Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Samir Šestan (Lukavac, BiH), politički analitičar i NVO aktivista, ex urednik satiričnog časopisa Polikita, stalni saradnik regionalnog internet portala e-Novine
31. decembar 2011.
Relativnost kretanja – posmatranog kao međuodnos tačaka u prostoru i vremenu – čini da se i stojeći u mjestu krećemo, ali, u našem slučaju, u suprotnom smjeru od željenog, sve više se udaljavajući od cilja, jer je i on samo prividno na istom mjestu na kome je bio kad je putovanje započelo. I sve više se povećava udaljenost između nas i drugih koji idu prema cilju kome i mi, navodno, težimo. Toliko da mogućnost da ih stignemo nekad u budućnosti postaje utopija, i toliko da više ne vidimo ni svjetlo na kraju tunela. Ostala je samo obmana u kojoj živimo i na koju pristajemo. Slijedeći domanovićevske vođe, da bi smo svaki put prekasno otkrili da se radi o slijepcima. I iz toga ništa ne naučili.
Posljednji je dan godine. U kome razni ljudi slave razne stvari. Od kojih neke s besmislenom nadom i još besmislenijim optimizmom. Gledam novogodišnji program na jednom od ovdašnjih javnih emitera, u kome nas praznično raspoložena voditeljica obavještava da i pored toga što politički i ekonomski analitičari najavljuje da će godina pred nama biti još teža od prethodne ONA (pazi – ona!) misli(?) da oni nisu u pravu i da će sve biti u redu.
Optimizam, nadu i apolitičnost u zemljama kao što je BiH trebalo bi zakonski sankcionisati ili psihijatrijski liječiti. U njima se, uz sveprisutnu sklonost amneziji i parališući strah, krije izvor moći i opstanka političkih oligarhija koje nas kontinuirano uništavaju. Dokad će više mantra „samo da rata ne bude“ služiti kao izgovor za sluganski mentalitet mase i njeno odbijanje da se za svoja prava bori sama, ne čekajući da im ih neko servira na tacni?
Bilo bi sjajno kad politički shit ne bi uticao na naše privatne živote, pa da bar njih zaštitimo, kao oaze. Na žalost, to ne funkcioniše tako. Život nas, usmjeravan politikom, gazi.
Prednovogodišnje trenutke koristim da bih se javio dragim mi ljudima, razbacanim po svijetu. Pišem e-mail poruke koje (pre)dugo odlažem, Depresija i beznađe nagrizaju nas, pa se, nenalazeći dovoljno lijepoga, suzdržavamo jedni druge gnjaviti ličnim mrakom.
Otkucava ponoć. Zvuci slavlja nadjačavaju sve dosadašnje. Kao i uvijek u kriznim vremenima, kroz istoriju.
Sve najbolje, u hororu koji je pred nama.
1. januar 2012.
Intimno, s godinama sam postao blizak Bukowskom i njegovom stavu o novogodišnjim proslavama. „Palmovo lišće” mi je jedna od njegovih najdražih pjesama:
„…
legao sam u devet uveče
pogasio svjetla
navukao čaršaf –
njihovo veselje, njihova sreća,
njihovi vrisci, njihove papirne kape,
njihovi automobili, njihove žene,
njihovi diletanti u opijanju…
novogodišnja me noć uvijek
zastrašuje.
život ništa ne zna o godinama.
sada su trube umukle i
petarde i grmljavina…
sve je trajalo pet minuta…
čujem samo kišu
po palmovom lišću
i mislim:
nikad neću razumjeti ljude,
ali ipak sam
preživio.”
Zanimljivo je, međutim, kako nam politika mijenja odnos prema stvarima. Tragikomično nastavljanje postratne tradicije progona Djeda Mraza i demoniziranja novogodišnjeg slavlja, od strane bošnjačko-muslimanskih kleronacionalista, čini mi tu svu buku, koja dolazi izvana, dragom. Shvatam je kao neku vrstu poruke Rijasetu i Reisu, u ravni sa porukom koju je nekad odašiljala Polikita, satirični časopis koji sam izdavao od ‘97-‘99, koji je ismijavao „Oca Nacije” u sličnim pokušajima, u kojima se svjetskim priznanjima ovjenčani „mislilac” i „demokrata” pokazivao kao običan klovn i tek andersenovski vladar zaogrnut novim demokratskim ruhom, ispod koga je, zapravo, bio goli klero-nacionalist.
No, polako i sigurno, Oni pobjeđuju. Vjeronauk je postao nedodirljiva tekovina posljednje narodno-oslobodilačke borbe i prateće joj revolucije. I SDP je podvio rep u Sarajevu, pred zastrašujućim govorom mržnje i prijetnjama uličnim nasiljem i državnim udarom, čelnika Islamske zajednice. Sraslost religije i države, u „manjem bh. entitetu”, i posvećenost njihovih elita etno-religijskom egocentrizmu i permanentnom nasilju, zastrašujuća je i izaziva zavist i druga dva kleronacionalizma.
Padaju i posljednje oaze. Industrijski gradić u kome živim bio je jedan od rijetkih u ovoj zemlji u koji ste mogli ući i njime prošetati a da vam njegova nacionalna i vjerska većina u startu, na najgrublji način, ne stavi do znanja čiji je ovo grad. No, ovih dana, i pored 80 postotnog protivljenja građana anketiranih od strane lokalnog internet portala, kopaju se temelji za još jedan objekat koji će svojom veličinom, izgledom i položajem, biti u potpunom neskladu sa tradicijom ovih prostora ali u potpunom skladu sa filozofijom nacionalnog i vjerskog ekskluziviteta i obilježavanja etno-konfesionalnih granica. Krstovi nad gradovima i multipliciranje bogomolja ili takmičenje u njihovoj veličini, slanje su poruke koja sa izvornim načelima religija nemaju ništa zajedničko, nego predstavljaju njihovo izopačenje i poništenje – poruke „drugima” i „drugačijima” da je ovaj prostor „naš” i da ovdje ili nemaju šta da rade ili mogu da ostanu ali da znaju „gdje im je mjesto” i građani kojeg su reda.
Zidovi se dižu svuda oko nas. Jasni i čvrsti. Iako su nevidljivi.
Pitanje je još samo da li je onima koji ih grade više stalo da „drugima” onemoguće pristup, ili da zarobe nas koji smo unutra.
2. januar 2012.
Nakon jutarnje šetnje sa suprugom Tanjom, čitam vijesti na internetu i naletim na novogodišnji intervju aktuelnog vlasnika Republike Srpske, koji mi smuči inače prekrasan sunčani dan.
Možda ništa toliko ne govori o našoj pojedinačnoj nemoći, nepostojanju Pravde i beznađu s kojim smo suočeni, kao kontinuirano nekažnjeno raspirivanje mržnje i relativiziranje i nastrašnijih zlodjela i kolektiviziranje odgovornosti, i njeno bojenje nacionalnim bojama. Citiram dio posvećen Srebrenici:
“Niko normalan ne može reći da tamo nije bilo strašnih zločina. Ali, šta je sa našim žrtvama koje isto tako traže poštovanje? I naše žrtve su bile nevine.”.
Šta raditi sa moralnim retardima koji žrtve dijele na “naše” i “vaše”. U klero-fašističkom poimanju stvarnosti, kome su odani, svi ti ludaci, koji svijet dijele na “naš” i “vaš”, svojim(!) žrtvama mogu smatrati samo poginule zločince. Nijedna civilna žrtva nije njihova. U smislu pripadnosti. Ali jeste, svaka(!), u smislu odgovornosti za nju. Nastavljači zločinačkih politika i oni koji umanjuju ili relativiziraju zločine ili brane zločince, možda pred ovdašnjim zakonodavstvom, takvim kakvo jeste, ne mogu odgovarati za svoja verbalna ili politička nedjela, ali svoju odgovornost ne mogu izbrisati.
Ni Dodik, ni poslanici Skupštine Kantona Sarajevo, koji su nedavno protestvovali protiv odluke tužilaštva da pohapsi odgovorne za zločine nad protupravno zatočenim civilima u nekoliko logora na prostoru ovog kantona i koji su pohapšenim i optuženim, obezbijedili finansiranje odbrane iz budžeta, čineći sve građane Kantona Sarajevo saučesnicima u pomaganju zločincima.
Samo ljudskom otpadu nacionalna, politička ili formacijska pripadnost može zločinca činiti bližim od žrtve. Samo ljudski otpad pogubljene na Kazanima ili žrtve logora, može ne smatrati svojima i ne osjetiti potrebu za Istinom i Pravdom. I uz počasti sahranjivati zločince ili im obezbjeđivati finansiranje odbrane iz budžeta, kolektivizirajući krivnju za zločine.
Kao što samo monstrum u ljudskom obliku može umanjivati zločin počinjen u Srebrenici, pričom o „našim žrtvama“ i negiranjem njegovog genocidnog karaktera.
Ne postoje „naše“ i „vaše“ žrtve. Postoje „žrtve“. I postoje zločinci. Oni neposredni izvršioci, ali i njihovi nalogodavci ili inspiratori. I postoje nastavljači zločinačke politike.
Ni jedan zločinac nije moj. I za svakog(!) zahtjevam kaznu. A svaku žrtvu, bez obzira na nacionalnu, vjersku, polnu, teritorijalnu ili bilo kakvu drugu pripadnost, ja osjećam kao svoju. Klerofašistički retardi ne shvataju da je to jedini lijek za ozdravljenje društva (ili društava) a nikako uspostavljanje „ravnoteže krivice“ ili održavanje oreola žrtve nauštrb istine. Ili shvataju. Samo ozdravljenje ne žele. Nego nastavak mržnje, destrukcije i… rata. Makar hladnog.
Johny bi rekao:
„ako itko ikada napiše pjesmu nad pjesmama
(to će biti pjesma)
o srazu ljudskih bića i poganih svinja
(sjeme im se zatrlo)
postaće besmrtan
jer
netko se opako našalio
stavljajući nas na isto mjesto
i dajući nam toliko toga sličnog
moj bože
toliko toga sličnog
(helada se još nije oporavila)“
3. januar 2012.
Jutro provodim nervozno isčekujući dogovoreni sastanak sa prijateljima iz studentskih dana, koje je rat, obojicu, „pomeo“ sa ovih prostora. Jednog od njih, koji sada živi u Hrvatskoj, nisam vidio više od 20 godina – zadnji put, čini mi se baš u njegovoj rodnoj Banji Vrućici, na nekoj svadbi ili vjerskom prazniku. Drugog, koga je ratna nesreća, iz Podrinja odvela na put koji je završio u Australiji, u međuvremenu sam vidio par puta, zahvaljujući njegovoj upornosti i želji da uspostavi „pokidane veze“, koji su bili odlučujući i za ovaj susret.
Pomalo asocijalan i rezervisan prema susretima koji se mogu pretvoriti u razočarenja (jer mi je razočarenja dosta! i prag izdržljivosti mi je vremenom opasno poljuljan), doživljavam prijatno iznenađenje. Obojica su ostali OK! tipovi. Možda i bolji ljudi nego što su bili. Lične i kolektivna tragedija ni jednog nije odvela na stramputicu mržnje, isključivosti ili netolerancije. Naprotiv.
No, u jednom trenutku, shvatih da me iskustvo življenja u ovoj zemlji dovelo do toga da od ljudi u startu očekujem prije loše nego dobro. I osjetih opet gorčinu.
PTSP je čudna stvar. Što bi rekao moj prijatelj i najdragocjeniji saradnik (strip crtač i ilustrator) iz doba Polikite, još jedan naturalizirani Australijanac, Milenko Tunjić, opisujući mi prve dane na poslu u Australiji: „Jedino mene niko ne dira i niko mi ništa ne govori. Ja sam sebi izgledam normalan, ali oni sigurno bolje znaju.“
Jedino što mogu reći u svoju odbranu je aforizam: Ko ovdje nije poludio, taj nije normalan.
Evo, vidite, sad nam kao veliki uspjeh predstavljaju konačni(?) dogovor o formiranju Vijeća ministara. Nakon više od godinu dana izgubljenih u natezanju. Za vrijeme koga su zemlja i njeni stanovnici, neosjetno, sve više tonuli u živo blato, iz koga ih ovako formirano Vijeće ministara, nasuprot dirigovanom optimizmu, u međuvremeno partijski gotovo potpuno „poklopljene“ medijske scene, sigurno izvući neće.
Na kraju, SDP je ipak postao ono što je tvrdio da neće biti – tek zamjena za Stranku za BiH. 14 mjeseci smo izgubili da bi glasači zaboravili priču o tome da će SDP „kao pobjednička stranka“ postaviti premijera, da SDP „ne interesuje dijelenje fotelja, nego program“ po kome će raditi novo VM. Da SDP „ne pristaje na nacionalni koncept“ i svođenje na bošnjačku stranku, jer je to multietnička stranka. I… šta bi? Nigdje mandatara, nigdje programa, a multietnički karakter i građansku orijentaciju Zlatko Lagumdžija dokazuje, u još jednom komičnom verbalnom pretvaranju teških poraza u pobjede, tako karakterističnom za političare na Balkanu, tvrdnjom da će „SDP BiH, putem jednog mjesta zamjenika ministra iz reda hrvatskog naroda koje će pripasti SDP-u pokazati da nije stranka samo jednog naroda”. Idući logikom ove izjave, izvlačimo zaključak da je od priče o „i srpskoj i hrvatskoj i bošnjačkoj“, tj. multietničkoj stranci, ostalo da je SDP puno Bošnjačka, malo Hrvatska i nimalo Srpska stranka.
Građane više niko ni ne spominje. A vijećnici ZAVNOBIH-a se okreću u grobu.
Pohlepa i vlastoljublje još jednom su pobijedili principe i ideale. Umjesto da se maknu iz kombinacija, kad je postalo očito da ne mogu nametnuti drugačiji koncept vlasti i vladanja, ostanu alternativa nacionalnom političkom organizovanju i građanima ove zemlje pruže nadu u drugačiju budućnost (za koju, očito, još nije sazrelo vrijeme), SDP je pogazio sve principe, sva obećanja, sve ideale, sve nade, zarad komada vlasti (i zadovoljavanja sujete svog stranačkog lidera), u kojoj ni o čemu značajnom neće moći odlučivati i koja se, ni u čemu značajnom neće razlikovati od bilo koje dosadašnje ili od vlasti koja bi bila formirana bez njih. Odnosno, koja će biti samo još jedna u nizu vreća rogova, bez smisla i značaja.
4. januar 2012.
Iznervirana, supruga mi priča da je lokalna policija, po gradu, ponovo zaustavljala i legitimisala „normalne vozače, koji pristojno voze“. Dio je to priče o policijskoj nezainteresovanosti da rade svoj posao tamo i tada gdje i kada je to zaista potrebno.
Dio priče o haosu vikendom, kada alkoholizirani idioti, neometani, priređuju trke gradskim ulicama, voze u kontra smjeru jednosmjerkama, dijelovima grada, koji bi, zbog broja omladine koja se naveče vrti oko brojnih kafića, trebali biti zabranjeni za sabraćaj, voze preko 100 na sat i… gaze ljude (veče uoči novogodišnje, dvije djevojke, u ranim dvadesetim, teško su povrijeđene u naletu neregistrovanog vozila kojim je upravljao njihov vršnjak).
Dio je to priče o tolerisanju kršenja zakona, radom bez zadovoljenih minimalnih uslova (kafići nemaju WC, pa im se gosti prazne po haustorima i ćoškovima okolnih zgrada), količinom decibela sa razglasa (zamislite kad imate niz kafića, od kojih svaki pušta svoju muziku, i takmiče se da nadjačaju one druge), glasnog puštanja muzike nakon dozvoljenog vremena za rad (često i iza ponoći).
Priče o korupciji, koja je u pozadini policijskog nemiješanja u svoj posao.
Kao odgovoran građanin lokalne zajednice, što ja (zaokupljen drugim temama) nažalost nisam, Tanja se, u nekoliko navrata, pokušala boriti protiv očiglednog bezakonja i maltretiranja građana, pisala peticije, prikupljala potpise, odlazila na razgovore u Policiju i Opštinu.
Bez rezultata, naravno.
No, šta očekivati u zemlji u kojoj je bezakonje duboko ukorijenjeno u samu državnu strukturu i imanentno njenoj političkoj eliti i vjerskim, medijskim i privrednim moćnicima.
U kojoj zakon ne služi za kažnjavanje nedjela, nego za kontrolu mase, manipulaciju i obračun sa političkim neistomišljenicima. I stoga se primjenjuje selektivno. Svjetlosnim godinama daleko od društava u kojima su pred zakonom svi jednaki.
Šta očekivati od društva u kome se sudi žrtvama, a moćnike oslobađa optužbi za, očigledno počinjena, teška kriminalna djela (sjetim se svojevremene izjave glavnog republičkog tužioca RS-a: “Haj'mo biti realni, u ovoj zemlji teško se može neko, ko je imalo značajniji, osuditi”.).
No, ima nešto još strašnije – šta očekivati od društva u kome oni koji donose zakone i zaduženi su za njihovo provođenje, te iste zakone krše.
Upravo ovih dana odvija se jedna, tako za nas karakteristična, mega-budalaština. Kako se dogovori u ovoj zemlji, po pravilu, ako se i dogode, dogode nakon što su za njih prošli svi rokovi, što je sofisticirani oblik razaranja sistema i uvođenja bezakonja, tako je i dogovor o Budžetu države postignut previše kasno da bi se mogao provesti u zakonski predviđenoj proceduri. Pa je Parlament, zapravo, usvojio dokument koji tek treba da dobije. Jer mu Predsjedništvo nije poslalo Prijedlog Budžeta, jer nije ni moglo, jer ga njemu nije poslalo Vijeće ministara. Nego je jedan član Predsjedništva, svom partijskom kolegi, koji je Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, dostavio dokument koji je on dobio, opet privatnom linijom, od „jednog zaposlenog u Ministarstvu finansija“. Ludilo.
Ali ne veće od onoga po kome nam je sam Ustav kriminalno djelo, po presudi Evropskog suda za ljudska prava. Koji nam je državu označio kao mjesto masovnog kršenja ljudskih prava ovdašnjih građana. Na šta je vladajuća naciokratska politička oligarhija – formirala komisiju.
5. januar 2012.
Sa prijateljem iz jedne nevladine organizacije, pregledam snimak sjednice Skupštine Tuzlanskog kantona, koji izgleda kao apsurdni Déjà vu. Ministrica obrazovanja, krajnje neprimjereno funkciji koju obavlja ali i krajnje u skladu sa ovadašnjim primitivizmom, bahatošću i licemjerjem političkih moćnika, nenaviklih na demokratske procedure i poštovanje tuđih stavova, napada nevladinu organizaciju koja protestvuje zbog izmjena zakona o osnovnom obrazovanju kojim ministrica (odnosno Vlada i Skupština) ukidaju pravo građanima TK da sami biraju direktore škola u koju im idu djeca.
Radi se o kontinuitetu udara na ostvareni nivo depolitizacije i demokratizacije školstva i već četvrtom pokušaju da se izmijeni zakon donešen, prije 7 godina i da se ponovo uspostavi stranačka kontrola nad direktorskim foteljama (odnosno, da iste ponovo postanu dio paketa za međustranačko trgovanje, kupovanje ljudi i nagrađivanje podobnih i poslušnih).
Zakon je to koji je svojevremeno (još u pretprošlom mandatu), za vladavine SDA, u jednom od onih trenutaka u kojima režim ili neki njegov dio osjeti potrebu da se (lažno, naravno) predstavi demokratskim, pa dopusti nešto zbog čega se pokaje već u sljedećem momentu, progurala nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa, s ciljem da, kroz priču o depolitizaciji školstva, zapravo, nagrize sistem sveopšte stranačke kontrole nad društvom, u kome su političke partije preuzele skoro kompletan posao zavoda za zapošljavanje. I u kome su stranačka pripadnost, podobnost i veze, postali preduslov za ostvarenje prava na rad, u mjeri u kome to sebi nije dozvolio ni totalitarni jednopartijski režim bivše nam, u međuvremenu bratoubilačkim dogovorom isparcelisane, domovine.
Ono što nije uspjelo prethodnoj ministrici, iz SDA, uspjelo je aktualnoj, iz SDP-a. I njenom premijeru, takođe iz SDP-a. Građanima je oduzeto pravo glasa. I to uprkos činjenici da je aktuelni premijer, dok je bio opozicioni poslanik, bio jedan od najžešćih kritičara identičnih pokušaja tadašnje vlade, i uprkos činjenice da je SDP u jednoj od svojih čuvenih „5 politika“, na koje se neprestano poziva, onoj posvećenoj obrazovanju, obećao: „Roditelji će birati direktore škola i neposrednim izborom direktora, politika će se udaljiti iz škola i stvorit će se uslovi za kvalitetniji i profesionalniji rad školskog osoblja”.
No, dolaskom na vlast, priča se mijenja. Sad „mi“ treba da postavljamo „naše ljude“. A to je nešto sasvim drugo. I tako… Umjesto širenja „tuzlanskog modela“ na ostatak zemlje, stvar su odlučili zatući bez milosti, u rodnom joj mjestu. I zahvaljujući medijskoj kontroli, čitav slučaj prekrili ćutnjom.
6. januar 2012.
Glavom kroz zid. Ovaj put i bukvalno. Srušivši se u kupatilu, zapucao sam glavom o isturenu ivicu zida i završio sa (preskočimo medicinski aspekt problema) haripoterovskim ožiljkom. Ali s nekoliko godina zakašnjenja, pošto mi je kćerka u međuvremenu prerasla tu literaturu.
Prolaze godine. Godine koje sam proveo bijući bitke za koje sam unaprijed znao da ih ne mogu dobiti. Ali sam vjerovao da sama borba ima dovoljno smisla.Mediokriteti bi to nazvali donkihotovskim jurišanjem na vjetrenjače. Plivanje „uz maticu“ i „razvaljivanje zida glavom“ je ipak bio mnogo ozbiljniji posao. Koji je podrazumijevao stalne pritiske, zabrane, cenzuru, protuzakonite policijske otimačine, privođenja, sudske procese zbog „vrijeđanja vjerskih, nacionalnih i patriotskih osjećanja građana i najviših predstavnika vlasti“, optužbe za izdaju, islamofobiju, mržnju prema srpskom narodu, komunizam, antikomunizam, prijetnje prijekim sudom i strijeljanjem, militantne pozive na linč i zatiranje,…
Ovih dana biće 15 godina od kako je izašao prvi broj satiričnog časopisa Polikita. I svega nešto više od pola godine kako sam se posljednji put suočio sa cenzurom i zabranama. A na petnaestu godišnjicu Polikite (prigodno) počinje još jedan u nizu sudskih procesa, koji je, zbog mojih tekstova, pokrenuo najveći bh. medijski zločinac i samoproglašeni vlasnik naše bolje budućnosti, svojevrsni bh. Voldemort, „Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti“ (ili, riječima Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, u nedavnom intervjuu za jedan sarajevski magazin: „…nakon svih belaja i strahova, koje je narod u ovoj zemlji prošao, počeo je medijski da terorizira ljude, tako da mu ne smiju ni ime izgovoriti. Niste vi prvi koji mi pitanja o Fahri Radončiću postavlja sa „jedan čovjek“, „onaj čovjek“…“).
S distance,… osjećam grižnju savjesti što sam, u proteklih 20 godina, ljude oko sebe, kontinuirano, dovodio u opasnost. No (Mea culpa!), ni da mogu, ništa promijenio ne bih.
Osim što bih možda sklopio „ugovor sa đavolom“, da mi obezbijedi više vremena, da ga mogu posvetiti i porodici. Imao sam sreću, pa sam čitavo vrijeme imao razumijevanje supruge, ali…
Kćerka mi je, kako to biva, odrasla a da to nisam ni primijetio. I to je bol koji nosim u grudima. I koga ne mogu da se riješim. Nekad davno sam zapisao, nešto što bi trebalo da je pjesma (mada nisam siguran da za to posjedujem ikakav talenat):
Nedostaje mi dijete
koje je
moja kćerka
nekada bila.
Kao što će mi
sutra
nedostajati djevojčica
koja je ona sada.
U stripu Aster Blistok, koji sam volio u svojim „mlađim danima“, pojavljuje se lik princa neke galaktičke rase, koji svoju kćerku klonira u svakom različitom periodu njenog života i ti klonovi vječno ostaju u tom stanju.
To je, zapravo, najbliže mojoj nestvarnoj želji. Da mogu da zagrlim sva ta različita bića koje je moja kćerka odrastajući bila. I da se igram s njima, čitam im knjige, učim je da vozi bicikl, rošule,…, da idemo na izlete, da popunim sve praznine u njenom životu u kojima sam bio potreban ali me nije bilo.
Hm… godine i patetika su čudna stvar.
Vratimo se u stvarnost.
Preuzeto sa Radija Slobodna Evropa