Fragmenti svakodnevnih intimnih situacija smještenih u dalmatinski krajobraz svojevrsni su temat prve knjige priča Tanje Mravak. Zbirka od petnaest, a ne dvadesetak priča kako piše na koricama, donosi osobne trenutke parova čija je svakodnevica postala monotona, a život dosadan i predvidljiv. Neki od parova o kojima je riječ su mladi, fini i obrazovani, drugi dobrano odrasli s djecom i roditeljima žive u istom stanu; tu su i osiromašeni nezaposleni parovi, preljubnici, parovi koji se jedva podnose… Svima im je zajedničko da su u međusobnom odnosu dosegli određenu točku udobnosti u kojoj je komunikacija postala suvišnom, točku u kojoj im nije ni dobro ni loše, a koja bi se mogla nazvati pukim životarenjem. Atmosfera priča ostavlja dojam statičnosti i nemoći, ali i inertnosti i nedostatka želje za poduzimanjem bilo kakvih koraka koji bi stvar okrenuli na bolje. Pasivnost koja je donekle dijelom mentaliteta podneblja u koji je radnja smještena, ali i rezultanta teških životnih prilika, dominira gotovo svim pričama ove knjige.
Ljenjivci i patnice
Autorica evidentno dobro poznaje navade i prilike kraja, a pojedinim pričama stavlja sloj po sloj na sliku prilika jednog dalmatinskog grada. Okvir te slike tradicionalno je patrijarhalan te postavlja određene zahtjeve pred žene, ali i pred muškarce. Inače percipirane kao poslovično vrijedne, dalmatinske žene i u ovim su pričama takve – na trenutke drže i sva četiri kantuna kuće, dok su muškarci pretežno prikazani kao oni koji leže na kauču. Muška lijenost u nekim pričama ima svrhu humora, dok u drugima umalo dovodi do eskalacije sukoba. Iznimku rodno zastupljenoj lijenosti čini mladić iz priče „Kao nedjeljno jutro“koji se bešumno kreće po stanu, pazeći da san njegove čangrizave djevojke ostane nedirnutim.
U priči „Banane su važne“ muž završava u bolnici, a supruga po prvi put ima vremena izaći iz kuće s prijateljicama, što joj muž inače brani. Novootkrivena sloboda potiče ju na zaključak kako joj je bez njega bolje kao i na razmišljanje
o raznim promjenama, od stila odijevanja do dekoriranja i održavanja životnog prostora. Istovremeno hodočasti u bolnicu s naramkom naručenih namirnica ne bi li udovoljila svakoj suprugovoj želji koji ju, iako dislociran i spriječen, i dalje nastoji držati „na uzici“. Razgovor koji se odvija između nje i supruga, sina i ostalih bolesnika kreće se na tematskoj liniji: ležanje – kupus – napolitanke i poprima obrise komičnoga. Naime, u želji da izvrši svoje obveze supruge i zbriše što prije ne bi li uživala u novostečenoj slobodi, žena zbrda zdola trpa u muža sve doneseno dok on cjepidlači i izvoljeva baš zato jer uviđa da mu se servira kao na traci. Ostajanje u ulozi dobre supruge minimalno, taman koliko je nužno, otkriva svu kontradiktornost njezinog lika koji je kroz sina, nararatora priče, ipak dan iznimno pozitivno čineći priču malim spomenikom ljubavi sina prema majci.
Skromnost i potpuno odricanje u korist obitelji i muža gorko je prikazano pričom „Dark chocholate“ koja rasvjetljava bračnu dinamiku jedne blagajnice i njezinog muža. Poklonjena kao znak isprike jednog kupca, jako fina i posebna, lijepo umotana čokolada pokreće niz nedoumica kod blagajnice. Smišljajući „konačno rješenje“ za čokoladu blagajnica se postavlja kao da skriva dokaze ubojstva te se, teška srca, odlučuje na to da je pojede kako nitko ne bi doznao da je postojala. S jedne strane, čokolada bi mogla potaknuti niz sumnjičavih pitanja kod supruga i svekrve, dok s druge strane predstavlja grešan užitak koji ona smatra da ne zaslužuje. Dilemu prekida poluuspavani suprug koji nesvjesno zgrabi čokoladu, trpa je u usta i proždire. Iako mogući uzrok optužbi za kojekakva smucanja pa čak i prijevaru, čokolada ocrtava skromnost i krotkost blagajnice koja djecu i muža stavlja na pijedestal, a sama sebi je na zadnjem mjestu te si stoga teška srca dopušta i najmanje užitke. Sam kraj priče ispričan je u kratkim rečenicama kao najnapetiji triler, a otkrivanje razloga za sreću – činjenice da čokoladu na kraju ipak nije pojela ona, već nesvjestan uspavan suprug, pogađa čitatelja i lako odnosi status „najteže“ priče u zbirci.
Sreća u hermetičnoj ćeliji
Nezaposlenost i neimaština popraćena erozijom kulturnih vrijednosti prikazana je kroz mlade koji slušaju cajke, a roditelje i profesore šalju na ono jedno mjesto. U takav kontekst smještena je „Karta“gdje nezaposleni, polupismeni i nepomični muškarac na kauču nije u stanju napisati molbu za posao. Istovremeno njegova žena učiteljica, uzdržavateljica cijele obitelji, falsificira karte za autobus i zdvaja nad sudbinom koja ju je spojila s takvim čovjekom. Napetu situaciju nimalo ne olakšava kći tinejdžerka koja do daske raspaljuje turbofolk i u skladu s estetskim uzusima žanra odijeva se preseksualizirano za svoju dob. Pokušaji pisanja molbe, falsificiranja karte i spremanja za izlazak popraćeni svađom i plačem izmjenjuju se jedan za drugim. Situacija postaje napetijom iz trenutka u trenutak i korak je do pucanja od čega je spašava jedina stvar koja im tog dana polazi za rukom, uspješno falsificirana autobusna karta. Taj mali „uspjeh“ vraća balans u narušene obiteljske odnose i pruža nadu da će barem nešto ispasti dobro. Dočaravanje bezizlaznosti iz teške egzistencijalne situacije, kao i hermetičnost u svom malom svijetu ovdje je uspješno izvedeno.
Preuzeta za naziv zbirke, sintagma moramo razgovarati obično predstavlja onaj zastrašujuće razoružavajući trenutak u kojem maske padaju, istina izlazi na vidjelo, a problemi se pretresaju. Ovdje tome nije slučaj. Protagonisti priča više drobe, no što razgovaraju: pričaju, a ne čuju se, svađaju se oko desetih stvari, ali ne i oko stvarnih problema. U skladu s kulturom podneblja u koje je radnja smještena, u svrhu održanja postojeće situacije, likovi u pričama zapravo simuliraju razgovor, koji tako postaje svrha sama sebi, sredstvo ventiliranja nakupljenih frustracija protagonista.
Tekst je preuzet iz Elektobetona