O prijateljima i prijateljstvima novinara Drage Hedla javnost u Hrvatskoj malo toga zna. O Hedlu, pak, samo toliko da je 1991. založio svoju glavu, u pokušaju da obrani ljude, Glavaševe i Srakićeve sugrađane Srbe, koje prethodno, uglavnom, nije ni poznavao. Zbog tih ljudi Drago Hedl je Osijekom godinama hodao kao živi mrtvac, jer mu je jedan biskupov prijatelj – je li to bio Glavaš ili neki drugi, to ne možemo reći iz opreza pred mogućom sudskom tužbom za klevetu i povredu časti – višekratno obećao da će biti likvidiran. Nakon što minuše godine ubijanja, Hedl je u svome gradu ostao izložen trajnom preziru one građanske većine kojoj nikada neće biti jasno što jednoga čovjeka može nagnati da brani svoje nezaštićene sugrađane ili – kako bi se to novozavjetnim jezikom kazalo – svoga najmanjeg brata. Nemoguće je znati koliki bi još ustrijeljeni ili zaklani zaplovili niz Dravu da nije bilo Hedla, ali jedno se pouzdano zna: za ubijene osječke Srbe ne bi se danas znalo da Drago Hedl nije vodio brigu o svome najmanjem bratu. Kao što se, recimo, ne zna za ubijene gospićke ili sisačke Srbe. Oni su otišli u dim, pretvorili se u maglu, dokazavši tako da onima koji raspolažu ljudskim sjećanjima nisu potrebni ni krematoriji.
Prijatelj biskupa Srakića, Branimir Glavaš, nikada ne bi dopao zatvora zbog ratnih zločina u Osijeku da nije bilo dvojice ljudi. Drugi, bivši premijer Ivo Sanader, u toj je priči onaj manje važan. Jer da nije bilo prvoga, Drage Hedla, ne bi ni bilo zločina u Osijeku. Ubijene ne bismo smatrali žrtvama, ubijanje ne bismo smatrali zločinom, a imena ubijenih osječkih Srba, ako bismo za njih i znali, ne bi bila dovedena u vezu s imenima onih koji su te ljude pogubili. Dakle, Drago Hedl najzaslužniji je zbog toga što je prijatelj biskupa Srakića, Branimir Glavaš, osuđen za ratni zločin.
To je, a ne blaženik Stepinac, to je, a ne blaženik Merz, razlog zbog kojega se Srakićeva ideološka komisija, poznatija kao Iustitia et Pax, nadigla povodom predsjedničkoga odlikovanja uručenog Dragi Hedlu. Braneći ljudsko pravo na život svoga najmanjeg brata, taj je čovjek prekršio nečije ljudsko pravo na ubijanje, kao i ljudsko pravo na ratni zločin Branimira Glavaša. Prijatelja biskupa Srakića. A što se tiče Stepinčeva i Merzova blaženištva, u sekularnoj državi ono nikoga ni na što ne obavezuje i ne tiče se ničijih ljudskih prava. U sekularnoj državi svatko ima pravo i na svoje svece i na svoje prijatelje. Ali nema pravo da progoni onoga koji je, po cijenu vlastitoga života, prokazivao ubojice i njihove gospodare.
Postoji tu još nešto. Biskup Srakić je, skupa sa svojim grimiznim kolegama, ovih dana bijesan jer su birači glasali suprotno obznanjenom crkvenom psihorobotu poželjnih vlastoprimaca, koji je malo nalikovao na Karamarka, malo na Srba, ali je, sve u svemu, bio pljunuti Glavaš.
Prijateljstvo Branimira Glavaša i biskupa Srakića je nerazjašnjen slučaj, premda im se životni putevi nisu razilazili. Nerazjašnjenim ga čini onaj treći. Drago Hedl je, naime, odlikovan za ono što je 1991. i svih narednih godina trebao činiti Marin Srakić, jer mu tako piše u pravilu službe i u poslanju. Srakić u Boga vjeruje, za razliku od Hedla, i on mora znati da bi ga Bog nagradio da je štitio svoga najmanjeg brata i da je činio isto što i Hedl. Zašto svoj život zbog drugoga riskira onaj koji ne vjeruje u život vječni, a to ne čini onaj kojem je obećano da će na Nebu uživati u plodovima svoje dobrote? Zbog prijateljstva?
Da je Marin bio nalik Dragi, toliki bi bili spašeni, pa ni prijatelj, možda, ne bi dobio priliku da postane ratni zločinac. Ali bi li on i tada bio prijatelj? To je nerazjašnjen slučaj.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com