Čini se da još uvijek postoje dvojbe oko toga jesu li blogeri novinari i kako ih se treba tretirati. Ne baš iz glave, već uz puno guglanja, danas mogu pronaći svega desetak blogova (ne računajući korporativne) koji su i dalje vrijedni naše pažnje. U regiji je, rekao bih, situacija znatno drugačija jer sam dojma (ispravite me u komentarima) kako je u Srbiji, primjerice, blog scena i dalje aktualna, važna i uvažena. Kod nas je masovnost od svojedobnih pola milijuna blogova, od kojih je većina bila na blog.hr stranici (sjećate se tog linka?!), uzela danak i učinila blogove, ironično, marginalnim internetskim odredištem.
Blogerima i dalje ‘čuvam leđa’ iz tri razloga. Prvi, osobni, jest taj što sam i sam svojedobno bio aktivan bloger i što me ta blogerska škola pripremila i uputila u novinarstvo prije više od pet godina. Drugi je taj što se ovaj sajt (Netokracija) i dalje percipira kao neka vrsta kolaborativnog bloga, a treći je taj što ‘lajkam’ činjenicu da postoji pokoji izuzetno profiliran bloger koji i dalje piše odlične stvari, a na koje rijetko možete naići u novinama. Ipak, u bilo koje doba dana i noći spreman sam stati u ‘obranu’ novinara i navesti vam par razloga zašto bloger nije niti će ikad biti percipiran kao novinar, i zašto ne treba miješati kruške i jabuke.
Procesi, logistika i mučna škola
Iako profesija koja kao da je proteklih godina na kvalitativnog zalasku, novinarstvo jest profesija koja se uči, najčešće mukotrpno, najčešće godinama. Biti blogerom može apsolutno svatko tko ima iole dara za izražavanje, kao pisac, fotograf… Pa izjaviti da su blogeri jednaki novinarima meni zvuči kao ona pošalica o kršćanstvu: Sjediti u crkvi ne čini te katolikom više nego što te sjedenje u garaži čini automobilom.
Novinarski procesi, sljedeća su stvar koja novinara razlikuje od blogera. Iza novinara u pravilu stoji urednik, i to više njih, lektor, ponekad i redaktor (iako je to zanimanje, nažalost, na zalasku) i čitava jedna industrija koja daje logistiku novinaru. Od mreže kontakta za lakši rad, do publike, prezentacije članka i sl.
Blogeri pišu mišljenja, novinari članke. Blogeri su sličniji kolumnistima, nego novinarima. Neko nepisano pravilo (ili je zapisano, ne sjećam se baš novinarskih udžbenika niti ih pretjerano cijenim) kaže da ti u članku uvijek trebaju minimalno dvije strane o pojedinoj temi. Ne sjećam se da sam ikad pročitao blog post u kojemu je bloger, pišući o nekoj temi, uzeo izjave neovisnih stručnjaka. Zašto? Zato što bloger rijetko je taj neovisni stručnjak na svom polju, a češće si voli zamišljati da je tako. Pa čak onda i kad jest stručnjak, i dalje nije neovisan jer je sam sebi izvor, a ‘uređivati’ samog sebe je već područje kojim se bavi psihologija, a ne novinarstvo.
Nastavno na sam naslov članka, novinari su u pravilu plaćeni za svoje tekstove. Kažem u pravilu jer je situacija u današnjem novinarstvu toliko jadna da se iskreno divim optimizmu mladih ljudi koji mahnito upisuju fakultete novinarstva, bez da su se prethodno informirali. Jest, romantičan je to poziv, al’ ni novinarstvo danas više ne plaća stanarine. Pitajte bilo kojeg novinara.
Ipak, biti plaćen za članak meni podrazumijeva da osoba iza tog članka stoji, a onda zajedno s njom, u očima samih sebe, i publike – i čitava publikacija koja je novinara za članak platila. Kao novinar kojeg plaćaju, osjećam odgovornost prema tekstu, prema publici i prema čitavom procesu. I neku vrstu poštovanja, dakako. Postoji li bloger u RH koji živi isključivo od bloga? Pokažite mi ga, stisnuo bih ruku tom junaku!
Nadalje, novinarstvo je fizički rad za koji bi, da je život fer, postojao beneficirani radni staž. Biti osramoćen u javnosti nešto je što svaki novinar prolazi, i to često. Jedno je kad vas gađaju (praznim, nažalost!) limenkama pive jer čitavu noć ispred bolnice Rebro, uvjetno rečeno, čekate da umre Ivica Račan (strvinari!) kako biste uzeli neku izjavu i prvi saznali kakvu informaciju, a koju će svi bez iznimke konzumirati, a drugo je kad sjedite u udobnosti svoje fotelje i tipkate važne misli o svijetu i bitku. Još kad ste anonimni bloger, pa život mora da je krasan za vas. Za novinare baš i nije. Primijetite da u tekstu ne spominjem ‘novinare’ koji popunjavaju 300 znakova praznog prostora oko kakve gole fotografije kakvog poznatog ‘lica’. S razlogom, jel’.
Blogeri će teško, primjerice, u pola sata doći do pet ‘važnih’ ljudi, dobiti njihove izjave i u roku od dva sata napisati četiri kartice suvislog, informiranog teksta. To je nešto što se uči iskustvom i što čini dobrog novinara. Rijetko koji bloger ikad ima potrebu napraviti takav ‘pothvat’, niti bi ga mogao ostvariti. A o novcu i vremenu uloženom u stvaranje reportaže ne treba ni pričati. Tu je valjda sve jasno.
Pa dobro, što onda s blogerima?
Da ipak ne bude zapisano kako sam se zlonamjerno okomio na blogere, i da sam sebi ne uskačem u usta jer sam i kao bloger i kao novinar godinama promicao blogersku kulturu moram, naravno, priznati kako postoji nekolicina (onih desetak s početka teksta) blogera koji se drže ‘jedne’ stvari, u kojoj su stručni i koji imaju svoju rijetko viđenu kvalitetu, a onda i publiku. Dat ću vam recentni primjer, blogerice IzzyCreations koja piše (i fotka) o rukotvorinama i handmade-uređivanje-interijera kulturi, a koja jednako kvalitetno radi to na svojem blogu, kao i odnedavno u svojoj rubrici u časopisu Dom&Dizajn Jutarnjeg lista.
Stavimo li na stranu blogere koji fantastično pišu (Zoran Pilić, nekoć poznat kao bloger Jesus Quintana, nedavno je izdao svoju treću, fantastičnu (!) knjigu – Đavli od papira), a koji su se već manje više profilirali, ostaje nam tek pokoji IT stručnjak koji vješto piše o informatici i I(C)T-u u Hrvata i regiji i kojemu rijetko koji novinar može parirati, te pokoji ‘stručnjak’ za pojedino područje.
To je ono na što se danas svodi pojam blogera u Hrvata. Ne vidim razlog da zbog toga plačemo. Kvalitetni ljudi koji imaju znanje i potrebu isto prezentirati, već će naći svoj put do publike koju zaslužuju. Pa hajdemo jednom zauvijek onda završiti priču o tome jesu li blogeri novinari, zanatlije svoje profesije, ili jednostavno – nisu. Možda u nekoj drugoj zemlji, možda u nekom drugom vremenu. Kod nas su, sada, a i prije – ‘samo’ blogeri. Okanite se kompleksa manjeg penkala i budite ponosni.
O pravnoj regulaciji portala (novinari) i blogova (blogeri), nekom drugom prilikom.
PS, ovo je blog post, ne novinarski članak. Ironično, zar ne? 😉
O autoru:
Nebojša je novinar, urednik i community menadžer. Radio je kao novinar Jutarnjeg lista, zamjenik urednice Sutra.hr portala, dnevni urednik Jutarnji.hr portala te glavni urednik web izdanja tjednika Globus. Trenutno radi kao izvršni urednik Plan B magazina, te kao community menadžer u Jasno&Glasno. Suosnivač je Woohoo.hr platforme (oglasnika) za promociju handmade kulture. Bavi se internetskim medijima, online društvenim mrežama te online sadržajem.
Preuzeto sa: netokracija.com