FOTO: Jazid Ahmetkadić
Činjenica da je predsjednik Republike
Srpske, Milorad Dodik izašao na sudsko ročište suda kojeg ne priznaje jasno nam
ukazuje na njegov strah od institucija generalno, a pokazuje nam i njegovu
ratobornost i uvjerenost da je on, i samo on, nosilac pravde i istine, jedini
tumač svih dejtonskih ugovora, optužnica, političkih i ekonomskih zbivanja, te
psihoterapeut, jer raznim drugim
političkim personalitetima i subjektima daje dijagnoze raznih poremećaja.
Izjavio je ovo u intervjuu za BUKU, sociolog Sead Pašić, komentarišući
situaciju u Sudu BiH, gdje se dodik u ponedjeljak izjašnjavao o krivici po optužnici
zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana
Schmidta: „Ovo ukazuje na Dodikovu dominantnu
autoritarnu crtu ličnosti, odnosno da je snishodljiv prema autoritetima višim
od sebe, a nemilosrdan prema podređenima. Na taj način kreira vlastitu
stvarnost, a vidimo da je počeo i vjerovati u gromopucateljske narative koje su
razne savjetodavne kompanije stvorile za njega. Naravno da će suđenje na
površinskom društveno političkom nivou izazvati još više netrpeljivosti i
podjela u državi jer je, koliko čujem spremio neke govore kojima bi uvjeravao
javnost u pravdu i istinu. To nije naivno i ne smije se nipodaštavati. Koristili
su to mnogi, pa i Tito. Moram da primjetim da me njegovo pojavljivanje na sudu
podsjetilo na jednu priču o tome kako dječak gasi svijetlo u sobi jer smatra da
ga buhe neće gristi po mraku. Paralelna i zamišljena stvarnost u kojoj živi mu
neće pomoći u samom sudskom procesu i konzekvento u mjeri osude ili oslobađanja“.
Pored ogromne zainteresovanosti za početak suđenja, vidimo da su bh. građani proteklih dana
pokazali i ogromno zanimanje za rat na Bliskom istoku i pravi navijački pristup?
Kako to da ljudi koji su doživjeli rat i jako dobro znaju šta je rat i prirodno
bi valjda bilo da ga osude, isti podržavaju i bukvalno navijaju?
Navijački pristup je i ideološki pristup i ovdje je jedino
moguć jer ne postoji javnost koja to može objektivizirati. Nije nam za utjehu
kad vidimo da je tako i drugdje u svijetu. Ono što je drugačije je to da
ljevičari i nacionalisti nose boje palestinske zastave a evropejci, liberali,
socijalni demokrati i bilo kakvi demokrati nose zastave Izraela. Još je jedna
značajka i to da su srpski i bošnjački nacionalisti na istoj strani i to je prva
zajednička stvar koju imaju u proteklih 30 godina. Naša javnost nije odgajana na bilo kakvom meritokratskom stavu niti sistemu.
Skoro svi mediji su upregnuti u kleronacionalističke jarmove i proizvode javno
mnijenje koje proizvode i koje nas politički terminira. Društvene mreže
također. Naročito Twitter, sada X, koji se ponaša kao Der Sturmer ili Volkische
Beobachter 30 tih godina u Njemačkoj. U ideologiji nacije ne postoji razum,
postoji samo „moj narod i interesi vezani za njega“- čitaj vladujuću akademsku
i političku elitu. Ipak neka javna mnjenja koja su bila do jučer drugačija sada
su na drugoj strani. Nikada se nije desilo da Ajfelov toranj bude u bojama
izraelske zastave kao i britanski parlament. To je značajno jer ta društva su
manje i više tiho podržavala Plaestince. Uspjeli su da razluče Hamas od
Palestine i teror od politike.
Kako smo došli do toga da je sve manje empatije, saosjećanja sa
patnjom drugoga? O netoleranciji, ne prihvatanju suprotnog mišljenja da i ne
govorimo..
Empatija, odnosno suosjećanje za
patnju i bol drugog se uče, ne rađamo se s njima. Recimo u Finskoj se uči na
strukturalnoj razini i to u školama. Naše zadružne zajednice, ne kažem društva
jer ona to nisu po definiciji, se ne mogu staviti ni u kožu ni u cipele druge
osobe i to zbog vrijednosnih stavova patrimonijalnog društva koji to smatra
slabošću a ne vrlinom. U drugim zemljama i društvima tradicija se prenosi s
koljena na koljeno a kod nas sa šake na šaku i to sa radošću, veseljem i
pucanjem. Slike užasa u Gazi i u kibucima Izraela nikog ne diraju jer je mozak
ljudi toliko ispran da oni kao pojedinci nemaju nikakve potrebe za
identifikacijom i suosjećanjem. Njihove su potrebe samo identitetske i kolektivne. Neka im bude
sretno i nek ih taj identiet hrani, liječi, oblači i brani. Istorija je
učiteljica života pa nam govori da svaka identitetska politika na kraju završi
u udruženom zločinačkom poduhvatu ili genocidu.
Ono što je takođe primjetno jeste da ljudi u BiH sve manje
reaguju na ono što se dešava u njihovoj sredini i apsolutno ništa im ne može
toliko zasmetati da bi izašli na proteste. A ako i izađu na proteste to je
nekoliko ljudi, prisjetmo se samo prošlosedmičnih protesta protiv femicida na
koje je izašao zanemarljiv broj ljudi, dok je krvavi pir u Gradačcu pratilo čak
15.000 ljudi!
Vaše je pitanje krucijalno za
razumijevanje društvene i političke situacije u zemlji. Svi protesti, kad ih
ima, dolaze od vrhuške, od političkih autoriteta, nikad od masa koje su
neorganizovane, a kad su i i organizirane sklone su manipulaciji i minimizarnju
problematike. Mi nemamo tradiciju individalne inicijative i na njoj treba
raditi jer bez politički i društveno osviještenog pojedinca nema nikakvog
progresa. Doslovno. Naše političke elite ne brinu o progresu. Nije im na
dnevnom redu a i kada se desi užas kao u Gradačcu, odmah se na TV pojavi
analitičar koji kaže da to nije femicid jer je femicid samo nešto što se desilo
u Kanadi prije 30 godina i to samo kad su u pitanju serijska ubistva. Dakle na
svaki način se minimizaraju stvarni problemi da bi na stolu uvijek bila
nacionalisitčka agenda. Zadružni model naših zajednica smatra tuđim
individualni model protesta a koji se nužno i s pravom veže za protestantske
zajednice u svijetu. Tim ljudima koji svaki dan moraju imati neko individualno
i društveno postignuće ne možete prodavati njihov rog za našu svijeću.
Znači do političkih elita je?
Za stanje u svakoj organiziranoj
zajednici odgovora je politika, odnosno politički predstavnici koji upravljaju
u naše ime. Odgovorne su i narodne mase koje glasaju stalno za isti politički i društveni model hibridne
demokratije koja se temelji na isključivosti moje nacije i to 30 godina. Ne
može se glasač oprati. Birač može. Birač misli, razumijeva i nije mu teško
predati svoj politički suverenitet u
ruke potpuno nepoznate osobe za koju se uvijek ispostavi da Kaligulin „konj
senator“ Incitatus zna više o politici nego dotični predstavnik, koji se, nota
bene, ne može ni opozvati, ukoriti niti smijeniti. Mislim da nijedna politička
agenda ovdašnjih partija nema progres kao prioritet a nema zato jer nema
političke odgovrnosti. Nikad ne gube na izborima, a ako nekad i izgube onda
nije šija nego vrat.
Slijedom svega rečenog kakve nam onda generacije dolaze i da li je
uošte realno i pomisliti da će oni biti spremni da se bore za svoja i prava
drugih?
Današnje mlade geracije odlaze na
zapad da postanu korisni, proizvodni građani sa svim pravima i obavezama.
Doslovno bježe od konstutivnosti i to glavom bez obzira jer im ona ne može
pružiti ni fantaziju o boljem životu u kojem bi se oni istakli i potvrdili
privatno i profesionalno. Mlad čovjek može učestvovati u javnom i
profesionalnom životu samo kao pripadnik svoje nacije i shodno tome očekujem
radikalizaciju mlađih generacija koje ostanu ovdje jer oni ne znaju za drugo i
drugačije. Nisu nikad imali drugi model ni u čemu. Škola ih uči stvarima koje
nikom ne trebaju poput lažnih romantičarsko mitskih istorija i prezira prema
drugom i drugačijem. Niko ne gleda niti cijeni ljudske kvalitete poput etike,
radnih i stručnih sposobnosti, pozitivne socijalizacije i spremnosti za stvarno
učenje u realnom svijetu, tolerancije, uvažavanje drugog i slično. Cijeni se
lojalnost vođi, partiji i narodu pa se tu sve i završava. Razlog – edukacijski sistem skoro da ne postoji. Niko
od te omladine ne može konkurisati na surovo tržište kapitalističke stvarnosti
u kojoj je profit jedina mjerna jedinica. Zadružna zajednica im ne može
osigurati ništa osim orgazmičkog krika o napaćenom narodu i slavnoj historiji.
“Mladi koji ostaju će se radikalizovati jer im se ne nudi ništa osim orgazmičkog krika o napaćenom narodu i slavnoj historiji”
nemajualternativu Škola ih uči stvarima koje nikom ne trebaju poput lažnih romantičarsko mitskih istorija i prezira prema drugom i drugačijem
Gdje vidite rješenje i ima li ga uopšte?
Rješenje problema i ulazak u boljitak
su promjena politike, odustajanje od
ovakvog obrazovnog sistema i zabrana uplitanja vjerskih organizacija u
političke i obrazovne procese. Naši su životi vrijedni, jedinstveni i
nepovratni pa ne moramo ni mi niti buduće generacije biti žrtve ropstva
tradicije i sužanjstva običaja.