju slobodarskog samoupravljanja, a Bosni i Hercegovini su potrebni svi, i najdraži i najmrskiji. Opsesija državom u bošnjačkoj političkoj doktrini prisutna je od Dejtona do danas. Tu se čuva kao vizija koja bi trebala opravdati stvarnu podjelu zemlje na koju su naši glavari tada pristali. I baš se na njoj od aprila 2006. godine do danas uspješno guše oni srpski i hrvatski politički predstavnici spremni na dijalog, a izdižu kriminalci, populisti i nacionalisti do trona svojih zapuštenih torova.
Budni unitaristi su uvijek bili dobar motiv nesanice za sve one koji bi na tom putu mogli ispasti višak. U vlasti naivaca nema. Sudar ideala dao nam je privid državnih institucija koje predstavljaju ogromno budžetsko opterećenje, ostaju najranjivije na političke blokade i tu su tek kao najbolji argument trajne neodrživosti i nefunkcionalnosti sistema. Za to vrijeme, građani žive dva odvojena svijeta. Dok se u Federaciji uspjeh vlasti i dalje mjeri onim što se postiglo na nivou države, u Republici Srpskoj se pokraj traljavog šalovanja Bosne i Hercegovine, rezultati odavno prikazuju prema onome što je učinjeno za sveti entitet. Ovi naši su pokušali sa Zapadnom Njemačkom, ali smo se brže bolje vratili na staru priču, dok neko nije provalio da je od svega toga ostao samo Istočni Timor. Zbog nenaučene lekcije kod glasača u Federaciji, svaka stvar koja ne funkcionira u većem entitetu se smisleno i dalje može prebaciti na teret „neprijateljima koji guše domovinu“, tamo negdje oko Trga Bosne i Hercegovine. Nisu džaba stećak metili na trg mrtve države.
I tako, dok sarajevski krug strpljivo čeka formiranje nove agencije ili insistira na provođenju nekog lijevog akcionog plana, kolege iz Republike Srpske uveliko grade paralelne institucije ne mareći za predviđenu strategiju, dovodeći raznorazne komisije pred svršen čin i zaokružujući institucionalni okvir vlastite samodovoljnosti. A Bošnjaci i dalje sanjaju državu koja doći neće.
Posljednji primjer te institucionalizirane opsesije jeste i kvazi-patriotizam raznoraznih pitajućih donosioca odluka Federacije na slučaju zatvaranja sedam institucija kulture od državnog značaja. Na tom se belaju može vidjeti sva neracionalnost i pogubnost politike zablude o novoj Republici koja će nas spasiti. Naime, dok oni čvrsto stoje na stavu da sedam velikih treba povjeriti državi, svako sa imalo mozga dobro zna da u cijeloj igri leptira nema šanse da neko iz RS-a pristane finansirati nekakve sarajevske muzeje. Naravno, nastavlja se uporno tvrditi da naš poraz neće biti zatvoreni muzeji, već stravični scenarij u kojem oni ostaju otvoreni, samo ih finansira Federacija. To je nivo naše pameti: ideja da se zatvaranjem muzeja brani državnost.
I istina, neko može smatrati da je to kapitulacija patriotizma, baš onaj trenutak kada smo se od Bosne umorili. Reci slobodno, evo ga, strategija vodstva Republike Srpske kroz blokadu institucija i održavanja privida države je uspjela. Ono što ne vidimo u tom haosu jeste da su zapravo najveći neprijatelji građana Federacije i te ideje države Bosne i Hercegovine ostali njihovi izabrani lideri. Oni vrlo dobro znaju odgovore na svako pitanje koje bi imali staviti za pregovarački sto, ali svjesno drže sistem u statusu quo, gdje naivni patrioti smatraju da će jednog dana sve proći i da će onda sve krenuti na „našu“ ruku. Neće.
Uskoro će šest godina od pada aprilskog paketa. Baš tih šest u kojima Bosne sve manje ima zahvaljujući onima koji su nas gurajući neku pseudo-građansku politiku doveli do bezdana. I niko da pokuša razmišljati drugačije. Nije kraj bana Kulina u tome što će Zemaljski muzej preuzet kakav mrgud iz ustaško-džihadske zavjere. To ti je, bolan, samo prihvatanje realnih odnosa, takvih i jedinih trenutno otvorenih koji mogu ovu zemlju održati u životu. Kada jednom budemo počeli prihvatati realnost odnosa, možda Dodiku nestane goriva, a ugroženim narodima straha.
Alternativa nam je da trunemo dok ne dođemo do nivoa da i mi poželimo da se odvojimo. Ako već nismo. Do tad će pomrijeti svi vršioci dužnosti, a neki mladi kustos će otvoriti vrata i u galerije pustiti lutalice. Moći ćemo tada nabaciti i stalnu muzejsku postavku „Bila jednom Bosna i Hercegovina“, a novi stanari će voditi orkestrirano lajanje na zvijezde svake srijede u ponoć. Pa onda uživaj u kazamatu što si ga sam stvorio i obilazi sedam institucija kulture do sutra.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.radiosarajevo.ba