Izdavačka kuća „Arhipelag”, u biblioteci „Znakovi”, objavila je knjigu Tihomira Brajovića (1962), književnog kritičara, profesora Filološkog fakulteta u Beogradu, pod naslovom „Fikcija i moć” (Ogledi o subverzivnoj imaginaciji Ive Andrića”). U knjizi je pet eseja u kojima Brajović na nov način tumači dela Ive Andrića. Autor se, pre svega, bavi analizom „Priče o vezirovom slonu”, „Proklete avlije” i „Omer-paše Latasa”. Ova knjiga je svojevrsni nastavak Brajovićeve studije „Zaborav i ponavljanje” (Ambivalentno lice moderniteta u romanu „Na Drini ćuprija”), koja je objavljena 2009. godine.
Knjiga „Fikcija i moć”, ocenili su kritičari, donosi novo tumačenje Andrića. Šta je u vašem viđenju Andrića novo?
Nisam siguran da je sasvim umesno da autor sâm govori o tome šta novo donosi njegova knjiga. Ako nešto, ipak, treba kazati, rekao bih da sam se, uz uvažavanje dosadašnjih tumačenja, trudio da u ovim ogledima Andrićeva zrela ostvarenja čitam kao dela koja nam uz sugestivnu sliku istorije i tzv. vanvremenska značenja otkrivaju i dosluh s bitnim problemima života modernog čoveka, kao i s uticajnim shvatanjima savremene književnosti i društva, koja određuju ono što katkad nazivamo „duhom vremena”.
U podnaslovu knjige stoji da je reč o „subverzivnoj imaginaciji”. Da li u Andrićevom delu ima i političke subverzije?
Uveren sam da ima, a pokušao sam to i da pokažem u konkretnom tumačenju Andrićeve umetničke proze, nastale posle Drugog svetskog rata, koja je, u mnogo većoj meri nego pre, usredsređena na fenomene totalne političke moći i odnos između autoritarnih vlastodržaca. Živeći i pišući u izrazito ideologizovanim okolnostima i naglašeno politizovanom društvu, Andrić je, nema sumnje, mogao izbliza da upozna nešto od famoznog mehanizma moderne političke moći i to se, mislim, dosta jasno razaznaje u majstorski oblikovanoj slici političke strahovlade u delima kao što su „Priča o vezirovom slonu”, „Prokleta avlija” ili „Omer-paša Latas”. Naravno, valja imati na umu i to da Andrić nije bio disident, nego društveno priznat pisac koji je, ono što danas možda možemo da raspoznamo kao kritičko razumevanje tada vladajućih okolnosti, ispoljavao na izražajno prikriven, tj. subverzivan način.
Razmatrate i odnos priče i moći. Kako je Andrić gledao na moć, politiku i silu?
Svako ko je pažljivije čitao Andrića zna da je on bio odmeren i suzdržan pisac, koji se o delikatnim pitanjima kao što su odnos moći, politike i sile izražavao sentenciozno uopšteno, recimo u „Znakovima pored puta”, ili putem istorijski „kostimiranog” pripovedanja, kao u delima kojima sam se bavio u svojoj knjizi. Uz sve uslovnosti koje iz toga proizlaze, moguće je, ipak, kazati da je pozni Andrić imao kritičan i, dobrim delom, ironičan odnos prema mogućnostima neograničenog raspolaganja vlašću i silom. Mislim da je to raspoznatljivo upravo u slici despotskih vladara iz pomenutih ostvarenja, koji su prikazani kao „porcelanske lutke” i „papirnate maske”, tj. kao, u neku ruku, nestvarni i sablasni subjekti političke moći, neautentične kreature koje se rastaču iznutra i, zapravo, postaju žrtve sile i uticaja kojima raspolažu. Dakako, Andrić ne bi bio to što jeste, pisac sumornog, ali umetnički autentičnog viđenja sveta i čoveka, kad nam ne bi pokazao i drugu stranu, u liku onih koji trpe i stradaju od tih despotskih „lutki”, ocrtavajući tako svekoliko represivni horizont političkog života modernog doba.
Iako se vraćao daleko u prošlost – Andrić je govorio o našem vremenu. Kakve nam je poruke slao?
Nezahvalno je govoriti o „porukama” kad je književnost u pitanju. Jasno je, s druge strane, da Andrićevo zanimanje za istoriju nije bilo „arhivsko”, već je počivalo na ličnom i kolektivnom iskustvu. Stoga, verujem, da u njegovom pripovedanju o neumitnom slomu despotskih vladalaca, koji u nečovečnom zatočenju drže pojedince i narode, nije sasvim neumesno prepoznati ponešto od onoga što dotiče i nas danas. Ili, recimo, o neizbežnoj propasti moćnih imperija i „zaraćenih svetova” koji ne ostavljaju prostora za neopredeljenost i nepripadnost. Naravno, treba napomenuti da je reč o alternativnim značenjima, koja se pomaljaju kao moguća i intrigantna, ispod onog neposrednog, povesno živopisnog, lepo sročenog i doživljajno omamljujućeg pripovedanja koje je neka vrsta „zaštitnog znaka” sveukupne umetnosti Ive Andrića.
Da li se u liku Omer-paše Latasa može prepoznati Josip Broz Tito, a u „Prokletoj avliji” priča o Golom otoku?
To su neke od mogućnosti koje su naznačene u mojoj knjizi i koje su u njenim dosadašnjim medijskim odjecima istaknute u prvi plan, što je razumljivo s obzirom na interesovanja šire publike. Važno je, međutim, primetiti da moguće političke aluzije, poput opisa carigradskog zatvora „kao nekog đavolskog ostrva” na kojem borave navodni rušioci vlasti „uz pomoć neprijatelja iz inostranstva”, ili pripovedanja o seraskeru, tj. maršalu koji balansira između Istoka i Zapada zarad ličnih ambicija, ne treba razumeti feljtonski doslovno i isključivo. Isto tako, važno je još jednom kazati da ovako naznačene mogućnosti ne suspenduju ili ukidaju univerzalna značenja Andrićevih pripovesti i romana. Pisac „Proklete avlije” i „Omer-paše Latasa” neće izgubiti ništa od statusa klasika srpske književnosti zbog ovih mogućnosti aktuelističkog čitanja. Naprotiv, uveren sam da upravo njihovo postojanje doprinosi tome da Ivo Andrić i danas bude živ i istinski čitan autor.
Tekst je preuzet iz Politike